Kultura

Još jedanput za Branka Ćopića

U traganju za izgubljenim zavičajem 1

ILUSTRACIJA: Vinko Selan Gliha

U traganju za izgubljenim zavičajem

Kako bi Ćopić reagovao na događaje iz 1991, odnosno 1992. godine? Verovatno bi mu se sve smučilo, i verovatno bi bio protiv. Domaći izdajnici nadrli su sa svih strana i žestoko porazili njegovog Nikoletinu Bursaća. Ne bi on to preživeo. Ili bi im se, možda, i sam Nikoletina pridružio?

Piše: Boris Rašeta

Svaki je dječji pisac na neki način Luis Kerol. On vas poput Alise uvijek vodi u zemlju čudesa, fantastične prostore s one strane ogledala, gdje vam ne gine avantura puna peripetija. U svome djelu on, pripovjedač za djecu, uvijek mora stvoriti ništa manje nego cijeli jedan konstrukt svemira, širok ali pomalo plošan nacrt bogatog svijeta formi, koje se u djetinjoj glavici uvijek ispunjavaju idealnim sadržajima. Dječji pisac zato više od drugih mora slijediti naputak da "riječima bude tijesno a mislima široko", kako bi dijete otvorenih očiju moglo sanjati.

U svijetu kojeg ocrtava uvijek postoji traganje za istinom, zagonetka, brojne prepreke, čvrsto prijateljstvo, dobri i zli karakteri, prikazani bez previše nijansi. I pobjeda pravde u vječnoj borbi elemenata. To vjerojatno odgovora iskonskoj čovjekovoj zamisli svijeta. Ta šifra, ako je primijeni vrstan majstor, ne može omanuti, ona ostavlja trajan trag. Zato klasike među dječjim piscima nikad ne zaboravljamo a emocije koje su nam oni proizveli uvijek najsnažnije zatitraju na svaki pa i najneznatniji poticaj, premda su dječji pisci – poput humorista ili satiričara – uvijek izloženi stanovitom potcjenjivanju. To je paradoks kojega se nećemo tako lako osloboditi. Žil Vern, Mark Tven, Erih Kestner, Ivan Kušan, Džin Vebster, Branko Ćopić… pripovjedači su koje volite od djetinjstva do groba, ali ih nikad nitko neće staviti uz bok Šekspiru, Dostojevskom, Krleži, Kišu. A to je, kako rekoh, greška. Nije jedan dječji pisac svojim idealizmom pomogao razvijanje pozitivnog karaktera, u čemu je velika književnost realizma najčešće nemoćna. Ona vam samo pokazuje kakav je svijet, malokad daje neke ideale. Pa ipak, protiv te predrasude teško se boriti.

PISMA IZ IZGUBLJENOG RAJA: Ćopić je gotovo primjeran idealist. I briljantan dječji pisac. U njegovom klasičnom dječjem romanu, Orlovi rano lete, prisutni su i na egzemplaran način izloženi svi gore opisani elementi. Djeca koja bježe iz škole jer im dolazi strašni novi učitelj, "Paprika", pa se skrivaju u šumici u kojoj se za turskog vakta skrivao hajduk Jovanče, družina su koja sudjeluje u nečemu strašno uzbudljivom, nečemu što želi i o čemu sanja svako dijete. U skupini postoji jedinstveno drugarstvo, ali je vidljiva i blaga, prirodna, no ipak djelotvorna hijerarhija karaktera. Tu je i strašno, gotovo mitološko čudovište (zloglasni "drekavac" iz neke šumske pećine, kakvih je na kraškom grmečkom tlu mnoštvo) a onda i čudovišta realnog svijeta: općinski žandari, pijani i nasilni učitelji, surovi državni činovnici. Tu je i izgubljeni raj ("Prokin gaj" i logor "Tepsija"), mjesto skrivanja o kojemu sanjaju sva djeca – nalik na Vernov tajanstveni otok, podmornicu Nautilus, rukavce Misisipija Marka Tvena. Pa onda, naravno, i pas, kojega vodi Nikolica s prikolicom, i jednako logično djevojčica, jer kako bi bez nje bilo ljubavi? Ali tu je, na samom kraju, i ono iskonsko, pravo, metafizičko zlo, koje se u dječjim romanima ne pojavljuje tako često. To je fašizam, to su ustaše i četnici, koljači, domaći izdajnici koji su u međuvremenu unaprijeđeni u patriote. No njima se pri kraju Orlova suprotstavlja Nikoletina Bursać (div-junak toliko stvaran da i danas neki u tim krajevima vjeruju da je riječ o stvarnom čovjeku) pa ih tjera u poraz, koji će se puno godina kasnije ispostaviti tek kao povlačenje na rezervne pozicije.

Nikoletina je dobroćudni gorostas, s mitaljezom Švarc-loze, kojega samo nepravda može učiniti opasnim da opasniji biti ne može, ali to tako biti mora. On je, kao i drugi Ćopićevi Krajišnici, često smiješan (poput djeda koji u Bašti sljezove boje tvrdi da je vuk zelen), ali ih Branko uvijek opisuje s velikom ljubavlju, pa je istovremeno i velik i plemenit i dostojan svake ljubavi.

Ćopić je idealista. U njegovim romanima pozitivni likovi, partizani, često su neotesani (Nikoletina Bursać, recimo, uvjerava majku da bog ne postoji, jer mu je to rekao komesar), ali to su junaci koji se bore za dobro, nikada oni nisu zlotvori, kao gadni ustaše, ili neoprani kukavice, četnici, koje je Ćopić očito prezirao i često ismijavao. Ćopić, poput Skendera Kulenovića, zaziva osvetu nad zločincima koji ubijaju djecu (Na petrovačkoj cesti) ali nikada ta osveta nema nikakvu naznaku etničke ili vjerske mržnje. Branko je Ćopić, prema svemu što o njemu znamo, bio čovjek nepokolebljive vjere u jednakost ljudi, u pobratimstvo lica u svemiru, u jednu socijalističku Jugoslaviju, zemlju socijalne pravde i ekonomske jednakosti. U tom je smislu već zarana postao nekom vrstom disidenta, razočaravši se očigledno i teško, samo nije, poput Đilasa, išao do kraja. No ipak je jasno davao do znanja što misli.

SMEH KROZ SUZE: Branko Ćopić je prije svega sjajan pripovjedač, briljantan narator koji se nikada nije trudio biti veći ili pametniji ili bolji od svojih likova, nego naprotiv, on je samo njihov glasnogovornik na ovome svijetu. On je to što jest, on je "identitet esencije i egzistencije", i to ga čini toliko divnim, tako dragim ne samo piscem nego i čovjekom. On je pisac Grmeča, bosansko-hrvatske granice na kojoj žive tri naroda, Srbi, Hrvati i Bošnjaci (koji su se do ovoga rata nazivali "Muslimanima" a prije onoga su ih istočni i zapadni kršćani zvali "Turcima"), ali je upravo zato što univerzalnim jezikom slika ono lokalno, zapravo svjetski pisac.

Ćopić svoje narode, kako bi se reklo pod Grmečom, "ne dijeli", kao što ne odvaja ni klase ili, sociološki rečeno, slojeve. On s puno ljubavi i razumijevanja opisuje taj svijet i njegove zgode i nezgode, ugrađujući u gotovo svaku epizodu sjajan, reprezentativan pučki humor.

Ćopić je prijateljevao s Miroslavom Krležom, kojega je volio, i kojemu se divio, te s Enesom Čengićem, biografom, kao da je odlučio u zrelim godinama stvoriti shemu svojih prijateljstava prema nacionalnoj slici mikrosvijeta u kojemu je odrastao, na potezu od Hašana do Bihaća ili Bosanske Krupe. Krleža je pak silno cijenio Ćopića, pisca čiji je pripovjedački dar u njega izazivao divljenje jednako jako poput divljenja što je njegova silovita, neusporediva erudicija, proizvodila kod Ćopića – i svih ostalih, dakako…

Ćopić je znao s riječima, i znao s emocijama. Njegova čuvena pjesma, Mala moja iz Bosanske Krupe, s pravom ulazi u antologije ljubavne poezije ovih krajeva, koji su nekad davali jednu, malecku ali solidnu književnost, dok je ona koju daju danas manja no ikad, ali je to manje važno u odnosu na to da su jedne drugima danas važne i bliske otprilike poput bugarske književnosti (Stanko Lasić).

DRUGAČIJI PATRIOTIZAM: Branko Ćopić bio je za zadnjeg rata u Hrvatskoj zabranjeni pisac. Odmah nakon početka sukoba izbačen je iz lektira, i potom bio zaboravljen. Njegov prijatelj Miroslav Krleža imao je, kao ozloglašeni komunist, jedva malo bolju sudbinu – nije ga se baš lako moglo izbaciti iz hrvatske književnosti jer je bio Tuđmanov prijatelj – ali s njim je postojala, kako bi Frojd rekao, "nelagoda u kulturi"; moralo ga se pridržavati, no to je zahtijevalo veliki napor volje. Krleža je negdje napisao kako svaki pravi spomenik mora barem jednom biti razrušen da bi, ako je valjao, ponovno bio dignut. To mu se dogodilo, jer je bilo neminovno, budući da je najveći hrvatski pisac ikad, ali dogodilo se to – on bi bio sretan – i njegovu prijatelju Ćopiću. Neki su, pametni i knjiški ljudi, prije koju godinu ponovo pročitali klasičnu Ćopićevu pjesmu Ježeva kućica (njegovo najpopularnije djelo u Hrvatskoj) pa shvatili ono što djeca bez problema razumiju odmah; da je to dječjim rječnikom ispričana, najljepša priča o patriotizmu, pravu slabijeg da obrani svoj dom, o junaštvu i uzvišenosti… pa se Ćopić, poput Matoša, našao po drugi put među Hrvatima. I neka je. Jer, Ćopića trebaju čitati svi, najbolje u mlađoj dobi, kako bi, i uz njegovu pomoć, postali kozmopoliti i borci za pravdu, a u onoj mjeri u kojoj se to ne kosi s pravdom, možda i nekakvi domoljubi ("Ježurka Ježić").

Kako bi Ćopić reagirao na događaje iz 1991, odnosno 1992. godine? Vjerojatno bi mu se sve smučilo, i vjerojatno bi bio protiv. Sigurno bi bilo tako. Domaći izdajnici nadrli su sa svih strana i žestoko porazili njegova Nikoletinu Bursaća. Ne bi on to preživio. Ili bi im se, možda, i sam Nikoletina pridružio? Takva bi ga spoznaja još teže dotukla, pa je, ako nije grubo reći, možda i bolje da je omiljeni pisac našeg djetinjstva umro te zloslutne, orvelovske godine. I smrću, kako biva po pravdi, postao besmrtan, ne dočekavši razaranje svijeta svojih ideala koje je doživotno prenio i na nas.

Branko Ćopić:

Ježeva kućica

SLAVNI LOVAC

Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.

LIJINO PISMO

Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k’o jaja:
"Za druga Ježa, Na kraju gaja".
U pismu piše:
"Ježurka, brate,
sanjam te često i mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara,
guskinim perom,
divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu,
požuri samo, ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica!"
Jež se veseli: – Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd’ da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
– Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.

KOD LIJINE KUĆE

Sunčani krug se u zenit dig’o
kad je Ježurka do lije stig’o.
Pred kućom-logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
– Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
U zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k’o bubanj ratni.

NOĆ

Evo i noći, nad šumom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptirić koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
– Drž’te se, ptice, počinje lov!

RASTANAK

Ježić se diže, njuškicu briše.
– Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
– Moja je kuća čvrsta k’o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
– Zahvaljujem se pozivu tvom,
al’ mi je draži moj skromni dom!
– Ostani, kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al’ jež tvrdoglav, osta pri svom:
– Draži je meni moj skromni dom!
Šušteći šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
– Kućico moja, najljepši raju!

POTJERA

Ostade lija, misli se: – Vraga,
što mu je kuća toliko draga?
Kad ježi tako žudi za njom,
bit’ će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem, obiljem sja.
Poći ću, kradom, da vidim ja.

VUK

Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
– Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
– Idem da doznam – lija sve duva –
zašto jež kuću toliko čuva.
– Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.
– Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

MEDO

Dok jure dalje brzo k’o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.
– Sumnjiva žurba – medo ih gleda –
možda ste našli jezero meda?
– Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kućicu svoju.
– Kućica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za satić meda dat’ ću je svakom!
govori medo na jelo lakom.
– Poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

DIVLJA SVINJA

Sve troje jure k’o divlja rijeka,
odjednom – evo – kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano škilji i – jelo sanja.
– Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda bogovski krka?!
– Poskoči svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
– Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli rođeno gnijezdo!
– Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,
za pola ručka ja bih ga dala!
Poći ću s vama jer volim šalu,
hoću da vidim ježa-budalu!

PRED JEŽEVOM KUĆICOM

Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu – prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
– Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi’!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!

TRI GALAMDŽIJE

Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
– Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.

JEŽEV ODGOVOR

Diže se Ježić, oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
– Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim, bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje,
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
– Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To reče, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
– Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!

KRAJ

Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Pričaću i to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka,
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k’o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.

Iz istog broja

TV manijak

Od Beča do Bihaća

Dragan Ilić

Novi mediji – Fenomen novih francuskih magazina

Novine s ljudskim licem

Tijana Krivokapić

Film – Klip

Snošaji i sablasti

Teofil Pančić

Jubilej YU grupe

Pola veka u rokenrolu

Goran Tarlać

Svi brojevi Vremena na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu