Kultura

FAK-JU u Beogradu

Spektakl autoironije

"Vesela ekskurzija" pisaca Hrvatske zvana Festival A književnosti zadržaće se nekoliko dana u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Zanimljiva proza, razbijanje stereotipa, podsmevanje autoritetima, sklonost realizmu, zadihani autori koji izlaze na stejdž zbog publike, pravo na greške i obavezan šank postali su zaštitni znak ove neformalne grupe kojoj će se pridružiti i pisci iz Srbije. "Premda nitko nije ovlašten za kolektivne izjave ili potpisivanje kapitulacije, mislim da mogu reći kako ne osjećamo nervozu nego uzbuđenje", piše za "Vreme" jedan od gostujućih selektora Kruno Lokotar

Spektakl autoironije 1
TOKOM KAMPANJE PROTIV RASIZMA: Miljenko Jergović, Kruno Lokotar, Zoran Ferić, Neven Ušumlić, Edo Popović, Drago Glamuzina, Borivoj Radaković

Tog simboličnog proljeća 2000. godine, s gradskom pustoši i dosadom u kafe-baru Voodoo u Osijeku borili su se Os (Hrvoje Osvadić) i Rizva (Nenad Rizvanović). Netko je rekao, ‘ajmo napraviti književnu večer. Konzultirali su Borivoja Radakovića, pisca i dobrog poznavatelja britanske scene, na kojoj tradicionalna javna čitanja donose znatan prihod autorima. Predložio je da se uglavnom čita proza, jer pjesničkih čitanja ima na pretek. Budući da imam iskustva u vođenju tribina, zamolili su me da vodim i ova dvonoćna čitanja. Sve je organizirano u istom tom Voodoou, krštenom imenom FAK, što je tada značilo Festival alternativne književnosti, dvanaestak autora se rado odazvalo i dogodilo se čudo: ovacije, aplauzi, smijeh do suza, bliskost, pomalo hipi đir. Netko je rekao: "Ovdje je kao na Woodstocku", "Idući put svi spavate kod mene", "Ovo morate ponoviti", i FAK je bio rođen. Onda su uslijedili prigovori da kakva smo mi alternativa kad svi najbolji pisci nastupaju s nama. Uzaludno je bilo ponavljati da je to alternativno po načinu prezentacije koja je po atmosferi bliža rok koncertu, po prostoru svakodnevici, neobavezna i bitno spontana. Promijenili smo ime u Festival A književnosti i sve ponovili u Zagrebu, u klubu Gjuro II, samo s još više pisaca i gostima iz inozemstva. Nakon tri dana čitanja, posve iscrpljeni, sa zadovoljstvom smo gledali reakcije; mediji su bilježili fenomen "nove književnosti", "novu generaciju", dobar duh…

BRUTALNI REALIZAM: Trezven analitički um uspjeh FAK-a objasnio bi pomoću nekoliko činjenica. Tijekom prve polovice 90-ih topovi su nadglasali muze. Upad brutalnog realizma u literaturu vidljiv je po dokumentarističkim žanrovima koji prevladavaju; dnevnici, memoari, uknjižene kolumne… Potkraj devedesetih izlazi nekoliko knjiga koje zapravo znače povratak književnosti u užem smislu, fikciji. Osim, ili možda bolje prije, scene razorena je i infrastruktura, od izdavaštva do distribucije. Tranzicija je bila kompletna i dojam je da se starije generacije, uz časne iznimke, u njoj nisu najbolje snašle.

Te nove knjige, na koje je FAK zapravo bitno naknadno skrenuo pažnju, objavljene su u polusamizdat uvjetima, kod malih izdavača, u nekakvoj doista alternativnoj strukturi, odmaknutoj od velikih izdavača i institucija. O FAK književnosti nema smisla govoriti u poetičkom smislu jer zajednička platforma ne postoji, niti se traži. Jedna od tajni uspjeha FAK-a vjerojatno leži u tomu što se FAK postavio iznad generacijskih, lobističkih ili poetičkih zabrana. Lobiji u hrvatskoj književnosti stvarno su smiješni i nikom normalnom nije jasno koji im je smisao jer tu nema ni novca, ni stanova, ni ljubavnica, eventualno reprezentacijska funkcija u medijima koju zamjećuju samo dokoni statističari i kustosi muzeja voštanih figura.

NEUGODNA PITANJA: Selektorski trio (B. Radaković, N. Rizvanović i ja) na FAK je pozivao sve one koji su izdali po njihovoj procjeni zanimljivu prozu i voljni su je javno pročitati. Naravno, selekcijska funkcija je neodvojiva od profilacijske i proliferacijske. Većinu proze koja se čita na FAK-u čine različite varijante neorealizma. Literatura je usidrena tu negdje, na dohvat ruke i memorije – u suvremenost ili bližu prošlost – a jezik kojim je progovorila je blizak razgovornom, s puno slenga i dijalekata. Autoritetima se s guštom podsmjehuje, time ih dekonstruira, a od svih inačica humora neobično je česta crnohumorna. Tematski je vezana za grad ili, podjednako često, predgrađe, što su statistički mjerljivi sociološki momenti o nestajanju građanstva i apologija najproduktivnije, srednje klase koja je opasno osiromašila i približila se anonimnosti i anonimcima niže, aliterarne klase koju dobrim dijelom artikulira. Pisci devedesetih odreda su vezani za novine, profesionalno kao novinari, kritičari, kolumnisti ili povremeni suradnici, pa u neposrednosti tog toucha i činjenici svakodnevnog pisanja treba tražiti njihova nagnuća realizmu, sklonost demonstriranju vještine vladanja žanrovima, "primijenjenim književnostima" od pisanja na zadane teme do scenarija. Medijsko iskustvo i percepcija nije im vezano samo za tiskane medije, nego se dobro snalaze i u elektronskim medijima, pa tako i u performingu. Na FAK-u svatko ima pravo na neograničen broj grešaka, jer greške su uvijek autentične, i ta je činjenica od mnogih, na prvom nastupu zbunjenih ili zadihanih autora u kratkom roku napravila performere s mjerom i ukusom koji izlaze na stage zbog publike. Pri tom se pokušavaju predstaviti, onakvi kakvi jesu, demistificirati status pisca, jer i sami simpatiziraju spektakl autoironije, jednostavnosti i domišljatosti. A ja se kao voditelj brinem za to da uvijek strepe pred neugodnim pitanjima, jer samo im elegantni odgovori na takva pitanja daju autentiku.

LJUDI PRED LJUDIMA: FAK ima i nekoliko uvjeta. Naplaćivanje ulaza je obavezno, jer ovdje se radi o trudu koji treba honorirati. U blizini mora postojati šank, ne prebučan, ali stalno otvoren. Pravi FAK traje dugo, dramaturški gledano ima niz malih, ženskih kulminacija, ali stalno stremi dalje, prema velikom orgazmu. Zato i traje tako dugo, jer publici nenavikloj na ovakvu komunikaciju treba vremena da se opusti, da uhvati vibru, a pri tom pomaže i spomenuti šank. FAK je radost i vitalnost, vesela ekskurzija, i dok bude tako ići će okolo u različitim varijantama. Prirodan kontekst FAK-a je čitanje u sredinama gdje ga svi razumiju bez prevođenja, kao što su Novi Sad ili Beograd. U Londonu i Berlinu, a to su gostovanja koja se već spremaju, tekstove će morati čitati našijenci, ljudi s dobrim znanjem engleskog ili njemačkog i s hrvatskim naglaskom. Istodobno FAK je i kozmopolitski, antiksenofobičan, zbog čega s "maticom" uvijek nastupaju i strani pisci, primjerice, dosta bliski, engleski Novi puritanci.

Sve je ovo bilo jasno nakon zagrebačkog FAK-a, a onda se sve to potvrdilo u Puli, ponovo u Osijeku, Novom Sadu. Objavljen je i zbornik novih ili "zabačenih" tekstova autora koji su sudjelovali na FAK-u, a koji je pokazao da se tu i mimo live nastupa radi o respektabilnoj koncentraciji kvalitete. FAK je organizirao i nekoliko različitih akcija, od antirasističkog fotografiranja s romskom djecom, do FAK-a na kajkavskom i sudjelovanja na Motovunskom filmskom festivalu, gdje su po scenarijima FAK-ovaca snimani trominutni filmovi. Trenutno su izgledni FAK stipendija i CD, no prije toga s velikim zadovoljstvom nastupit ćemo u Beogradu, oči u oči, kao ljudi pred ljudima. Premda nitko nije ovlašten za kolektivne izjave ili potpisivanje kapitulacije, mislim da mogu reći kako ne osjećamo nervozu nego uzbuđenje, što je dobar ulaz u FAK. A ako pak niste uzbuđeni, dovoljno je da dođete, počnete i – FAK će se dogoditi.

Tko je ko

Selektori: Kruno Lokotar, Borivoj Radaković, Nenad Rizvanović, Vladimir Arsenijević, Teofil Pančić; Voditelj: Kruno Lokotar; Učestvuju (Hrvatska): Stanko Andrić, Franci Blašković, Ivo Brešan, Zoran Ferić, Rujana Jeger, Miljenko Jergović, Jurica Pavičić, Edo Popović, Borivoj Radaković, Roman Simić, Đermano Senjanović–Ćićo, Ante Tomić, Neven Ušumović; (YU ): Petar Luković, Mirjana Novaković, Zoran Ćirić, Mihajlo Spasojević, Laslo Blašković, Vule Žurić; (Strani): Tony White, Peter Zilahy.


Uslovi za FAK:

– Naplaćivanje ulaza je obavezno, jer ovdje se radi o trudu koji treba honorirati.

– U blizini mora postojati šank, ne prebučan, ali stalno otvoren.

– Pravi FAK traje dugo, dramaturški gledano ima niz malih, ženskih kulminacija, ali stalno stremi dalje, prema velikom orgazmu.

– Prirodan kontekst FAK-a je čitanje u sredinama gdje ga svi razumiju bez prevođenja, kao što su Novi Sad ili Beograd.

– Istodobno FAK je i kozmopolitski, antiksenofobičan, zbog čega s "maticom" uvijek nastupaju i strani pisci.

Iz istog broja

Knjiga

Rečnik psihologije

Nataša Hanak

Bitef (2)

Reciklirana ideja o mitu

Ivan Medenica

Filmske katastrofe

Život kopira Holivud

Dinko Tucaković

Strip

Povratak u zavičaj

Nebojša Grujičić

Muzika - Coldcut

Čudo u Barutani

Zoran Penevski

Da li se osećate fakovano?

Vladimir Arsenijević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu