Pozorište
Mart je mesec za pozorišne premijere
Smatra se da je interesovanje za pozorište najveće u martu. Na primer u utorak, samo u jednom danu, biće dve premijere, prošle nedelje ih je samo u Beogradu bilo tri od kojih dve opet u istom danu…
Nema tog pojma koji se danas ne može razlistati i isfragmentirati, te onda ne čudi što ni evidentan i sveprisutan upliv američkog nezavisnog filma u tamošnji i belosvetski mejnstrim nije kadar da to učini saobrazno, u samo jednoj koloni, već biva ovako – primamljivo eklektično
Ovih dana, na planu filma dva možda i glavna i najneodoljivija nova filmska izazova, a u dve prikazivačko-distributivne kolone, doneli su nam prilično jasan i sugestivan uvid u aktuelno stanje kada je u pitanju jedan opsežan, podugačak, dalekosežno uticajan i važan proces – proces sve temeljnije i sve očiglednije intruzije poetike nezavisnog/indie filma u glavni tok. Dva izrazito ilustrativna pokazna slučaja su svakako novi Netfliksov originalni film, I’m Thinking of Ending Things, u režiji Čarlija Kaufmana i Kralj ostrva Džada Apatoua, koji je nedavno postao deo vaskrsle bioskopske ponude u našoj zemlji.
Novi film Čarlija Kaufmana ponovo nas je naveo na stari i gotovo pa aksiomatski ubedljiv zaključak – Kaufman je neustrašivi inovator nepresušnog revolucionarnog žara. A stvar postaje dodatno zanimljiva kada se u vidu ima i prosta činjenica da ovaj i ovakav njegov film pred publiku premijerno stiže putem ipak nepopravljivo populistički ustrojenog i nastrojenog Netfliksa. Kaufman, i kod nas najprepoznatljiviji i istrajno voljen na račun scenarističkih podviga (Biti Džon Malkovič, Adaptacija, Ispovesti opasnog uma, Večiti sjaj besprekornog uma) ili scenarističko-rediteljskih bravura (filmova Synedoche, New York, Anomalisa) jeste poprilično čudan izbor za Netfliks, koji je, na primeru ovog prilično radikalnog indie rada, pokazao da jednako vodi računa i o onim manje vidljivim ili očiglednim delovima potencijalne gledalačko-preplatničke publike i o tzv. kulturnom kapitalu.
A I’m Thinking of Ending Things (Dođe mi da ovo prekinem, u slobodnom prevodu) jeste krupan kulturni kapital u osvit nove sezone esnafskih i drugih nagrada, baš kao što u isti mah jeste i krupan prikazivački rizik, imajući u vidu da je Kaufman u ovom svom najnovijem delu dosad otišao možda i najdalje u naumu slobodarske dekonstrukcije narativnog filma savremenog izraza, odnosno, na polju toga koliko poigravanja i formom i sadržajem može da podnese nezavisni film koji ipak stiže pred poželjno što brojnije gledateljstvo, a koje, usled tog svog opsega, ne mora nužno da poseduje i dodatno neguje razumevanje za autorske fascinacije i porive i drastičnu demontažu datosti filmskog izraza tog i obližnjih tipova. I ovog puta nedvosmisleno, posve jasno i glasno ima biti odata počast Kaufmanu što je iznova uspeo da iznenadi i još malo proširi granice dozvoljenih sloboda po pitanju narečenog autorskog izraza, pa još i u ruhu filma koji je zbilja teško pomešati sa delima nekog drugog autora / Kaufmanovog savremenika, i koji rečito svedoči o brižljivo i zaumno artikulisanoj ideji šta se ovim želi i šta je na tom planu moguće postići. On pritom nijednog trena ne gubi iz vida brojna i nepremostiva ograničenja filma koji, dakle, podno sve te svoje prevratničke odvažnosti, ipak mora da isporuči ostvarenje kolike-tolike koherentnosti i narativno-idejne preglednosti.
Kaufman je sve to (i još mnogo toga) postigao u filmu koji je, a i to treba istaći, rađen po već postojećem materijalu, odnosno, koji predstavlja ekranizaciju romana Ijana Reida. Dakle, premda adaptacija (u SAD) prilično poznatog dela, ovo je po svim osnovama i svim iole relevantnim aspektima na prvom mestu film Čarlija Kaufmana, u kome preispituje teskobu narativne preciznosti, sladostrasno se poigravajući novim i novim mogućnostima rastakanja granica unutar tog pomenutog zabrana, te dobrim delom ovog filma nije jasno ni kako se zove glavna junakinja, dok na nekom višem, možda i makro-nivou gledaoca može da zbuni (ali i istinski ponese) silina digresija i postpostmodernističkih otklona u odnosu na uvreženo i očekivano. Nominalno gledano, zaplet počiva na krajnje i, reklo bi se, svesno rudimentarnoj postavci – mlađi par, žena i muškarac, odlazi u prazničnu posetu njegovim roditeljima i rodnom kraju, i to baš u trenutku kada devojku sve učestalije i sve zamašnije opsedaju unutrašnjim monolozima verbalizovane misli o raskidu veze, a možda i nečega suštinskijeg i zamašnijeg. Ta simplifikacija, čini se, bila je nužna za ono što sledi – zbunjujuće odlaganje iole uočljivijeg pokušaja zapleta, nenajavljena promena životne dobi roditelja glavnog junaka unutar međusobno povezanih scena, skretanja u pravcu likova koji nisu ranije bili uvedeni u priču ili čije postojanje ni jednog trena nije bilo sugerisano… Na to se nadovezuje već poodavno tipična kaufmanovska zagledanost u opčinjavajuću ali opterećujuću zamku koju naši umovi predstavljaju za nas, i od kojih nam očigledno sveobuhvatnijeg bega nema, te čitav niz idiosinkrazija, koje, uostalom, i čine Kaufmana tako osobenim autorom neupitnog renomea. Sve to očito nije bilo dovoljno, te gledaoci nailaze na upečatljivo iznijansiranu začudnost, na teatarski postavljene i u priču inkorporirane segmente, na nisku kriptičnih metafora i parabola, kao i na poduži spisak simbola o čijem konkretnom ili barem što preciznijem značenju oni koji su film pažljivo pogledali mogu poduže vremena da diskutuju (recimo, sneg koji se ponavlja i iznova vraća može biti tu i kao simbol praznine kojoj prenapučeni umovi i napaćene duše počesto teže, ali kao i nagoveštaj eventualnog skorog poništenja, reseta…). Poput snega, tu tako sugestivnog i pritajeno liričnog, ali i zlokobnog, silovita je i gluma mlade Džesi Bakli (viđene u seriji Černobilj i nedavnom britanskom filmu Zver), kojoj izvrsno parira uvek pouzdani i vazda nenametljivo nadahnuti Džesi Plemons, izvrstan u svemu, počev od serija Friday Night Lights i Breaking Bad, pa do dana današnjeg. A grehota bi bilo ne pomenuti i briljantni snimateljski rad Lukaša Zala, već hvaljenog i primećenog na konto onoga što je pokazao u filmovima Ida i Hladni rat Pavlikovskog. Njegove finese, a posebno poigravanje tačkom gledišta i rasponom vidokruga kroz koji nam je dato da pratimo tu glavolomnu priču sa hrpom zavodljivo nepoznatih, potcrtavaju Kaufmanovu rešenost da, između ostalog, još jednom ukaže na varljivost mnogo toga – od same prirode filmske naracije, preko, recimo, pozicije sveznajućeg pripovedača, pa sve do koncepta slobode kojoj se teži, a koja je možda podjednako opterećenje kao i ono od čega se ka njoj beži, te otud i taj kontemplativno nesigurni hod sa podosta zastajkivanja bez očiglednog rezona.
S druge strane, a, ukoliko se na umu ima njegova dosadašnja filmografija, kao i njegov autorski profil, nimalo iznenađujuće, Džad Apatou se u Kralju ostrva (King of Staten Island) opredelio za druželjubiviji indie izraz i pristup, u krajnjoj meri, u potpunosti saobrazan filmu koji je bio viđen za široku bioskopsku distribuciju. U tom smislu, Apatou u skladnu i odmerenu mešavinu, doduše uz ponešto srednjačenja i posezanja za zicer-rešenjima i zahvatima, spaja tipsku priču o žilavosti prokrastinacije, ali i neminovnosti kakve-takve predaje na tom polju i preuzimanja barem dela bremena zrelosti, priču spenserovski usredsređenu na isključivo karakter (karaktere), te porodičnu hroniku naglašeno američkog lumpenproleterskog soja. Iako tu i tamo odaje primese rutinerskog, Kralj ostrva dovoljno ubedljivo polemiše sa gorenavedenim, a Apatou mudro značajan deo filma i onoga što bi on mogao i trebalo da predstavlja podređuje magnetizmu, pa i javnoj personi, stend-ap komičara Pita Dejvidsona, koji je i jedan od autora scenarija, izatkanog dobrim delom na autobiografskoj osnovi.
Po toj osnovi, Kralj ostrva dostojanstveno stupa u zabat ostvarenja koja su neprikriveno definisana i nošena personama i odlikama ključnih aktera, kao što je to slučaj i u delima (filmovima ili serijama) Vudija Alena, Nanija Moretija, Line Danam…, uz dodatak gorkoslatke topline kakvu zatičemo i u delima Džejmsa L. Bruksa ili u poznijim ostvarenjima Trifoa. Pit Dejvidson jeste specifična pojava, njegova komika svakako zavređuje čvrstu, pa i središnju poziciju unutar dramedijske priče o energičnom, a u biti jalovom opiranju jednog tipičnog lajavog zgubidana spram koncepta sazrevanja i odrastanja, a kako je ovaj film omeđen i tim delimičnim autobiografskim polazištem, kao i svojom lako uočljivom komunikativno-pitkom prirodom, nije ni bilo previše manevarskog prostora za radikalnije i hrabrije propitivanje značenja i mogućnosti stilema tog mikrožanra. Apatou je iznova isporučio film koji vredi gledati, a u kome se još jednom očitava njegov i dalje zbunjujući relaksiran pristup ekonomičnosti minutaže (ovde je reč o trajanju od kabastih 136 minuta), a ova slučajna prikazivačka i hronološka rima sa Kaufmanom mu nimalo ne ide na ruku. Međutim, ako ćemo pošteno, nema tog pojma koji se danas ne može razlistati i isfragmentirati, te onda ne čudi što ni taj pominjani evidentan i sveprisutan upliv američkog nezavisnog filma u tamošnji i belosvetski mejnstrim nije kadar da to učini saobrazno, u samo jednoj koloni, već biva ovako – primamljivo eklektično. A najposle, dobro je što je tako.
Smatra se da je interesovanje za pozorište najveće u martu. Na primer u utorak, samo u jednom danu, biće dve premijere, prošle nedelje ih je samo u Beogradu bilo tri od kojih dve opet u istom danu…
Rešeni su svi imovinsko-pravni odnosi, završen je tender, izabran je izvođač radova, a pre nedelju dana je sve postalo pravosnažno jer je potpisan ugovor sa izvođačem, rekla je danas Maša Mihailović direktorka pozorišta „Boška Buhe“ koje devet godina čeka da počne rekonstrukcija zgrade
Rimski vodovod, grobnice i sarkofazi sa lokaliteta „Antički Singidunum“ su upakovani i sklonjeni na sigurno, da sačekaju završetak gradnje podzemne garaže u Vlajkovićevoj ulici, kako bi bili postavljeni u arheo-park
Jugoslovenska kinoteka obeležava dolazeći stoti rođendan Miodraga Petrovića Čkalje izložbom o njegovim ulogama i radio i televizijskim emisijama zbog kojih su ulice ostajale prazne
Tokom najnovijeg gostovanja u Beogradu, veliki reditelj, koreograf i vizuelni umetnik promovisaće knjigu za koju kaže da je samo priručnik ne i metod. Knjigu je objavio Institut za umetničku igru, čijim će studentima Fabr biti gostujući profesor
Intervju: Sead Spahović, advokat
Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve