Sad kada je sigurno, barem kalendarski, da je 2011. prošla (a više puta smo se zapitali hoće li), izvjesno je i da je u njoj snimljen najvažniji muzičko-tekstualni rad, a u jednoj, čini se sve češće, izdišućoj formi koja se zove pop-muzika.
Fantastično ambiciozan, u dobu bez ambicioznosti u rokenrolu, album Let England Shake Polly Jean Harvey, najhrabrije autorice britanske muzike danas, od onih je ploča za koje se čovjek u vremenu krize samo može nadati da će se pojaviti, kao naročit dar, utjeha i ohrabrenje. Ploča iz teško objašnjivog podžanra albuma „stanja Nacije„, radova što bi da postave gotovo sveobuhvatno platno i oslikaju u najširem mogućem obimu problematični, krizni trenutak zemlje i kulture, sve što ga čini i utječe na nj – politiku i historiju, umjetnost i jezik, visoko i svakodnevno. Takvi albumi su najteže ostvarivi, za njih osim ambicije treba i talenta, sluha i jakih antena, pa su, kao Filigranski pločnici ili London Calling, rijetki, najrjeđi.
Ovo je album o anksioznosti današnje Engleske, konfuziji nad time da je i njeni misleći ljudi ne mogu prepoznati. Nošena istim problemom, PJ Harvey, a da bi ga nekako shvatila, umjesto da kao većina ode u podivljali subjektivizam i neuki impresionizam, zaronila je duboko u historiju i kulturhistoriju svoje zemlje: tu su engleski građanski rat i bauk Kromvela; Šekspirov Henrik V i Olivijeov govor pred Agincourtom; tzv. Veliki Rat 1914–1918, sudbine običnog čovjeka i vojnika, bundžije i aristokracije (duha), a sve u svjetlu engleskih gradova u plamenu iz posljednjih nemira, u blejkovskim vizijama novog građanskog rata „malog obima“ – do pravog, dalekog rata i nelagode od alijanse s Amerikancima u suludom, uzaludnom ratu u Afganistanu. Neironično, poštenjem pjesnika ona, zaranjajući duboko, priznaje da ne razumije sve to zajedno – ta začuđenost, dakako, ono je što razlikuje umjetnike od filistera.
„Nek se Engleska trese“, pjeva Polly Jean, u mnogostrukoj metafori: trese se od gradova koji gore, i u istom dahu od unutarnjeg straha, kolektivnog, zbog svega toga; trese se od nesigurnosti i hladnoće nakon požara. Zemlja je to koja se mijenja brzo i na loše, gdje guši takvo neprepoznavanje i ostranjenost. Jedino što je, čini se, ostalo jest – kultura. Harvey, sasvim eliotovski, osjeća da samo kulturno nasljeđe može strukturirati kaos i identitet i samo u njoj se očitava još obris onoga što je (jedino) važno i dobro.
Zato je kultura i sredstvo političke nostalgije: „Take me back to a beautiful England!“, traži gorko Polly Jean. Kakva je to snaga, usput, te kulture, da može pjevati ovako a da ne bude ni desna, rasistička, ni reakcionarna, ni, kao inače briljantni Morrissey, namjerno provokativna do lošeg okusa? Da djelo ostane sasvim neokrnjeno u svojoj ambivalentnosti, van podjela na vulgarno lijevo i desno? Samo veličanstvena kultura u stanju je za tako nešto.
Sve ovo ostalo bi na idejama da im formu nije dalo radikalno, nepodilazeće autorstvo i čak iznad toga, onaj uznemirujući, potpuno uznemirujući glas. Crna princeza, banshee iz keltske mitologije koja tuži i upozorava, njen vapaj, u smjeni s prkosnim, ženskim i ženstvenim tonom, ono je što objedinjava, uokvirava djelo. Kao i u nestvarno blijedoj pojavi PJ Harvey, i u tom glasu ima krhkosti – ali krhkost je to iz koje izbija tvrdoglava snaga, stablo koje se dade poviti, ali ne puca. Možda kao Engleska danas.
Izuzetna instrumentacija stvorila je zvuk koji je otud vrlo mimetički na liniji tekstualnosti, na ključnom motivu u dnu: umjesto gitare Polly uglavnom svira tzv. autoharp, neku vrstu minicimbala – njegov monotoni zuj zaštitni je znak sve anglosaksonske i keltske folk-muzike odnesene preko Oceana, u tonu blugrasa i kantrija kao i znak američkog folk rivajvla šezdesetih. On se miješa ovdje kontrasno s njenom imitacijom dječačkih bijelih glasova iz horova anglikanske crkve. Zvuk u nižim tonalitetima i otvorenom štimu, s malo akorda, u repetitivnim basovima i unisonim melodijama, s markiranom tonikom i monotonom bazom, zvuk je transmutiranog bluza. U isto vrijeme osjećaj je na momente gotovo pastoralan, lak i prozračan kao engelske meke livade i blage šume. Napetost, očita, ona je između Novoga Svijeta i ruralne Engleske. Osim u psovci – „Goddamn Europeans!“, iz The Last Living Rose – Kontinenta, nema nigdje.
U vodećoj pjesmi albuma pak, najengleskijoj, sa arhaičnim glagolom u naslovu, The Words that Maketh Murder citira rokabili-klasik Summertime Blues Edija Kokrana (preko The Who) i Surfin’ Bird-standard. A tu su uvijek čujne i vječne vodilje Velvet Underground i The Doors. Nema rokenrola bez Amerike, naime, čak i kad se sa strašću gadi nad ciničnom pragmom i destruktivnošću tog djetinjastog diva.
Ali za duboki kulturni i artistički kop, ostao nam je Otok: „There’ll always be an England“, kao u staroj nacionalističkoj pjesmi. Valja primijetiti ovdje teško prevodiv neodređeni član: „uvijek će biti jedne (ili neke) Engleske“. I u njoj, nadajmo se, i PJ Harvey, zadnje ruže engleske.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!