Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Niko pre, niti posle Milutina Petrovića nije tako umetnički ubedljivo i sugestivno predstavio čin stvaranja kao iznad svega složen i tegoban telesni proces. A onaj završni proizvod čitavog tog procesa ovaj je pesnik, u verovatno najavangardnijem pesničkom gestu u celoj našoj posleratnoj poeziji, na kraju Promene, prikazao, i doslovno i preneseno, kao – govno!
Bilo je neke čudne, gotovo groteskne ironije u vesti o smrti Milutina Petrovića, koja se oko podneva 28. decembra zavrtela po srpskim internet portalima, a potom sutradan i u novinama: iako je pisalo da je reč o jednom od najznačajnijih srpskih pesnika i o „velikom gubitku za Srbiju“, pored uobičajenih fraza o prevođenosti, zastupljenosti i ostalom, poimence su pomenute svega dve njegove knjige, dok je ispod njih stajao spisak onih koje je pesnik priredio, detaljan i gotovo nalik na naučnu bibliografiju. Kada se ovome doda da je knjiga Promena u vesti navedena pogrešno kao „Knjiga promena“, neko slabije upućen je mogao pomisliti da je preminuo priređivač i prevodilac, a ne pesnik. Greške ovog tipa se, razumljivo, dešavaju i nije u ovom slučaju ironično to što se slučaj podsmehnuo pesniku koji ih se grozio poslovično poput Beketa koliko je zapravo otužno što u svim tim redakcijama za kulturu koje su ovu vest prenosile nije bilo nikoga da je barem pročita, da za svaki slučaj proveri najelementarnije činjenice, a kamoli nekoga ko bi znao tačan naslov jedne od najznačajnijih i najrevolucionarnijih knjiga posleratne srpske poezije.
Otuda, kada mislim o Milutinovoj smrti, možda najpre osećam nemoguću, nostalgičnu čežnju za vremenima kada su ovakvi diletantski propusti ipak pre bili izuzetak nego pravilo. I mislim na činjenicu da je s njim stavljena velika tačka na jednu epohu u našoj poeziji, nalik na tačku na kraju neke od njegovih pesama, koja tu ne dolazi toliko kao kraj govora koliko je zapravo poslednja u nizu tačaka, završetak svih tih predaha i zastajkivanja, osvrtanja i preispitivanja, prekida i ćutanja.
Ove tačke su cela jedna ritmička revolucija u našoj poeziji, možda i najveća posle zareza Crnjanskog. Ali korene te revolucije uputnije je tražiti na drugoj strani, na onoj liniji moderne lirike koja počinje sa Nastasijevićevim Rečima u kamenu i nastavlja se sa Popom, a u čiju urbanu dinamiku, nakon što se ovom nasleđu odužio u svojim prvim dvema knjigama Tako ona hoće (1968) i Drznoveno roždestvo (1969) – Milutin Petrović, dakako pod uticajem Beketa, unosi anksioznost i nervozu, jednako kao i vitalizam i specifično osećanje i doživljaj telesnosti, koji bi pak mogli da se dovedu u vezu sa onima iz poezije Rastka Petrovića.
Presudan i odvažan stvaralački iskorak pesnik čini u troknjižju Glava na panju (1971), Promena (1974) i Svrab (1977), u kojem se na magistralan način kao tema uvodi sama poezija: onaj koji piše, čin stvaranja, pesnički nagon i potreba za poezijom. Taj novi stvaralački i pesnički subjekat zagledan je u sebe i svoje telo – verovatno sledeći uticaj, možda i nesvesni, onih omladinskih unutrašnjih revolucija koje se odvijaju krajem šezdesetih godina prošlog veka – i to u telo koje, budući samo po sebi poročno, povodljivo i krhko, goni dušu i duh na svakojaka skretanja, prečice i stranputice, kao da glavnog puta zapravo i nema, u telo koje proizvodi osećanje one tipično gradske nesmirivosti i navodi na ahasversko lutalaštvo. Niko pre, niti posle Milutina Petrovića nije tako umetnički ubedljivo i sugestivno predstavio čin stvaranja kao iznad svega složen i tegoban telesni proces, kao krv, znoj i suze, koje se prolivaju da bi se rodila poezija. A onaj završni proizvod čitavog tog procesa ovaj je pesnik, u verovatno najavangardnijem pesničkom gestu u celoj našoj posleratnoj poeziji, na kraju Promene, prikazao, i doslovno i preneseno, kao – govno!
Narednu deceniju obeležila je opet poezija, ali u negativnom kontekstu, aferom oko objavljivanja ciklusa Istočnice Ljube Simovića u „Književnim novinama“, čiji je Milutin Petrović bio urednik: jedan od onih mučnih skandala koji je pokazao, kao i u slučaju Đogo, obezglavljenost totalitarnog sistema u svojoj mračnoj, odumirućoj fazi. Knjigu, sastavljenu od celina „O“ i „Naopako“ (koje su izašle inače i u zasebnim knjigama 1990. i 1997) objavio je 1991, a potom naredne decenije Poeziju snova/ Raspravu sa mesecom i poemu Nešto imam, da bi u novom veku objavio samo knjigu Protiv poezije i knjižicu izabranih pesama. Paralelno s tim, počev od devedesetih godina osnovao je i uređivao časopis za veru i kulturu „Istočnik“, a neku godinu kasnije i časopis „Poezija“, u kojima je čuvao i promovisao najviša merila duhovnih vrednosti u doba sveopšteg rasula, da bi 2001. bio jedan od osnivača Srpskog književnog društva.
Otvorenu školu poezije i života, u koju su malobrojni učenici primani posle temeljitih i svakovrsnih provera, držao je u različitim gradskim kafanama, poslednjih godina i decenija mahom u Ribolovačkoj priči. Kada sada razmišljam o tim beskrajnim časovima, shvatam da sam tu, u tom probranom društvu, prvi put, i zaista, shvatio da avangarde nema i da je ne može biti ukoliko nema tradicije i ukoliko se ta tradicija temeljito ne upozna, ali i koja je stvarna cena (duhovne) slobode. I šta je ono što ostaje, kada kao sečivo padne stih: „Kako izgleda svet posle P.?“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve