Kultura

Intervju – Nenad Janković

Smisao nadrealizma dr Neleta Karajlića 2

fotografije: m. milenković

Smisao nadrealizma dr Neleta Karajlića

"Ključni nesporazum među narodima u regionu detektuje se u dijagnozi prirode sukoba devedesetih. Da li je to bio građanski rat ili je bila agresija? Teza da je bio građanski rat ne samo da je istinita, već garantuje pomirenje bez kojeg nema napretka na ovim prostorima. Teorija da je bila agresija garantuje nove sukobe. ‘Međunarodnoj zajednici’, sili koja mešetari posljednjih 300 godina na ovom prostoru, direktno je u interesu da se na Balkanu nikad ne zakopaju ratne sjekire. Otuda njihovo insistiranje na tome da je bila agresija biva logično i razumljivo. To je osnovno ishodište posljednjih presuda Haškog tribunala. Da nikad ne dođe do pomirenja"

U produkciji "Adrenalina" i Prve televizije uskoro će biti emitovane pilot-epizode serije "Nadrealna televizija", koju potpisuje Nenad Janković, poznatiji kao dr Nele Karajlić. Posle "Top liste nadrealista" (1984–1991) i "Složne braće" (1995), ovo je treća televizijska forma koju radi. Tim povodom s njim razgovaramo o "Nadrealnoj televiziji", ali i o Novom primitivizmu, Zabranjenom pušenju, No Smoking Orchestri, junacima njegovih pesama, Sarajlijama u Beogradu, rokenrolu, devedesetima, istoriji, politici i drugim "gorućim" temama. Za koji dan slavi pedeseti rođendan. U maju prošle godine preživeo je srčani udar. Zato ovaj intervju počinjemo logičnim pitanjem.

"VREME": Kako si?

DR NELE KARAJLIĆ: Bilo je uzbudljivo, sad je, što bi rekli, stabilno. Uglavnom, poslušao sam doktore, promijenio sam život.

Naravno, zabranjeno ti je pušenje?

Naravno. (smeh) Prvo što sam morao da uradim bilo je da ostavim pušenje, isključim mobilne telefone i ne gledam internet. Tako da sam godinu i po dana praktično vegetirao. Najprije sam samo ležao i gledao u plafon, a onda sam u neka doba osjetio potrebu da nešto radim.

Kako je došlo do koncepta "Nadrealne televizije"?

Sve se, kako to obično biva, desilo slučajno. Naravno, u kafani, a ne u biblioteci. (smeh) Naletio sam na neke svoje prijatelje za koje nisam ni znao da rade u tim produkcijskim kućama. Onda je bilo: "A što ti ne bi nešto radio?" "A ko će to danas uzeti?" "Pa uzećemo mi, kako ne znaš, mi smo ti – ti i ti." "Odlično, ajd’ da probamo." I krenulo je. Počeo sam da pišem manijački, i u nekih mjesec dana ispisao sam ne znam kol’ko stotina stranica scenarija sa skečevima i dijalozima. Očigledno je da se, dok sam "lež’o-šet’o, šet’o-lež’o", u meni nešto prokuhalo. Nikad nisam toliko mnogo napisao za tako kratko vrijeme.

U medijima se televizijska serija najavljuje kao nova "Toplista nadrealista"?

Nema ovo nikakve veze sa "Top-listom nadrealista", ali pošto su sve novine objavile da Nele nešto radi, iako nisu vidjeli nijedan sekund snimljenog materijala, svi su po inerciji krenuli da porede s "Nadrealistima". Jedino što ova serija ima zajedničko sa "Nadrealistima" jeste što je riječ o političkoj satiri i što nam je glavno sredstvo kojim se bavimo aktuelnim temama – televizija. Kao i u "Nadrealistima", mi i ovdje karikiramo televizijski format, a ja sam i ovoga puta voditelj dotične "Nadrealne televizije", koja je manje ili više slična svim televizijama. Nekad su televizije prenosile slike stvarnosti, bile su, kako su to govorili naši stari, prozor u svijet, i postojalo je hiljadu različitih vijesti, a danas televizija nema nikakve veze sa stvarnošću, svaka je nadrealna, a cijela planeta gleda jedan te isti Dnevnik.

Teme su lokalne?

Nema više lokalnih tema. Svaka tema je danas ista i u Grčkoj, i u Srbiji, u Francuskoj… Ako pravite skeč o nemaštini ili nezaposlenima, o Haškom tribunalu, štrajkovima, terorizmu ili ne znam o čemu, svi to razumiju, jer svi imaju krizu i svi gledaju jedan te isti Dnevnik. Naravno, jezik na kome govorimo je srpski, a toponimi u seriji su beogradski. Ono što je Njujork za engleski jezik, to je Beograd za srpski jezik, tako da će u seriji biti zastupljeni sarajevski, beogradski, južnopružni i razni drugi govori, u zavisnosti od toga odakle koji protagonista dolazi. A teme su, naravno, one goruće. Jedna od osnovnih je današnji dominantan osjećaj opšte bezizlaznosti, i u džepu i u glavi. On je posljedica eksplozije informatičke revolucije koja je napravila svijet apsurda u kome je sve moguće. Da se čovjek oženi delfinom, da se žrtva proglasi krivcem, kao što vidimo iz posljednjih događaja.

Ko su saradnici?

Ja sam scenarista, koreditelj sa Miloradom Milinkovićem Debelim, glumac i autor muzike. Moja inicijalna ideja bila je da glavni glumci budu ekipa naturščika za koje znam da su talentovani, ali rade sasvim druge poslove. Pa sam prvo kontaktirao Trikija, koji je završio dva fakulteta ali se nikad nije bavio glumom, pa onda mog druga Lugija, fizičkog radnika, pa Rizu, pjevača bivšeg Elvisa J. Kurtovića, pa Šunju, mog druga koji je glumio s nama u operi Dom za vešanje, pa Vladana, koji radi u rudniku "Kolubara", ali ima glumačkog iskustva jer je sa Emirom radio u filmovima Zavet i Život je čudo… Međutim, kad sam vidio da je koncepcija koju sam zamislio mnogo komplikovana i teška za realizovati, shvatio sam da se ne smijem sa tim baš previše zajebavati. Zato sam odlučio da dovedem i neke ozbiljne glumce koji bi ovaj projekat najprije shvatili kao nešto što je dobra zajebancija, a tek onda kao "značajnu kariku u karijeri". Naravno, Nikola Kojo mi je prvi pao na pamet. Ne samo zato što ja njega dobro znam od ranije, nego zato što je on jedan od najboljih glumaca na ovim našim prostorima i što posjeduje vrlo istančan smisao za humor. Pošto mi je trebala i ženska uloga, znali smo da je naša drugarica Vesna Trivalić jedina žena na svijetu koja posjeduje tu vrstu energije potrebne za dobru komediju i ima svoj posebni šmek. Ona je odmah javila da će, ako treba, prepješačiti od Dubaija, gdje živi, do Beograda da bi se s nama zajebavala. Zatim sam se okrenuo i mojoj raji iz "Složne braće", pa sam zvao Zorana Cvijanovića i Gorana Sultanovića, jer s njima imam predivno iskustvo, a moj Debeli, koreditelj i čovjek s kojim sam počeo cijelu ovu avanturu, predložio je još par imena, kao što su Mišo Samolov i Marko Gvero, koji su sjajni. A onda smo počeli da kupimo svakoga ko nam je na um pao. (smeh)

Za 10. decembar je najavljena prva pilotepizoda.

Snimljene su za sada dvije pilot-epizode. U jednom paklenom tempu uspjeli smo da skockamo sve što je bilo napisano na papiru. Serija ima strukturu sitkoma i priča o jednoj televiziji u kojoj postoje voditelj, reporter i dva tehničara. Ta dva tehničara uvijek naprave neko sranje. Svako to sranje je vezano za konkretne televizijske priloge u kojima mi pravimo skečeve poput onih koje smo radili u "Top-listi nadrealista". Upravo zbog toga ova serija nema apsolutno nikakve veze sa "Nadrealistima". Nakon emitovanja dvije epizode, ako sve bude u redu, pravi se plan za ostalih dvanaest.

Hajdemo o muzici. Album istočne podružnice Zabranjenog pušenja Ja nisam odavle iz 1997. bio je tvoj poslednji autorski rad koji se obraćao ovdašnjoj publici. Nakon toga nastao je The No Smoking Orchestra, koji jeste iz ove baze, ali je njegova ciljna grupa bila izvan ovog prostora, kao uglavnom i sve ostalo što si od tada radio. U poslednjih 15 godina dolazilo je zbog toga do jedne vrste ozbiljnog nesporazuma između tebe i ovdašnje publike. Na koncertima su ljudi očekivali Zabranjeno pušenje, a dobijali su Unca, unca, za koji nisu bili nešto naročito zainteresovani.

Sad ću ti ja reći. Neću ti direktno odgovoriti na to pitanje, nego ću ti na drugi način predstaviti odgovor. Ja nisam odavle je album koji je pravljen u devedesetima. Devedesete godine su same po sebi bile inspirativne za svakoga ko je bio spreman da se žrtvuje za umjetnost, jer je za svakog umjetnika neprocjenjivo iskustvo da vidi i osjeti sankcije, tranziciju, bombardovanje, rat – riječju, apokaliptičnu kombinaciju Erosa i Tanatosa kojeg su devedesete otjelotvorile pred našim očima. Tako nešto teško da će se ponoviti, hvala Bogu, narednih 300 godina. To iskustvo utkano je u sve ono što sam radio od pjesama Zabranjenog pušenja, preko TV serije "Složna braća", te albuma Ja nisam odavle. Pa čak i No Smoking Orchestra je suštinski "porođena" na zvuku tog vremena, u kome su nam u glavi zujale ciganske trube, a u srcu igralo Užičko kolo. Snaga kojom je ta kakofonija devedesetih odzvanjala, artikulisana je kroz Emirove filmove, Breginu muziku koja je te filmove pratila, a onda i kroz No Smoking Orchestru koja je otišla korak dalje, te od toga zvuka napravila neku vrstu pank reakcije na to vrijeme. Tu i leži tajna tog uspjeha. Dakle, svu inspiraciju crpio sam iz devedesetih. Ova nova serija, "Nadrealna televizija", jeste prvi projekat koji ja radim, a da za njega ne crpim inspiraciju iz tog perioda. Bavim se onim što su nam donijele ove, kako se ono kaže, demokratske promjene. (smeh)

Tačno je da se mi sa No smoking Orchestrom nismo mnogo obazirali na ovdašnju publiku, ali to nije bilo samo zbog toga što smo brzo i nenadano izletjeli van ovih prostora u svjetsku orbitu, već i zbog činjenice da je na albumu Ja nisam odavle zapravo sve rečeno. Poslije njega, za mene više nije imalo smisla pjevati o tajkunima, kriminalcima i ratu između Srba, Hrvata, Muslimana. Mnogo je veći izazov bilo progurati autentičan i svjež zvuk "All around the world" nego tupiti jedne te iste teme again and again. Izazov je to što me pokreće, a ne logičan slijed događaja. Tako je i sad.

E, a sad, kad sam počeo da pišem skečeve za "Nadrealnu televiziju", shvatio sam da su prethodno opjevane arhetipske matrice prevaziđene. Na primjer, danas kriminalci nisu oni koji idu ulicama s pištoljima, nego oni koji drže školu za kriminalce.

Evoluirali su?

Da, u sistem. Imamo u prvoj epizodi skeč koji se zove "Škola za realan život" u kome ćemo vidjeti kako se uči kriminal, kako se gepekuju ljudi, kako se od njih prave ozbiljni kriminalci, ovi što se bave mitom, korupcijom… Imamo i jedan divan skeč o prvoj školi za sponzoruše na planeti.

Zar nisu i to malo retro teme?

Ne, ne, nisu, vidjećeš, naprotiv. Devedesetih su nam te pojave bile nove, čudne i strane, a one su sada uvaljane u sistem. Sa pozicije roditelja nekada je to bio užas, a danas roditelji insistiraju da im ćerke budu sponzoruše, a sinovi fudbaleri, koji su takođe danas neka vrsta sponzoruša. Ono što su nekad bili Savez komunista Jugoslavije i "bratstvo i jedinstvo", to su danas demokratija, ljudska prava, manjinska prava – tabui koje kao ne možeš da diraš. Biće zanimljivo vidjeti kako će ispasti ta moja prva proba sa crpljenjem materijala koji su nam donijele demokratske promjene.

Iz sarajevske nadrealističke škole, osim Rize, da li učestvuje još neko?

Ne. Lugi je Sarajlija, ali nije bio New primitives. Mislim, to bi bilo previše. Pretpostavljam da ćete me pitati šta je sa starim nadrealistima. (smeh)

Nećemo.

Kao ozbiljan, poslovan "džentlmen", imao sam kontakte sa starim nadrealistima Đurom (Branko Đurić) i sa Zenom (Zenit Đozić), da vidim šta oni misle. Ali ispostavilo se da smo prilično udaljeni jedni od drugih. I to ne samo po pitanju politike, što je normalno, budući da živimo u tri različite države sa tri različite istorije, tri različite geografije, i djelimično sličnom vremenskom prognozom; udaljeni smo i po estetskom senzibilitetu u smislu shvatanja komedije danas. Oni su, naime, smatrali da bi najbolje bilo da radimo "Top-listu nadrealista", ali bez politike. A "Top-lista nadrealista" bez politike je kao slastičarna bez kolača, svjetsko fudbalsko prvenstvo bez Maradone. Na kraju sam shvatio da bi bilo pogrešno ponovo nas spojiti, jer ne bi’ dobili onaj efekat koji smo nekad postizali, a samo bi’ bezveze potrošili jedan vrlo jak mit. Bolje je da se ja sam upropastim nego da sa sobom u ambis povučem istoriju.

Zenit je radio "Nadreality show", a Đura "Našu malu kliniku", bez politike.

Generalno, njih dvojica su autori koji nikad i nisu imali veze sa politikom, nikad se njome nisu bavili, pa su i njihovi kasniji projekti sasvim logično bili lišeni politike. Politički komesar "Top-liste nadrealista" bio sam ja i pisao sam sve političke skečeve. Đuro se zajebavao da ne bi znao ko je Srbin a ko je Hrvat, da se nisu pojavili ustaše i četnici.

Kada se pominje "Toplista nadrealista", onda se kaže da je to "sarajevski humor", a ti se smatraš njegovim tipičnim predstavnikom. Šta je to "sarajevski humor"?

Jedna od tipičnih osobina Sarajlije jeste da se voli kurčiti bez osnova. Kao, mi sad imamo neki svoj sarajevski humor. Ajte, molim vas. Koji je to književnik, koja je to komedija? Koje je to "Sumnjivo lice"? Doduše, Nušić jeste bio u Sarajevu upravnik pozorišta. Ali, nijedna humoristička forma osim "Nadrealista" nije taj humor otjelotvorila. Tako da je ta priča o sarajevskom humoru, manje ili više, posljedica neke nadmenosti koju taj svijet, kome, uostalom, i ja pripadam, bez pokrića ima. Neko iz "Nadrealista", mislim da je bio Šibi, rekao je svojevremeno da to i nije sarajevski humor, nego vrlo precizno – koševski humor. Koševo je dio Sarajeva gdje smo svi mi odrasli. Evo vam jedan mali podatak: više raje sa Koševa u ovom trenutku ima u Kičineru, Ontario, Kanada, nego na Koševu. Jedan od nas sa Koševa je prvi otišao tamo i počeo da dovlači ostale. Eto, to ti je otprilike slika o tom humoru i o gradu.

Je li Novi primitivizam bio politički ili kulturni pokret?

To je bila zajebancija koja je na kraju preozbiljno shvaćena. Pretpostavljam da čitaoci znaju kako je pokret nastao, pa ćemo sada govoriti samo o njegovim posljedicama. New primitives je nastao kao naš odgovor na trendove koje je zapadna muzička industrija izmišljala da bi prodala što više ploča. Kad negdje nešto zapne, industrija smisli nešto što se, na primjer, zove "Novi romantizam", pa se onda pojavi neka grupa koja se, recimo, zove Ultravox, pa se svi ošišamo kao Ultravox, i to kupujemo godinu, godinu i po dana, da bi poslije toga došlo nešto drugo "new", i sve krenulo iz početka. Mi smo kao osjetljiva publika shvatili da je to namještaljka i da bi’ se "priključili" muzičkoj industriji izmislili smo vlastiti pokret koji smo nazvali Novi primitivizam.

On bi bio genijalan da ga je pod svoje uzeo neki ozbiljan konceptualni umjetnik i uložio u njega makar onoliko energije koliko su Slovenci uložili u svoj projekat Neue Slowenische Kunst. Međutim, to je, objektivno, bilo nemoguće, jer su se momci koji su radili Neue Slowenische Kunst njime ozbiljno bavili, a mi smo se samo dobro zajebavali. Uz to, treba istaći činjenicu da je najveća razlika između ova dva pokreta bila u tome što je stari primitivizam postojao, a stari slowenische kunst nije. (smeh)

Ideja Novog primitivizma pravno-formalno živjela je tek par godina, jer mi smo 1987. pokret zvanično ukinuli, ali su njegove posljedice bile nenormalne, apsurdne. Naime, stari primitivizam je sebe prepoznao u novom, i iskoristio nas da afirmiše nešto što će nekoliko godina kasnije postati trend. A to je samo jedna od katastrofalnih posljedica onoga što smo radili. Recimo, ja sam 1984. u "Top-listi nadrealista" vodio Dnevnik sa ležernošću kakvu tada nije smio da ima čak ni voditelj MTV-a, a danas je ta ležernost prešla u pornografiju – sad više ne možeš da budeš na televiziji ako nemaš minjak. Tako je Novi primitivizam praktično bio neka vrsta uvoda u dolazak na vlast primitivaca starog kova kojima je tako nešto bilo potpuno normalno.

Naravno, i istorijski događaji su išli u istom smjeru. Poslije Titove smrti, polako ali sigurno, Hrvati i Slovenci počeli su se prisjećati činjenice da Jugoslavija ipak nije zajednički južnoslovenski državni i kulturni okvir u kome će oni provesti duže od sedamdeset godina, već samo jedna stepenica na putu ka njihovoj nezavisnosti. Taj proces koji se odvijao tokom osamdesetih godina, zahvaljujući pomenutim istorijskim turbulencijama i činjenici da smo mi od svega toga pravili zajebanciju, "Nadrealiste" kao pokret to stavlja na poziciju proroka ili nekoga ko je provalio kako će se stvari dalje odvijati.

U vreme opštih rekapitulacija, kakav bi današnji odgovor bio na ono što je bio Novi primitivizam?

Ono što bih ja danas uradio jeste ozbiljan dokumentarni film o Novom primitivizmu. S tim što bih film bazirao na laži. Antidatirao bih neke pjesme, napravio nove i stavljao ih u kontekst osamdesetih godina i pričao o nepostojećim herojima kao o ljudima koji danas žive. Umjetnike koji su tada radili stavio bih samo kao kamene međaše da bi ljudi znali o kome se tu u stvari radi, ali sve glavne junake Novog primitivizma bih izmislio. Krenuo bih od početka, kad i gdje je svaki od njih bio rođen, u koju je školu išao, otkad dokad je u kom bendu svirao, snimio bih VHS kamerom njihove koncerte, naslikao njihove slike, snimio njihove filmove, sve bi’ to izmislio… To bi bilo fenomenalno i to bi bio najbolji odgovor na Novi primitivizam danas.

Mada, kad pogledaš bolje, u suštini tako i jeste bilo. Elvis J. Kurtović nikad nije postojao, postojao je Mirko Srdić. Dr Nele Karajlić nikad nije postojao, niti sam ja završio doktorat na Sokocu, nit je Sejo Sekson ikakav magistar bilo čega.

O jugoslovenskoj rok sceni, naročito novom talasu, snimaju se razni dokumentarci, prave izložbe, razdoblje i protagonisti se mistifikuju, i ima puno falsifikata. Kako tebi taj period danas izgleda?

To je velika tema za čiju razradu bi trebalo mnogo vremena. Ali, kroki bi mogao da bude sljedeći: da bi pokazao Zapadu da Jugoslavija nije baš najmračniji komunizam, Tito je u svom hladnoratovskom manevrisanju između Istoka i Zapada, u jednom momentu odlučio je da dozvoli da se ovdje mogu afirmisati i neke zapadne vrijednosti, pa i zapadna popularna muzika. I pustio je djecu da svira rokenrol. A mog’o je reći da je to zabranjeno i ovdje rokenrola ne bi bilo ni u tragovima. Međutim, on nije bio običan bravar. On je bio bravar sa ukusom. Rađanje ove muzike je bilo šezdesetih godina, a zahvaljujući inteligenciji i talentu pojedinih autora kao što su Kornelije, Dado, Brega, Bodo, Bora… ona je sedamdesetih godina stekla širu popularnost i zadobila autentičan pečat. Titova smrt je omogućila da u taj medij onako demokratski uđu klinci koji nisu morali toliko da znaju da sviraju kao njihovi prethodnici, koliko su morali da imaju neku svježu, ambicioznu i buntovnu ideju. Titov odlazak, ne sa istorijske scene jer on je na njoj i danas, nego njegov fizički odlazak, omogućio je tako eksploziju ideja i muzike. Uz to, tajna policija koja je uvijek pokušavala da drži konce gdje god je mogla, pa je kontrolisala i rok šezdesetih i sedamdesetih, početkom osamdesetih je izgubila svoj uticaj jer je i ona, kao i sve ostalo, počela pucati po republičkom šavu, tako da su te decenije imali mnogo značajnija posla od kontrole nadobudnih rokera. Uvoz oružja, mobilizaciju teritorijalne odbrane, obučavanje nacionalnih kadrova, riječju, pripreme za rat.

Kako je funkcionisala ta kontrola tajne policije?

Tako što ti daje prostor, pušta te ili te ne pušta. Ne može tajna policija da ignoriše činjenicu da se u Beogradu šezdesetih godina svake subote na Sajmu skuplja 20.000 mladih i pleše uz zapadnu muziku. Nemoguće da nisu znali ko to radi. A ako su znali ko radi, onda su imali i princip na koji način treba da se radi i da se sve kanališu kuda treba. Pa je tako, na primjer, Bijelo dugme sviralo po radnim akcijama, pa smo poslije svi svirali na radnim akcijama. Nije, naravno, Bijelo dugme potpisalo poseban ugovor sa tajnom policijom, nego su predsjednik nekog komiteta i predsjednik Saveza socijalističke omladine odlučili da takav jedan bend pozovu da oficijelno odsvira tri-četiri koncerta tu i tri-četiri koncerta tamo. Tako su funkcionisali svi bendovi. I poslije, kad je trebalo da se prave koncerti za mir, bendovi su pravili koncerte za mir, a kad je trebalo svirati za rat, svirali su za rat. A kad sam ja u Rijeci na koncertu rekao "crk’o maršal", nigdje nisam mog’o svirati. Ne zato što su ljudi voljeli Tita, nego zato što su dobili direktivu, a nju su mogli dobiti samo od Centralnog komiteta, a Centralni komitet je direktivu dobio od tajne policije. U stvari, oni su svi i radili za policiju, a to se čak i nije krilo. Ja čak mislim da su paralelno sa procesom odvajanja republika osamdesetih svi ti lokalni politički čimbenici gurali lokalne bendove i ohrabrivali ih da rade nešto protiv onoga što smo zvali komunizam samo zato da bi podržali njihove projekte rasturanja Jugoslavije. A mi smo naivno mislili da oni rade na tome da se može pjevati slobodno. Nije sve, naravno, bilo u tom ključu, ali ideja Neue Slowenische Kunsta, nekih hrvatskih bendova i alternativnih listova poput "Mladine" i "Poleta", nije bila demokratizacija društva, nego osamostaljenje vlastitih zemalja. To je, mislim, sada tako očigledno, naročito kada vidiš ko je iz tog vremena na kojim pozicijama danas. Kada su papci u ono vrijeme govorili: "vidi, ovi Slovenci hoće da se otcijepe", mi smo im se smijali, a ispalo je da su papci bili u pravu.

Mimo svega toga, muzika iz tog vremena i danas odzvanja. Svojevremeno si, koliko se sećam, tvrdio da je jugoslovenski rok, posle britanskog, američkog i jamajkanskog, bio najbolji na svetu.

Poklopile su se dvije stvari: mi smo narativan narod, odrastao uz epsku poeziju, pa nam je rok muzika bila vrlo bliska zbog činjenice da je neko umeo kroz melodiju da kaže tekst. Otuda, kad je rok muzika ušla kod nas, talenat našeg čovjeka je eksplodirao i ta snaga se zalaufala. Kad pogledaš sve glavne junake istorije jugoslovenskog rokenrola – Džoni Štulić, Bora Đorđević, Buldožer, Bajaga, Balašević – tu je tekst izuzetno važan. Čak je i Brega mnogo polagao na tekst. Kad slušaš njegove pjesme, ti čuješ kako je on svaku riječ vagao i stavljao je na svoje mjesto. Kao što sam rekao, ta snaga jugoslovenskog roka potiče od generalno sklonosti našeg naroda ka naraciji, za razliku, recimo, od engleskog rokenrola gdje tekst nije važan ič, što se kaže.

I Zabranjeno pušenje nastalo je zbog teksta, a ne zbog muzike. Naša ideja je bila da promijenimo svijet oko sebe. Snaga našeg rokenrola je bila tolika jer je ljubav koju smo davali rok muzici, i mi na sceni i ovi u publici, bila ljubav jedne ozbiljne religije. To nije bila stvar zabave, to je bilo dati krv i znoj Džoniju koji se puši na stejdžu. Ljubav je rodila sva ta velika imena i napravila od toga toliki mit da je našoj djeci žao što nisu živjeli u vrijeme novog talasa.

Ono što je još bilo važno jeste da je osim te ljubavi o kojoj govorim postojala i jedna jaka ideja koja nas je vukla, ideja koje poslije dolaska ove informatičke revolucije više nema. A znaš kako naša djeca prepoznaju da je to bilo vrijeme ideje? Tako što vide žar u našim očima kad im o tome pričamo.

Koja je to ideja bila?

Ideja o utopiji. O utopijskoj slici svijeta, ideja o nečemu što će biti mnogo bolje kad ja i ti nešto uradimo zajedno. A utopijska ideja je jedina koja pokreće čovjeka. E, to više ne postoji nigdje na planeti i to je smrt umjetnosti. Smrt čovjeka.

A šta današnji klinci imaju umesto te ideje?

Oni pokušavaju da nađu neku svoju utopijsku sliku svijeta, ideju o nečemu što nije novac – uđi, prodaj, kupi, ubij, taoci i nazad u šumu… Citiram Cvijanovića iz ove naše nove serije. (smeh)

Mi ne smijemo djeci poturati naše vrijednosti kao dominantne i apsolutne. To bi bilo kao kad bih ja svom djetetu rekao da ostavi kompjuterske igrice, i da izađe napolje da igra fudbal. Možda oni više neće da igraju fudbal… I meni je moja majka govorila: nemoj čitati strip, nego uzmi knjigu, a i njoj je majka pričala nešto drugo. Ne možeš tako razgovarati s djecom, možda je njima pojava nekog Beogradskog sindikata, jebiga, mnogo važnija nego što je meni bila pojava Džonija. Otkud ti znaš… Možda je, još gore, to njihovo saosjećanje sa navijačima Zvezde jače od osjećanja koje sam ja imao za rokenrol. Možemo mi sad da lamentiramo nad nekim prošlim vremenima, samo zato što smo tad imali trideset godina manje.

Danas je, evo, 29. novembar. E pa, srećan ti Dan republike

Vaistinu AVNOJ! (smeh)

o kome si pevao u istoimenoj pesmi i njenom nastavku "Od istorijskog Avnoja do izbjegličkog konvoja, preko Sremske Rače". Kada bi danas pravio generalni bilans republike čiji je to dan bio, kako bi on izgledao?

Bilans političke ekskurzije koja je trajala sedamdeset godina, na to misliš? Vidi, koliko sam ja shvatio iz svega ovoga što se dešavalo, Jugoslavija je nastala kao posljedica nekog ozbiljnog pritiska. Mi možemo da kažemo da je kralj Aleksandar mogao da prihvati nešto pod A ili pod B. Zbog pozicije pobjednika u ratu, on je vjerovatno imao neki prostor da kaže: e, vidi, raja, ja ovo ne bih, ja bih ipak Karlobag–Virovitica. (smeh) Ali je očigledno bilo nekog pritiska, i on je odabrao ovo pod B. Pošto Hrvati i Slovenci, koliko ja znam, nikad nisu imali referendum o ulasku u Kraljevinu SHS, ubrzo se ispostavilo da tu ima nekoga ko svime time i nije bio baš sretan. Uostalom, vidjeli smo šta o tome misle sedamdesetak godina kasnije, čim im se pružila prilika da taj referendum raspišu. Dakle, odmah na početku, animoziteti između Hrvata i Srba počeli su da izbijaju na vidjelo, ubijen je Radić, ovo-ono, gore-dole… Kralj Aleksandar ukinuo ovo, bla-bla-bla… njega je ubilo… Lakoća sa kojom se Jugoslavija 1941. raspala daje nam za pravo da mislimo da je ta tvorevina stvarno bila strašno krhka. Jer, jebiga, da nije bila takva, valjda bi pružila neki jači otpor od 12 dana.

Ali prva Jugoslavija je srušena spolja.

Ne, ne, nego iznutra. Jeste istina da je došao tenk, ali jedan dio tvoje zemlje dočekao je taj tenk sa cvijećem, dok je drugi dio bio bombardovan i sravnjen sa zemljom. Poslije toga vidimo razvoj komunizma, u kome Tito kao najzajebanija ličnost tog perioda, pravi poteze koji očigledno vode ka decentralizaciji, odnosno razjedinjenju. Posljednji potez u tom smjeru bio je Ustav iz ‘74. On je bio napisan kao da ga je Tuđman diktirao, pripremajući sebi teren da sutra kaže: e, na osnovu člana 45 mi izlazimo iz ove priče. Jugoslavija je bila nesretna avantura, prije svega srpskog naroda, jer je nju srpski narod dva puta pravio, iz početka, i za Jugoslaviju davao svoje živote.

Ako je jugoslovenska ekskurzija promašeni politički projekat, kao što kažeš, ona je ipak stvorila veliku kulturu.

Ah, pobogu! Pa ne može toliki broj ljudi da da svoj život za nešto što nema ideju! Ta državna forma iznjedrila je ogroman kvalitet. U to nema nikakve sumnje. Pedeset godina nesputanog napretka u svim pravcima, od Nobelove nagrade do autoputeva, zlatnih olimpijskih medalja, nesvrstanosti… Jugoslavija je postigla čuda koja možda nismo ni zaslužili. Ali mi ne znamo kako bi bilo da nije bilo Jugoslavije. Mi ne možemo da znamo da li bi isti takav kulturni kvalitet bio da se ta državna forma nije napravila, već da je, recimo, Srbija ostala samostalna, u tim i tim granicama… I u Srbiji se rodio Domanović, i Nušić, jebiga… Pančić… prije Jugoslavije. I sad kad je mala, ima Noleta.

A to da je to bila jedna velika ideja, to je nesporno. Ona je iznjedrila tu zemlju, za nju se davao život. Kao i svaka druga ideja, jugoslovenska ideja se zadržala i zakopitila u određenom broju ljudi do danas. Ona nikada i ne može da presahne, zato što u svojoj suštini nosi ono najvažnije – da je to isti narod, samo razdijeljen religijom. Jer samo je religija ta koja ta dva, a sad već i tri, četiri, pet naroda, razdvaja. Sve ostalo je isto – jezik, mentalitet, način ishrane… Iako je jugoslovenska ekskurzija bila katastrofalna i iako je donijela mnoga krvoprolića i zajebancije, jugoslovenska ideja nikad ne može umrijeti, jer u svojoj biti nosi nepogrešiv osjećaj da se radi o istom narodu.

Iz te ideje nastala su najveća imena naše kulture. Među njima Andrić je najveći.

No i pored toga što je Jugoslavija iznjedrila intelektualnu elitu, a njen centar je bio u Beogradu, niko od te elite, nije bio u stanju da predvidi slijed događaja od devedesete na ovamo. Nije postojao nijedan srpski intelektualac koji je anticipirao da će Zapad stati na stranu Hrvata i Slovenaca u razbijanju Jugoslavije. A danas kad čitaš istoriju, toliko je očigledno da će oni upravo to uraditi. Jer onog momenta kad Zapad treba da ide na Rusiju, prvo pacifizira Srbe, rusku mlađu braću. To je sistem koji traje od 1800. i ne znam koje, do današnjih dana. Ali, iako to danas izgleda očito, jer je svaki put u istoriji tako bilo, niko ovdje nije rekao: ljudi, ako se mi pobijemo sa Hrvatima i Muslimanima, Ameri će nas bombardovati, jer njima nisu bitni Srbi i Hrvati, njima je bitna Rusija, a mi smo im na putu. Naši intelektualci su gajili prema Zapadu određene simpatije zbog tobožnje demokratije, pravičnosti i našeg savezništva u svjetskim ratovima. Vjerovali su da će Zapad, kao najmoćnija figura posthladnoratovskog perioda, unijeti svoj pravedni autoritet u spor među Južnim Slovenima, ali su oni unijeli samo bombe, a umjesto Vilija Branta, Miterana i Kenedija dobili su Genšera, Kušnera i Medlin Olbrajt. Posljednja presuda izrečena u Hagu predstavlja dokaz da nisu promijenili mišljenje. Niti će.

E sad, zašto to u Beogradu niko nije mogao da predvidi, i pored toga što je ovdje bilo mnogo pametnih ljudi, više nego u cijeloj bivšoj Jugoslaviji zajedno? Zato što je istorija jača i veća oluja od volje jednog čovjeka, koji je nešto možda mogao ili možda nije. Istoričar Peđa Marković je negdje rekao: istorija ti je kao zaljubljivanje, znaš da će ti se to dogoditi i da ti to ne treba jer ćeš najebati, jer će te djevojka ostaviti, al’ ti opet uradiš sve isto.

Imamo jedan fazon na "Nadrealnoj televiziji", koji govori o noći uoči boja na Kosovu. U Muratovom šatoru sjedi vrh turske vojske. Murat veli da Srbe treba pustiti da priđu na ivicu šesnaesteraca. Kad ga veliki vezir upita a šta ako Srbi uđu u šesnaesterac, Murat kaže: "E, onda će hin srokat NATO!"

Ne možemo, a da u razgovoru ne pomenemo Sarajevo. Čim se pojavila informacija da radiš seriju na tragu "Nadrealista", otud su ponovo krenule uvrede na tvoj račun. Šta god uradili ili rekli ti i Kusturica, u sarajevskim medijima uvek izazivate istu vrstu reakcija.

Ja sam to stavio ad acta, meni nijedan glas iz te kotline više ništa ne znači. Apsolutno. Nemam nikakav odnos prema tome, to je kao da mi kažeš kakvu reakciju ima Papua Nova Gvineja na mene. Mada, naravno, ja znam u čemu je problem.

U čemu?

Problem je u tome što mi govorimo istinu. Kad ja kažem da u tom gradu nema više 200.000 Srba, oni mi jebu majku ćetnićku (smeh). Ali, ja onda pitam: "Pa dobro, možda ima? Ajmo da vidimo, možda sam se ja nešto zajeb’o. Đe su?" Zatim, kažem da tamo nema nikoga ko bi mogao da zamijeni Bijelo dugme, a oni mi kažu: ima Dino Merlin. Dobro, ali Dino Merlin nije nova generacija, nije rođen poslije demokratskih promjena. Ja kad kažem da nema nikoga ko bi zamijenio "Nadrealiste", oni kažu ima taj i taj. Dobro, onda što ne pričate o njemu, a ne o meni. Ja dobro znam taj mentalitet. Da ima neki reditelj koji je uspješan i darovit, oni se Emira ne bi sjetili. Ja sam taj koji bi najviše volio da je to jedna slobodna, demokratska multietnička sredina. Nema ništa ljepše. Ali toga nema. To je samo politička floskula koju su svi oni koji su dole živjeli prozreli. Uostalom, molim vas, budite obazrivi kada o tim stvarima pričate sa mnom. Vi zaboravljate da sam ja eklatantan primjer žrtve etničkog čišćenja.

Elem, ključni nesporazum među narodima u regionu detektuje se u dijagnozi prirode sukoba devedesetih. Da li je to bio građanski rat ili je bila agresija? To je pitanje na koje bi Srbi, Hrvati i Muslimani trebalo da daju zajednički odgovor. Posljednja presuda Haškog tribunala hrvatskim generalima daje za pravo Hrvatima i Muslimanima da kažu da je bila agresija. Evo, nećemo se ljutiti na Haški tribunal i pristaćemo na presudu. Ali, avaj, nastavićemo razmišljati. Dobro. Evo, bila je agresija. Onda, zašto se ja ne vratim kući ako je to bila agresija? Ja sam iz Sarajeva. Tamo sam rođen. OK, hajde recimo da sam ja sarađivao sa agresorom, ali šta je sa ostalih 199.999 Srba iz Sarajeva koji se takođe nisu vratili kući? Jesu li i oni sarađivali sa agresorom, s obzirom na to da se ni oni rođeni u Sarajevu nisu vratili kući nakon što je završila agresija? Imamo dva moguća odgovora. Možemo da kažemo da nisu ili da jesu. Ako nisu, gdje su? Što se ne vrate? Mrski agresor se povukao. Međutim, niko se nije vratio! Onda, mora da su bili simpatizeri agresora. Ali, avaj. To znači da je 200.000 ljudi u Sarajevu bilo na strani agresora! Koliko je Sarajevo imalo stanovnika? Oko 500.000. Sad mi ništa nije jasno! Ako je od petsto hiljada ljudi, dvjesta hiljada na strani agresora, slobodan sam da kažem da je agresor veoma popularan u tom gradu. Slobodan sam da kažem da ako u gradu u kojem nešto manje od polovine ljudi navija za agresora bjesni rat, taj rat ima naznake građanskog. Trista hiljada naprama dvjesta hiljada! Mnogo je veća razlika među zaraćenim stranama bila u Španskom ratu od 1936. do 1939, a taj rat cijeli svijet naziva građanskim. Dakle, ili sam ja lud ili neko neće da se u Bosni završi prolijevanje krvi.

Ali kad to kažeš, onda si četnik. Zato ja rijetko kad ovo i pričam, jer mislim da nema više nikakve potrebe, a ni smisla. No, kad smo već potegli ovu priču, daj da je i završimo. Teza da je bio građanski rat, ne samo da je istinita, već garantuje pomirenje bez kojeg nema napretka na ovim prostorima. Teorija da je bila agresija garantuje nove sukobe. "Međunarodnoj zajednici", sili koja mešetari posljednjih 300 godina na ovom prostoru, direktno je u interesu da se na Balkanu nikad ne zakopaju ratne sjekire. Otuda njihovo insistiranje na tome da je bila agresija biva logično i razumljivo. To je osnovno ishodište posljednih presuda Haškog tribunala. Da nikad ne dođe do pomirenja.

Postoji veliki broj ljudi koji žive u Beogradu i Srbiji poreklom iz Sarajeva i drugih delova Bosne. O njihovom iskustvu napisao si nekoliko pesama na albumu Ja nisam odavle. Kako tebi danas izgleda život bivših Sarajlija u Beogradu u kontekstu javnih govora o ratovima, agresijama, žrtvama i krivcima?

Ja se zajebavam da će nas možda optužiti za simuliranje etničkog čišćenja. (smeh) To ti je čitava jedna enklava. Al tako je u svakom velikom gradu. To imaš i u Parizu, Londonu. Portorikanci, jebem li ga, Turci… Uvijek ide ta zemljačka linija, jer zemljačka linija vodi ka napretku te socijalne grupe. To nije ništa neobično.

Ja živim ovdje već 20 godina. Vala bi se navik’o i da sam u Uroševcu, jebote, za 20 godina… Druga stvar su naša djeca, ona su već, ono, ovdašnji (smeh)… To ti je kao da sad pitaš Roberta de Nira da li su se on i njegovi Italijani adaptirali na život u Njujorku. To je gotovo, završen proces.

A šta je danas se junacima pesama Kanjon Drine i Tri ratna havera. Mufom i KikijemKako su oni danas, šta rade?

Đe su… Ovaj jedan je u Sarajevu, a ovaj drugi u Kanadi. S Nijagare mi je poslao razglednicu i na njoj napisao: "Zbogom žohari."

Dok pričamo, večeras Sula sa svojim Zabranjenim pušenjem ima koncert u Beogradu. Imaš li ikakav odnos prema tome?

Pa, nemam. Kao da svira, ne znam…

Prljavo kazalište?

…Parni valjak. (smeh)

Iz istog broja

Koncert

Druga glasnost

Dragan Kremer

In memoriam – Sava Babić (1934–2012)

Valcer sa stvarnošću

Muharem Bazdulj

Esej

Mađarska vina

Šandor Marai

TV manijak

Palmin petak

Dragan Ilić

Reagovanje na tekst Muharema Bazdulja »Iskra u oku« (»Vreme« br. 1143)

Šta je kome Jugoslavija

Svebor Midžić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu