Balet Narodnog pozorišta u poslednje vreme ima običaj da na samom kraju ubitačno dosadne sezone iznedri po jednu „važnu“ i dobro promovisanu premijeru, premda to bude balet koji do početka naredne sezone ionako svi zaborave.
Nečistakrv u koreografiji Lidije Pilipenko samo je jedan od primera dezorijentisane beogradske baletske scene. Predstave se zaboravljaju, jer je ta scena još uvek u koncepciji onoliko pominjanih »zlatnih sedamdesetih«, na tromeđi tragedije, lirizma i patetike. Nečistakrv je pri tom još i neprecizna koreografija, koja nije spojila sadržaj i formu.
Možda je najveća nesreća baš u tome što u osnovi ovog baleta nisu »činjenice« iz istoimenog romana Bore Stankovića, već izvesno psihološko tkivo u čijem je središtu sam pisac. Autorka libreta Lidija Pilipenko, tragajući za fenomenom nečiste krvi, htela je da prikaže velikog srpskog pisca kroz imaginarne dijaloge sa njegovim likovima »oslobođenog od naturalizma, folklornog prizvuka i epohe nakićene dertom i sevdahom«. Međutim, uranjanje u kulturološke koncepte i frojdovske psihološke dubine ne samo da zvuči pretenciozno za domet jednog baletskog dela, nego se to u praksi izjalovilo u nekakve veštačke impresije same autorke, koje su publici ostale nejasne.
U dva čina odnosno osam igračkih scena defilovali su Bora Stanković (Konstantin Kostjukov), njegova žena (Tamara Ivanović), Koštana (Ivana Kozomara), Sofka (Olga Olćan), Tašana (Bojana Žegarac), Paraputa (Aleksandar Ilić), Miron (Milan Rus), u koreografiji koja je u svojim lutanjima i razvučenosti, još od početka predstave pala u zapećak. Opredeljujući se za muzičku kompilaciju srpske duhovne muzike (Mokranjac, Konjović…), Pilipenko je izgleda želela da izbegne zamku »vranjanskog derta«, što s aspekta gledaoca ovog baleta može delovati i kao osiromašenje, posebno ako se nadao jedinstvenoj prilici da se bogatstvo narodnog igračkog koraka znalački uplete u baletsku rečenicu. Malobrojni su pokušaji takve sinteze u Nečistojkrvi i neprirodno izdvojeni, kao što je na primer stilizovano muško kolo, sa nogom podignutom napred i stopalom u fleksu, što može biti odlika igre raznih naroda. Naprosto, nisu birani elementi koji nose raskošan igrački karakter ovog podneblja.
Umesto toga, likovi ovog baleta, a ponajviše pisac Bora Stanković opterećeni su »građanskom« lirskom patetikom, pa ta baletska frazeologija prati komad od početka do kraja. U koreografiji bez pažljivo biranog plesnog jezika, stradale su i Sofka i Koštana, piščeve junakinje čija je igra, nasuprot velikim očekivanjima, ostala više priprostog duha. Zamorna intonacija igre učinila je da i onih nekoliko monumentalnih slika, kao što su venčanje, ili pojava piščevih junaka okupljenih oko stola, praktično ostanu statične iako su imale materijala da se razviju i ožive. Dugo čekan igrački odgovor stigao je tek na samom kraju kroz igru ansambla i muških solista u sceni Vaznesenje, kada je izgledalo da se u koreografskom planu L. Pilipenko konačno nešto »otkačilo« pa se igra oslobodila.
S obzirom na zahteve spektakla, pa još i etno-nacionalnog, kakav je Nečistakrv pokušala da bude, scenografija Borisa Maksimovića šeta od modernih rešenja, kao u slučaju stolova koji se uz pomoć užadi spuštaju na scenu, pa do monumentalnosti i kiča: uveličane sveće koje gore, voda kao deo bine po kojoj plivaju latice ruža… Kako god, muzički, scenski, kostimografski (Božana Jovanović) preduslovi za nekakav spektakl su postojali, ali nejasan idejni koncept i uzaludna igra učinili su neuspelost ove predstave isuviše vidljivom.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.