Kultura

Umesto kolumne – Pula, pogled sa jednog balkona

Uspomene, pločnici i fleke od sladoleda 1

foto: diego delso

18. 8. 2021. / 22.03

Uspomene, pločnici i fleke od sladoleda

Naš redovni saradnik seo je da napiše kolumnu za "Vreme", ali... onda se kolumna "otela kontroli" i postala autobiografsko-putopisni esej o jednom gradu, o prošlosti i sadašnjosti, o pripadanju i stranstvovanju

Pred zgradom u Ulici Dinka Vitezića, u Puli, parkirao sam prvi put nakon godinu i pol dana. Nikada više vremena nije prošlo od mog prijašnjeg posjeta. U visoko prizemni stan roditelji su me prvi put donijeli kada sam imao tri mjeseca. U Pulu se u ono vrijeme iz Ljubljane dolazilo čuvenim zelenim vlakom, takozvanom Arenom (pa kući sa stanice časom, što bi se zapjevalo). Putem od stanice bakina je plava škoda prolazila mimo one druge, slavnije Arene i mimo dva Uljanika, slavnog brodogradilišta i još slavnijeg rok kluba, da bi se niz Omladinsku spustila do naše zgrade. Sada do Pule i do Ulice Dinka Vitezića vode neki drugi putevi, i do nje me dovozi neka druga škoda, ali miris dvorišta naše zgrade ostao je nepromijenjen. Zapravo je sve toliko isto da mi se čini kako čujem zvuk motora s kojim se neki obijesni klinac spušta s Vidikovca i baš pod našim balkonom dostiže neslućenu brzinu, probija zvučni zid i budi me u gluho doba noći.

Pred ulazom u zgradu ispod mojih nogu iscrtava se duga kolona mrava koje osmogodišnji ja genocidno gazim ničim izazvan i sadašnjem sebi posve nerazumljiv. U dvorištu zgrade su s jedne strane dva velika bora, a dole u vrtu raste smokva iz koje je izrastao jedan moj roman. I ja sada u mislima kružim dvorištem sve dok mi neka baba sa balkona susjedne zgrade ne strese lonac vode na glavu. Čim otvorim vrata zgrade, miris stepeništa pred mene dovodi ljude koji su se davno iz zgrade iselili, vratili se pred smrt svojim hercegovačkim zavičajima, da bi umrli daleko od onih pored kojih su živjeli. I ja se opet ne mogu oteti dojmu da su ti ljudi u Puli desetljećima živjeli nekim usputnim, privremenim životom i opet mi ih bude žao. I što su bili tu i što ih više nema.

Kroz prozor na stepeništu zatim provirujem na ulicu. U ruci držim drveni štap, svoju pušku, i vrebam na djecu s kojom se igram rata, na djecu koju će onaj drugi, pravi rat, zajedno sa njihovim tatama oficirima, svaki čas odvesti odavde da ih nikada više ne vrati. Sada mi se čini da sa prozora vidim nekog od njih, Peđu, Igora ili Sinišu, ali ga ne stižem ni prepoznati, a kamoli zapucati.

Napokon ulazim u naš stan. Ulazim baki i dedi iako njih već više od deset godina nema u našem stanu. Ali deda i dalje u flekavoj potkošulji sjedi za velikim stolom i igra pasijans. Na njegovim su kartama naslage prljavštine, tako velike da se mogu noktima strugati, otkidati od karata. Baka sjedi sama u dnevnoj i zuri u tacnu ispred sebe. Nemoguće je znati o čemu baka razmišlja i što osjeća, a ništa nije bolnije od njene neshvatljivosti. Na tacni ispred nje su džezva i šalice pune ostataka kave. Deda tacnu namjerno ne odnosi. Ona je tu da podsjeća baku na ono što se tog jutra već desilo, da ga ona ne zapitkuje svakih desetak minuta jesu li već popili kavu.

Uspomene, pločnici i fleke od sladoleda 2

Za vrijeme moga odsustva u Puli se sve na neki način promijenilo, a nije se promijenilo ništa. Srce grada prestalo je da kuca, rekli su. Pulska se brodogradnja, nakon bezbroj praznih prijetnji, jednog dana ipak zaustavila. Promijenila se i jednako vječna i jednako nesretna gradska vlast, a uz pulsku je obilaznicu izraslo još nekoliko velikih tržnih centara. Pulska riva više nije parkiralište, a što jeste, to se i dalje ne zna. Obnovljen je Pionirski dom u kom je deda nekada radio lutkarske predstave za djecu, obnovljen tako da od sebe tjera i uspomene.

Ali desilo se u protekle dvije godine Puli i nekoliko lijepih stvari. Moja je tetka, mamina sestra Gorana, postala baka, moji dobri prijatelji su dobili dijete nakon mnogo godina neuspjelih pokušaja, moja prijateljica napokon ima ozbiljnog i vrlo finog momka.

Sve je, dakle, naizgled drugačije, ali sve je u Puli ostalo isto. Oronule pulske zgrade možda jesu za nijansu bliže urušavanju, ali se to prostim okom ne primjećuje. Prosto oko primjećuje da u Ulici Dinka Vitezića, usprkos obnovi i pogodnoj društvenoj klimi, ni crkva ni trgovina i dalje ne privlače široke narodne mase. Prosto oko primjećuje da se parkirno mjesto u ulici još mrvicu teže nađe. Prosto oko primjećuje da se u hladu preko puta trgovine i dalje skupljaju bacači pivskih čepova. Prosto oko primjećuje da Morisov restoran u ulicu svaku večer i dalje mami neke fine ljude i sa njima pod prozor naše spavaće sobe donosi nerazumljivi žamor njihovih jezika. Prosto oko primjećuje da su žitelji Ulice Dinka Vitezića još tiši i još neprimjetniji.

Nikada ranije nisam ovako radoznalo promatrao i osluškivao Pulu. Nikada ranije nisam ovako pažljivo prebirao po njenim mirisima i zvukovima, čeprkao po krhotinama nekadašnjeg grada. Sam sebi ličim na dijete koje se sa putovanja vratilo kući pa sad u strahu ulazi u svoju sobu i provjerava jesu li sve njegove stvari još uvijek na svom mjestu. Tako ja sada preturam po Puli, zavirujem u svaku njenu ulicu, zagledam u svaki izlog, u svako lice koje prođe pored mene, pa onda to u glavi uspoređujem sa gradom iz mog sjećanja.

I nije mi sasvim jasno zašto to činim. Jer došao sam na odmor, na more, na kupanje. Više onako usput sam namjeravao prošetati gradom, odvesti djecu da vide Arenu, možda i Brione, planirao sam otići koji dan do Kamenjaka gdje nisam bio barem deset godina. U našem stanu sam trebao tek sušiti kupaće, a evo me, sjedim na balkonu, pijem kavu, kroz borovo granje gledam zgradu na drugoj strani Omladinske i razmišljam o Puli koja je nekad bila. Pokušavam čitati Basarinu knjigu i na kratko mi to uspijeva, ali ubrzo ponovo dižem pogled, ponovo razmišljam.

Pula je prostor, a ne grad, pomislim drugo jutro nakon što sam djeci na putu do Kamenjaka po stoti put ispričao priču o prljavom moru. Tako su moji baka i deda zvali uvalu u Premanturi, u koju smo redovno odlazili na nedjeljno cjelodnevno kupanje. Mrzio sam kupati se u tom toplom plićaku punom morske trave, mulja i oštrog kamenja, toliko sam to mrzio da bih na kraju dana provedenog na prljavom moru oca nagovorio da me odveze na Zlatne stijene, da se tamo okupam odnosno iskačem. Da, bio sam razmažen, završavam priču djeci poukom da je ne bi umjesto mene završio neko drugi.

Pula je prostor, a ne grad, jer prljavo more je za mene Pula barem koliko su Pula Zlatna vrata, Prvomajska ulica i Dom armije. Moja Pula su i Fratarski otok i medulinski štandovi i večernje šetnje po Rovinju. Moja Pula je neobuhvatan, beskonačan prostor. Istovremeno, to je najprazniji grad na svijetu, u kome je svaki dan nedjelja i svako doba dana zvizdan. Nigdje na svijetu nema praznijih pločnika. Gužva koju čovjek vidi na Giardinima ili na tržnici, već mu se u susjednoj ulici učini nevjerojatnom. Dok prođe park Nikole Tesle i Patinaggio te stigne do Vitezićeve, čovjek zapravo shvati da u Puli ljudi otječu i nestaju kao što otječe i nestaje voda nakon ljetnog pljuska. Ako mi ne vjerujete, dovoljno je da jedne julske večeri stanete ispred Arene i promatrate kako iz nje izlaze hiljade ljudi i kako se ta ljudska masa u tren oka gubi i nestaje kao da isparava.

Stvar je vjerojatno u tome što je Pula u suštini mnogo veći grad nego što bi se moglo suditi po broju njenih stanovnika. Pritom, Pula je i prevelika i prebrdovita da bi se po njoj pješačilo. Samo se moj deda pod stare dane svakoga dana pješke pentrao na Vidikovac. Dobro, i moja mama je kao klinka ljeti svakog dana pješačila do Mornara, pješačio sam i ja svojevremeno bezbroj puta do mora, ali danas pulsku djecu roditelji ne puštaju da po vrelom suncu, sa šugamanima oko vrata i kartama za briškulu u džepu koračaju preko Vidikovca. Biće da koračanje po suncu nije zdravo kao što je bilo. A i džepovi su djeci danas prepuni telefona i ključeva od motora.

"Dugo te nije bilo", pozdravlja me Moris dok otključavam auto parkiran ispred njegova restorana. Na moj spomen godine i po dana odsutnosti iz Pule, odgovara kako se on nakon godinu i po dana sprema otići u Trst na kavu. "Ti znaš šta je Trst za Puležane", govori mi Moris i vraća me u stvarnost, u kojoj je moja odsutnosti iz Pule samo jedna od bezbrojnih odsutnosti. Mi zapravo živimo u vremenu odsutnosti, pomislim, jer svugdje neko nedostaje, svugdje nekoga nema koga bi moralo biti. A naročito to važi za prostore poput Istre, prostore ispresječene granicama pred kojima se nijedno vrijeme do sada nije zaustavilo kao ovo pandemijsko.

"Godinu i po te nije bilo u Puli i šta? Gdje je tu priča?", čujem neizgovoren glas svoje drage dok joj uvečer prepričavam razgovor sa Morisom. Čujem njenu neizgovorenu opomenu da se opet bavim nečim nepostojećim, da sizifovski pokušavam iz ničega stvoriti nešto, da umišljam da se nešto važno dogodilo dok sam zapravo samo došao u Pulu na more kao što je došlo i bezbroj drugih ljudi. "Lani nas nije bilo, a sad smo opet tu, to je sva priča", govorim sada ja sam sebi njenim racionalnim glasom. "Da, znam", odgovaram sebi. "Moglo nas je sve ovo vrijeme ne biti u Puli iz sto drugih razloga, mogli smo biti na sto drugih mjesta pa ne stići ovamo, mogli smo po svojoj volji i nahođenju Pulu posve neprimjetno zaobići, a ja sad to svoje jednoipolgodišnje odsustvo natežem kao da je trajalo desetljećima, i dramatiziram kao da su me iz vlastitog doma istjerali." Sve je meni naizgled jasno, a ništa mi nije jasno.

Nije Pula moj dom, to mi je barem jasno. Moj dom je Ljubljana, tamo sam rođen i tamo od rođenja neprekidno živim, tamo su mi žena i djeca, tamo su mi roditelji, većina prijatelja, tamo mi je sve. U Puli ja imam još samo tetku Goranu i nekoliko prijatelja. U mnogim meni manje važnim pa čak i u posve nevažnim gradovima danas živi više meni važnih ljudi. Ali opet, kada dođem u Pulu, ja dođem na svoje. Stan u Ulici Dinka Vitezića, sa čijih je ulaznih vrata nedavno, desetak godina nakon njegove smrti, otpala tablica sa imenom mog djeda Vladimira Obleščuka, jedno je od samo tri ili četiri mjesta na ovome svijetu gdje se ja ne osjećam strancem.

Nikad o tome nisam pretjerano razmišljao, jer nikad do sada nisam osjećao potrebu da svoju Pulu samome sebi objasnim. A onda mi je pandemija Pulu učinila nedohvatnom, odrezala me od nje na godinu i po dana, prvi put u životu ostao sam bez Pule. A Pula je u mom životu bila jedna od rijetkih "samoumevnosti", kako bi se to na slovenačkom reklo.

Eto, možda je razlog zašto ne znam odgovoriti na pitanje što je meni Pula i u tome što u jeziku kojim moja Pula govori ne postoji riječ "samoumeven", riječ koja u slovenačkom jeziku označava ono što je samo po sebi razumljivo. A meni je Pula oduvijek bila baš to, sama po sebi razumljiva pa zato i nisam imao potrebe razumijevati je.

Nakon što su djeca napokon zaspala, kao i uvijek kada sam u Puli, prebirem po dedinim knjigama i sa police ispod televizora izvlačim knjigu Karla Štajnera 7000 dana u Sibiru. Stara je to knjiga, načetih korica i vidljivo je da je pročitana. Prelistavam je i odlažem na stol da je ponesem sa sobom, ali je uskoro opet uzimam u ruke i čitam tekst na koricama. Prisjećam se onoga što sam pročitao o toj knjizi, ali što više listam knjigu, to manje mislim o Štajneru i njegovoj gorkoj sudbini, a više o sudbini naše porodice.

U stvari, prisjećam se priče koju je deda malo pred smrt ispričao mojoj mami, a ona je prepričala meni, priču o tome kako njegov i bakin dolazak u Istru nije bio posve dobrovoljan, već su njih dvoje iz Banjaluke bili protjerani. Odnosno bili su posavjetovani da napuste Banjaluku radi vlastite sigurnosti. Pa su zato otišli prvo u Zenicu, pa onda iz Zenice u Buje, a na kraju iz Buja u Pulu. A sve to radi jedne ruske pjesme koju su, onako mladi i zaneseni, pjevali u ona Rusima i svemu ruskome nesklona vremena.

I dok u rukama držim knjigu Karla Štajnera, pred očima vidim svoje zaljubljene baku i dedu kako pjevaju (ne znam puno ruskih pjesama pa čujem Katjušu), i vidim nekog kako im iz prikrajka zamjera njihovu mladost ili bezbrižnost ili oboje, i vidim kako taj netko u mislima sažima rusku pjesmu i ukrajinsku nacionalnost mog dede pa onako mrk i zloćudan sve to zbraja u potencijalnu kontrarevolucionarnu aktivnost.

S knjigom o ledenom paklu sibirskih logora u ruci ne mogu da uz sve to ne pomislim da je sreća neviđena što je moju baku i dedu tada umjesto na Goli otok poslalo u Pulu, što ih je Informbiro osudio na doživotni boravak u Ulici Dinka Vitezića. I dok sjedim na balkonu našeg pulskog stana i osluškujem tišinu noćnog Monte Zara, nepojmljivo mi je da je moja porodica ovdje završila i da sam ja sada ovdje samo zbog pjesme dvoje zaljubljenih ljudi. Nepojmljivo mi je da je sva moja Pula, štogod i kakva god ona bila, izrasla iz jedne ruske pjesme (sad čujem Oči čornije). Nestvarno mi je da je grad, koji je odigrao tako veliku i važnu ulogu u mom životu, tek nehotična posljedica nečega tako nevinog, tako slučajnog i nepromišljenog kao što je to pjevanje ljubavne pjesme. Ili je posljedica mraka sposobnog mrziti čak i ljubav dvoje mladih ljudi? Ne znam, ali što god da je, sve je to iz današnje perspektive nestvarno kao priča Karla Štajnera. Sve je to nestvarno kao što će sutra možda našoj djeci i unucima biti nestvarno ono što mi sada živimo.

Slijedećeg dana napokon odlazimo u obećanu šetnju gradom. Dok se spuštamo prema tržnici, pitam djecu da li bi željeli da prođemo pored kazališta, da vide gdje su nekada radili njihovi prabaka i pradjed, ali oni to ne žele. Nimalo ih ne zanima ona moja, njihovim malim očima nevidljiva Pula. Ne zanima ih Pula koja je sva u pričama. Jer šestogodišnjake ne zanima priča o zatvaranju pulskog kazališta 1970. godine, ne zanima ih da su tada i prabaka i pradjed naprasno ostali bez posla, da su ostali bez svog dotadašnjeg života, da je deda morao narednih petnaestak godina tezgariti u Zagrebu, glumiti muškarce s brkovima u stranim koprodukcijama i seljake u domaćim TV serijama, da nikada više nije bio ni Otelo ni Ujka Vanja.

Ništa to moju djecu ne zanima. Djecu zanimaju Zlatna vrata (koja će ih razočarati jer Zlatna vrata nisu raskošna kao Brandenburška pa ih svako dijete može nacrtati ili sastaviti iz lego kocaka). Djecu zanima pojesti sladoled, a ne zanima ih priča o Čarliju gdje smo nekada mi jeli sladoled, niti ih zanima što se desilo sa čuvenom pulskom slastičarnom Kod Mađara. Djecu bi zanimalo otići u Arenu, ali nakon što pojedu sladoled već će biti prekasno pa ćemo je ostaviti za slijedeću posjetu Puli. "Neće Arena nikud pobjeći", govorim im, "vodit ćemo vas na koncert ili možda da gledate film. Ili čak na otvaranje filmskog festivala da vidite vatromet, kao mene što su svake godine vodili da ga vidim." Ali djeca me više ne slušaju, sada ih zanimaju još samo gumene loptice koje bi željeli da im se kupe.

Dok se kasnije spuštamo niz Omladinsku prema našem stanu, razmišljam da su njihova Pula i moja Pula dva posve različita grada, koja jedan s drugim nemaju baš ništa zajedničko. Moja je Pula sva u uspomenama, a njihova u flekama od sladoleda na njihovim majicama. I u gumenim lopticama koje smo im, naravno, kupili.

Pred povratak u Piran zaustavljamo se na pulskom groblju i palimo svijeće za baku Šefiku i deda Vladu. Nisu ni Šefika ni Vlado od paljenja svijeća, ali mi smo u Ljubljani djecu navikli da se na groblju pale svijeće, da je to lijepo kada nekome odeš na grob i zapališ mu svijeću. Zato sada ne pokušavam objasniti da baka Šefika i deda Vlado nisu išli u crkvu i nisu palili svijeće i da ne znam šta bi rekli kad bi znali da im neko pali svijeću. Umjesto toga se, kao uvijek na pulskom groblju, prisjetim kako je deda Vlado pred smrt, onako usamljen nakon bakine smrti, primao u stan Jehovine svjedoke, ćakulao sa njima o svemu i svačemu, a kada bi oni skrenuli priču na Isusa i na vjeru, on bi ih posve iskreno zapitao: "Pa zar vi mislite da ja ne bi volio vjerovati da ću, kad umrem, opet biti sa svojom Šefikom?" Onda bi oni zašutjeli, ustali, ispričali se da moraju obići još puno ljudi, pozdravili se s njim i otišli, a on bi opet ostao sam, bez vjere u ponovni susret sa svojom Šefikom.

Slikam djecu pred Šefikinim i Vladinim grobom i šaljem sliku svojoj mami i tetki, a onda se spuštamo niže da potražimo majkin grob. Majka je moja prabaka Ulfija. I ona je pokopana na pulskom groblju i dok djeci objašnjavam da je to baka njihove bake, svjesno prešućujem priču o njoj, priču o starici koja je prvih deset godina mog života preležala u najvećoj sobi stana na Vitezićevoj, odakle bi nekoliko puta dnevno povikala: "Šefiiiiika!". Znam da to nije majka, to je samo moje sjećanje na jednu onemoćalu staricu i zato djeca ostaju bez priče o baki svoje bake. Neka im njihova baka priča o njoj, njene uspomene na majku su ljepše. Neka zasad samo znaju da na pulskom groblju leže dvije generacije njihovih predaka. Možda im to jednog dana bude zanimljivo kao što je iz nekog razloga zanimljivo meni.

"Kako ti je bilo?" pita me moja draga dok se vozimo prema Piranu. "Čudno", htjedoh joj odgovoriti. Čudno možda i jeste prava riječ za ono što sam doživljavao proteklih nekoliko dana, ali je ne bih znao objasniti. Niti mi se, da budem iskren, u tom trenutku bilo što objašnjava. Ne objašnjava mi se da ne znam u kojoj sam Puli bio, odnosno da mi se čini da sam bio u onoj Puli u kojoj sam iz dječaka postajao muškarac i noćima sanjario o nepostojećoj djevojci iz ulice Lino Mariani, u Puli u kojoj se ništa nije događalo, a događalo se možda i ono najvažnije u mom životu. Tko bi to umio objasniti?

"Dobro", zato kažem. Jer meni je u Puli uvijek bilo dobro. Čak i onda kada nije bilo dobro.

Iz istog broja

Izložba – 60 godina Salona Muzeja savremene umetnosti

Kolažiranje bez konteksta

Saša Janjić

O slučaju Kazimir i Karolina

Depresija, čistunstvo, cenzura

Nataša Gvozdenović

Premijere – Kazimir i Karolina

Vašar u Kavilu i otpor ništavilu

Marina Milivojević Mađarev

Nišvil 2021

Džez kroz padeže

Dragan Kremer

Svi brojevi Vremena na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu