Ljudi su usamljeni. Vjerovatno nikad u istoriji čovječanstva nije bilo više usamljenih ljudi. Sva takozvana ekstaza komunikacije, sve digitalne platforme, svi fejsbuci i slična čudesa tek su jadan pokušaj prikrivanja usamljenosti. Na svijesti o toj usamljenosti ljudskoj počiva cijeli golemi globalni književni uspjeh Harukija Murakamija.
U kulturološkom smislu, Murakami je dobrano amerikaniziran Japanac. Ne samo da je sam Murakami veliki fan i prevodilac pisaca kakvi su Rejmond Čendler, Frensis Skot Ficdžerald, Selindžer ili Karver, nego je i njegova vlastita proza, a iz evro-američke perspektive, unaprijed domestificirana velikim uticajem zapadnjačke pop-kulture. Postoji ona politički nekorektna dosjetka da pripadnik žute rase koji liči na pripadnika bijele rase odlazi u Holivud da postane filmska zvijezda, a da pripadnik bijele rase koji liči na pripadnika žute rase može otići jedino u ludnicu gdje će ga zvati mongoloid. U tom smislu, globalnost Murakamijeve slave nezamisliva je bez te amerikaniziranosti.
Široka obljubljenost Murakamijeve proze, visina njegovih tiraža, neki populistički misticizam, pa i određena forma manirizma koja se nužno primjećuje nakon što čovjek pročita više njegovih knjiga, spadaju među razloge zbog kojih Murakami u nekim ponešto elitističkim čitalačkim krugovima gotovo da ima status intelektualnijeg Koelja. Takva prosudba je ipak prestroga. Čak i oni koji su iz nekih od navedenih razloga bili odustali od Murakamija, trebali bi mu ipak dati još jednu šansu i pročitati 1Q84. Najnoviji Murakamijev roman definitivno je njegov magnum opus, pa se i prije iščitavanja cijele sage komotno može primijetiti da je ovo knjiga njegovog života.
DAH SAMOĆE: Jedan od Murakamijevih književnih tikova je i pisanje u prvom licu jednine. Njegovi su romani, dakle, po pravilu ispisani u ich–formi, sa specifičnim murakamijevskim naratorom, senzibilnim usamljenikom koji kao magnet željezo privlači koincidencije. To prvo lice olakšava ono kolridžovsko suspension of disbelief, odnosno obuzdavanje nevjerice, pomažući čitaocu da u svojoj percepciji relativizira misticizam i fantastiku, ako eventualno misli da ih valja relativizirati. Također, dosadašnji Murakamijevi romani bivali su po pravilu (relativno) kratki.
1Q84 predstavlja veliki rez u Murakamijevom opusu. Najprije, valja reći da je riječ o romanu u tri toma, koji ukupno ima više od hiljadu strana. Geopoetika je dosad objavila dva toma, a u toku ove godine planirano je da bude objavljen i treći. Prema nekim informacijama, međutim, nakon objavljena tri toma u japanskom originalu, Murakami piše i četvrti. Bilo kako bilo, i dva toma koja je Geopoetika dosad objavila, tih oko osam stotina stranica, zgodno spakovana u zelenu, što bi se po dalmatinski reklo škatulu, zaslužuju preporuku za čitanje. Nakon čitanja ta dva toma, čitalac će nestrpljivo očekivati treći tom, ali također valja reći da i prva dva toma, na neki način, predstavljaju logički zaokruženu cjelinu.
Rečeno je već, dakle, da je 1Q84 mnogo duži od dosadašnjih Murakamijevih romana. Također, ovo je roman koji nije pisan u prvom licu, nego u trećem licu jednine. Kad već pominjemo treće lice jednine, ako tu frazu posmatramo izvan njenog uobičajenog konteksta, ako je pogledamo kao da je prvi put vidimo, i ona simbolički kao da govori o usamljenosti kao jednoj od temeljnih karakteristika ljudske sudbine unutar Murakamijevog opisa.
1Q84 nije, dakle, pisana u prvom licu jednine, ali je pisana iz perspektive dva fokalizatora. Fokalizator neparnih poglavlja je glavna junakinja Aomame; fokalizator parnih poglavlja je glavni junak Tengo. Poglavlja su podjednake dužine, otprilike od petnaest do dvadeset pet stranica. To cijelom romanu daje brz i efektan ritam. Knjiga se čita kao triler, uzbudljiva je, što bi se reklo – guta se u jednom dahu. U romanima slične forme, najveća je opasnost da poglavlja iz perspektive jednog budu zanimljivija od onih iz perspektive drugog fokalizatora. Murakami se s tom opasnošću nosi majstorski. Iako se isprva ne naslućuje nikakva međusobna veza Aomame i Tenga, iako bi najprije njena egzistencija trebala biti mnogo zanimljivija od njegove, jer je ona neka vrsta profesionalnog ubice, a on nastavnik matematike, iz čitalačke perspektive, neparna i parna poglavlja bivaju podjednako zanimljiva.
Aomame, dakle, formalno radi kao maserka, ali u saradnji sa jednom starom bogatom gospođom likvidira muškarce koji mrze žene. (Ova stiglašonovska fraza direktno postoji u tekstu romana, na 318. stranici prvog toma u Geopoetikinom izdanju.) Tengo radi kao nastavnik matematike, ali lavovski dio svog vremena posvećuje književnosti. Iako nije objavio nijednu knjigu, uspio je izgraditi neku vrstu reputacije te je jedan od čitalaca rukopisa prijavljenih za nagradu za najbolji književni prvenac. Jedan od rukopisa prijavljenih na konkurs napisala je sedamnaestogodišnja djevojka Fukaeri. Urednik po imenu Komacu i Tengo slažu se da je riječ o nesvakidašnjem i potencijalno genijalnom romanu, no da u njegovom tekstu postoje tipične početničke manjkavosti. U dogovoru sa Komacuom, a uz saglasnost Fukaeri, Tengo će biti pokušati „ispeglati“ manjkavosti tog rukopisa.
IZA ZAVESE: Radnja paralelno prati Aomame i Tenga. Nakon nekog vremena, čitalac shvata da oni dijele neke uspomene iz prošlosti, no to, naravno, nije sve. Vrijeme radnje je 1984. godina, ali to nije istorijska 1984. Tu dolazimo do naslova. U japanskom jeziku slovo Q i broj 9 se jednako izgovaraju. Murakami se zapravo poigrava s pričom o paralelnim svjetovima i svemirima. Najdojmljivija razlika između stvarnog svijeta i svijeta ovog Murakamijevog romana jest u tome da u potonjem postoje dva mjeseca. Upravo su dva mjeseca možda i najpamtljiviji lajtmotiv cijele 1Q84 sage.
Ne želim ovdje, što bi rekli angloamerički filmski kritičari, ubacivati previše spoilera. Želim ipak ukazati na Murakamijevo umijeće u ukazivanju na ljudsku samoću. To što on piše o 1984. godini, paralelnoj ili bilo kakvoj drugoj, nema previše veze sa Orvelom, ili sa težnjom da napravi period piece; ne, on priču o usamljenosti svjesno seli iz savremenosti, iz epohe mobitela i interneta. Seli je u vrijeme gdje ne postoji zavjesa koja skriva usamljenost.
Ima u 1Q84 mjesta gdje Murakami opširno i detaljno opisuje zvonjavu telefona, fiksnog telefona. Murakami, naravno, ne spominje fiksni telefon, to je onomad bio jedini telefon. Ipak, makar to možda i jest svijest nepovezana sa svijetom samog djela, knjiga ni u jednom trenutku ne djeluje kao da je napisana 1980-ih. Osamdesete su tek ishodište savremene usamljenosti.
Ljudi su, kažem, usamljeni. Aomame i Tengo su također usamljeni. Oni, međutim, imaju u sjećanju jednu zajedničku uspomenu iz djetinjstva, uspomenu koja ih veže, uspomenu stariju od svega ostalog. Ta uspomena je neki zalog zbog kojeg oboje mogu funkcionisati u stvarnom svijetu bez bojazni da će izgubiti dušu.
Kako se radnja razvija, čitalac postaje sve svjesniji veze između Aomame i Tenga. Ipak, u prva dva toma, ova dva o kojima se ovdje govori, ova dva koja je Geopoetika dosad objavila, neće doći do njihovog susreta. Do susreta, dakle, neće doći, ali nije da neće doći do neke komunikacije. Aomame će u jednom momentu sa prozora vidjeti Tenga, a on će postati svjestan da je ona u njegovoj blizini.
1Q84 je, između ostalog, roman o čudu međuljudskog prepoznavanja, o čudu koje nosi stvarna i prava međuljudska komunikacija, o čudu vjernosti koja postoji nakon stvarnog i pravog prepoznavanja, pa makar ono postojalo i samo nekoliko sekundi. Moto cijele 1Q84 sage su stihovi iz pjesme It’s Only a Paper Moon, neka vrsta klasičnomuzičkog lajtmotiva je Janačekova Simfonijeta. Iz perspektive ove kulture, međutim, naše kulture, one u koju 1Q84 ulazi posredstvom prevoda Nataše Tomić, moto i lajtmotiv priče o Aomame i Tengu mogli bi zapravo biti stihovi iz jedne druge pjesme, ono: Ne znam kad, i ne znam gdje, ići ćemo istom stranom ulice, vjeruj mi, dušo, srešćemo se, u svijetu tajni, mi nismo sami.
