Kultura

In memoriam – Sava Babić (1934–2012)

Valcer sa stvarnošću

U Beogradu je 24. novembra umro Sava Babić, osnivač Katedre za hungarologiju na beogradskom Filološkom fakultetu, na kojoj je radio do penzionisanja. Rođen na Paliću, 1934. godine, Babić je pre toga radio u Subotici kao urednik u Izdavačkom preduzeću Minerva i kao direktor Gradskog muzeja, te u Novom Sadu, u Pokrajinskoj zajednici kulture, zatim na Televiziji Novi Sad i naposletku na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Kao sjajan i plodan prevodilac ovdašnjim je čitaocima približio ceo arhipelag mađarske književnosti. Ovo je tek skica za čitalačku zahvalnicu jednog od njih

Na nedavnom zagrebačkom skupu o Bori Ćosiću – o kome je prije dva broja pisalo i "Vreme" – Nenad Popović je govoreći o Ćosićevim knjigama u svojoj biblioteci pomenuo kako se knjige na policama (kućnih) biblioteka najčešće redaju i slažu tako da se zajedno drže knjige pojedinih autora, pa je (retorički) upitao ne bi li ponekad bilo bolje da se jedne do drugih drže knjige koje potpisuje isti urednik.

Valcer sa stvarnošću 1

Vrijedi razraditi i produbiti Popovićevu ideju; nekad je najbolje jedne do drugih držati knjige koje potpisuje isti prevodilac. Jedan od takvih prevodilaca je Sava Babić. Nisu mi sve moje knjige, nije mi biblioteka, na jednom mjestu, pa nisu ni složene kako treba, ali kad bih složio u niz sve svoje knjige koje je preveo Sava Babić, bilo bi ih valjda oko dužnog metra.

Od autora koje je prevodio uz Babićevo ime najčešće se pominje ime Bele Hamvaša. S pravom, reklo bi se. U Hamvaševom slučaju, Sava Babić je puno više od prevodioca. On je otkrivač, posvećeni sagovornik. Ustalila se već i kao svojevrstan kliše fraza da kultnu reputaciju, kako se to kaže, osim u Mađarskoj, Hamvaš ima jedino u Srbiji. No, ako čovjek podijeli svoje oduševljenje Hamvašem s nekim mađarskim ljubiteljem književnosti, lako mu se može desiti – meni se desilo dva puta – da naiđe na čuđenje: otkud toliko oduševljenje Hamvašem kod onih koji su ga čitali na srpskom, da nije prevod bolji od originala?

Volim da čitam Hamvaša i na mojoj polici s knjigama koje je preveo Sava Babić najviše je Hamvaševih knjiga. Ali polica ne počinje s njima, niti mi pogled pada najprije na ijednu od njih; počinje s jednim žućkastim koricama i s mekim uvezom, sa zavodljivim naslovom koji me je u ono vrijeme, prije petnaest-šesnaest godina, kad sam stihijski čitao sve i stalno tražio još, i naveo da knjigu kupim, mada za pisca nikad ranije nisam bio čuo. Pisac je Ištvan Erši, a naslov: Valcer sa stvarnošću.

Volim tu knjigu i volim taj naslov, koji po nekoj drugoj logici, asocijativnoj, vežem za Kortasarov Tango povratka. U Valceru sa stvarnošću, brevijaru iz opusa Ištvana Eršija, koji je osmislio i skrojio Sava Babić, ima i poezije i proze i drame. Ta je knjiga stvarno megažanr, knjiga o kakvoj je, recimo, sanjao Danilo Kiš, Eršijev prijatelj i Babićev zemljak, u smislu u kojem se ta riječ koristi u Bosni, kao neko s kim dijelimo uži zavičaj.

Poslije sam čitao Eršijevo Vreme s Gombrovičem u kojem Gombrovič Eršija vodi prema Ginzbergu, recimo, i prema Klajstu. Erši je Gombroviča čitao u prevodu. To je ta jedna od ljepota književnih prevoda i književnosti općenito – nepredvidivost puteva kojima nas vode.

Prevod je uvijek valcer sa stvarnošću, a Sava Babić je vrhunski plesač, jedan od najboljih. Često se sjetim njegovih (p)okreta, recimo onog iz Kostolanjijevog Kornela Večernjeg, one sjajne priče o "prevodiocu kleptomanu". Kad prevedena priča govori o prevodiocu, valjda je i logično sjetiti se ne samo pisca nego i prevodioca. Trebalo bi tako biti kod svih dobrih prevoda. Kod svih prevoda Save Babića.

Iz istog broja

Intervju – Nenad Janković

Smisao nadrealizma dr Neleta Karajlića

Nebojša Grujičić, Jovana Gligorijević

Koncert

Druga glasnost

Dragan Kremer

Esej

Mađarska vina

Šandor Marai

TV manijak

Palmin petak

Dragan Ilić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu