Ovogodišnje izdanje Festivala autorskog filma obeležila su dva prepoznatljiva tipa ostvarenja. Prvi je specifičan izdanak evropskih filmskih festivala – igrani film s jakim etnografskim intencijama, dok je drugi urbana drama čija je osnovna namera da svojim eksplicitnim bavljenjem nasiljem i seksualnošću provocira publiku
Završen je još jedan beogradski Festival autorskog filma. Sređivanje utisaka ovog puta i nije neki poseban izazov. Problemi sa organizacijom, loša promocija i, s obzirom na njih, solidna poseta, deo su standarne priče o festivalu koja se ponavlja iz godine u godinu. Ono što nismo očekivali poprilično je nezanimljiv asortiman prikazanih filmova.
Ovogodišnje izdanje Festivala autorskog filma (19–25. novembar) obeležila su dva prepoznatljiva tipa ostvarenja. Prvi je specifičan izdanak evropskih filmskih festivala – igrani film s jakim etnografskim intencijama, gde su običaji, nošnja ili lokalna atmosfera mnogo bitniji od tradicionalnih kinematografskih kvaliteta, dok je drugi urbana drama čija je osnovna namera da svojim eksplicitnim bavljenjem nasiljem i seksualnošću provocira publiku.
Primeri prve vrste ostvarenja su dva filma koja su nam došla iz Irana, Goraksan i Kornjačemogudalete. Naročito je ovaj poslednji, koji se odigrava spram pozadine neobičnog socijalnog poretka jednog izbegličkog kampa u Iraku, izazvao simpatije beogradske publike. Treći iranski film Dubokodisanje je urbana drama s kamijevskim elementima, koja govori o teheranskoj omladini smeštenoj na margini društva, što izborom njenih protagonista što strogošću moralnih restrikcija. Francuski film koji je otvorio festival, Izgnanici reditelja Tonija Gatlifa, nešto je između etnografske i urbane drame. Mladi Francuz i njegova devojka arapskog porekla kreću iz Pariza za Alžir u potragu za porodičnim korenima. Ovaj film koji je dobio nagradu za režiju na poslednjem kanskom festivalu, preopterećen je muzičkim i folklornim motivima od kojih ljudska drama nema prostora da se razvije. Film koji najkonsekventnije obeležava etnografski odeljak festivalske ponude jeste finsko ostvarenje Nevestasedmogneba, s kolopletom kulturološkog nasleđa finskih Eskima, bez filmske inspiracije i opravdanja.
VRHUNAC FESTIVALA: Iz filma „Nema odmora za hrabre“
Segment festivala koji možemo nazvati „provokacije“ najbolje zastupaju sledeći filmovi. Prvi je Anatomijapakla francuske rediteljke Ketrin Brije, a koji je rađen po njenom romanu. To je spora i nefilmična studija o ženskoj seksualnosti u kojoj glumi italijanski porno glumac Roko Sifredi. Posao mu se, štaviše, nije mnogo razlikovao od uobičajenog. Priča ponekad klizi duž linija tradicionalnog feminizma, kao što su delovi o simboličkom zarobljavanju žene tokom rituala venčanja, a ponekad prati lični rediteljkin tok misli i asocijacija, ali zato nikada, pak, ne oskudeva u detaljima koji će vam izazvati gađenje. Zatim tu je i Isuse, znaš… austrijskog reditelja Urliha Zajdla, koji balansira na finoj liniji između besmisla i genijalnosti. U njemu možete videti molitvene razgovore nekolicine običnih ljudi sa Isusom. Između potpune izlišnosti i fine ironije ovaj film je prilično zbunio beogradsku publiku koja je reagovala zapanjenošću sa ponekom provalom smeha. Treći iz ove skupine je hrvatski film Svjetskočudovište Gorana Rušinovića. Najbolji primer onoga što se na engleskom zove styleoversubstance – reditelju su bila važnija bizarna glumačka igra, lepota kadrova i egzibicionizam nego potreba da ispriča priču. Rezultat je estetizovan svet scenskog pokreta, neobičnih kostima i efektnih pomagala koji se ne opterećuje previše sopstvenim smislom. Najprovokativniji film festivala je Mojamajka Kristofa Honorea. Ovo ostvarenje je pokušaj replike filma Profesorkaklavira Mihaela Hanekea, između ostalog i izborom iste glavne glumice Izabel Iper. Ceo talas ovakvih filmova je odjek onoga što se u pozorištu zove novievropskibrutalizam ili estetikakrviisperme, legitimizovan i dodeljivanjem Nobelove nagrade za književnost Alfredi Jelinek, piscu romana po kome je Haneke snimio pomenuti filmski klasik tog pravca. U filmu postoji i nekolicina referenci na Saru Kejn, još jednu mitsku figuru nove evropske drame. Sam film pak nije uspeo da obezbedi dublju zasnovanost različitih boleština kojima se bavi i iscrpljuje se imitiranjem atmosfere i učinaka svojih duhovnih uzora. Osnovni utisak koji proizvodi jeste potpuno odsustvo razloga i opravdanja za neobično ponašanje svojih likova. Najhrabrije ostvarenje i vrhunac festivala je Nemaodmorazahrabre Alana Guradija. To je neobičan vrtlog prizora iz snoviđenja glavnog junaka. Radnja prati logiku snova ili, tačnije rečeno, odsustvo te logike. Iako na momente film zna da zamori svojom nepovezanoošću, reč je o zanimljivom kinematografskom eksperimentu u iznalaženju novih pripovedačkih tehnika sedme umetnosti. Vredi još pomenuti i poslednji Godarov film, Našamuzika, intelektualno-poetsku vežbu koju stari majstor iznosi bez problema ali i bez ikakvih obaveza prema gledaocu.
Konačno, bez dileme ali i bez zluradosti, možemo zaključiti da je ovo, po estetskim kriterijumima, bio najlošiji Festival autorskog filma do sada. Da se, radi poređenja, prisetimo da je ova manifestacija ranije znala da obraduje beogradsku publiku mnogim velikim filmovima, kakvi su bili Krozmaslinjake i Ukustrešanja Abasa Kijerostamija, Proslava Tomasa Vinterberga, Idioti Larsa von Trira, Profesorkaklavira Mihaela Hanekea, Nepovratno (Odpozadi) Gašpara Noe, Vatromet i Lutke Takešija Kitanoa i mnogo drugih. Ovo izdanje festivala ni po svojim pikovima a ni po proseku nije ni blizu svojim časnim prethodnicima. Malo žilavija selekcija i organizacija biće potrebne da u narednim godinama Festival autorskog filma povrati svoju poziciju malog i neprocenjivog bisera beogradske kulturne ponude.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.