Kultura

 

Proširena metafora

Saša Drach, Priče o jazzu i drugi zapisi (Sandorf, Zagreb)

Ljubitelji džeza posebna su grupa, "sekta" koja je plemenitom i kompleksnom muzičkom pravcu i kulturi posvećena ljubavlju koja se zna graničiti s opsesivnošću. Za razliku od nekih drugih stilova gdje je takva predanost zatvorena, okrenuta samoj sebi i pasivna, džez-fanovi u svijetu svoju opsesiju kao da nekako lakše artikuliraju. I govorom, pisanjem ili kojim drugim kritičkim i umjetničkim postupkom svoju afilijaciju često umiju pretvoriti dalje u nešto, izraziti u drugoj formi od muzičke – dovoljno se sjetiti, recimo, kompozicija na platnima Mondriana i Appela, Malleovih filmova i Cortazarovog romana Školice. O "bitovcima" Kerouacu i Ginsbergu, Ellisonovom Nevidljivom čovjeku ili crnom radikalu Amiriju Baraki da ne govorimo. U ovdašnjem siromaštvu pak, gdje su takvi radovi rijetkost kakve gotovo da nije bilo ni u takozvano "zlatno doba", dok ih prošlih četvrt vijeka tek nije moglo biti – svaka promjena i izlet u tom pravcu uvijek je razlog za malo slavlje. Saša Drach, zagrebački novinar i negdašnji čuveni knjižar, poznaje džez, a da ga voli u to tek nema sumnje.

Proširena metafora 1

Ljubav, međutim, zna biti slijepa. Iracionalna, i po pravilu nekritična. I tu je njezina najveća opasnost. Jer kad se primijeni bez spona i granica na sva polja životna, kad je bez odmaka i ne diskriminira, ona može biti destruktivnija od mržnje. Zato je, sasvim kontraintuitivno, mržnja ponekad bolja – ona barem često selektira objekt svoje pažnje i privlačnosti i koncentrira se na njega. Oni pak koji vole, često ne prave razliku, radilo se o najvrsnijim vlastitim kulturnim izborima ili o drugačijim, fundamentalnijim stvarima koji s estetikom nemaju veze. Knjiga Saše Dracha, proširena je metafora kako takva neselektivna, neosviještena ljubav radi, u dobrom i u lošem. Naročito u lošem.

Knjiga Priče o jazzu i drugi zapisi izbor je vrlo osobnih i intimno obilježenih tekstova o tom muzičkom žanru, priča o pločama, kompozicijama, koncertima, muzičarima i susretima s njima, ali i zapisa sasvim privatnih koje se u nekoj točki susreću s džezom i ponekad drugim muzičkim žanrovima. Počinje neočekivano i "krivim tragom", primjerom kakva može biti ona dobra strana ljubavi kad se muzika – Dukea Ellingtona konkretno – ukriža s privatnim svijetom. Taj topli, skoro čarobni gradski sfumato o naznaci ljubavi između dvoje ljudi i o Zagrebu boljeg vremena, viđenog i čuvenog kroz zvuk džeza kao stalnog "soundtracka" Drachove čuvene knjižare. Nježna crtica o magiji grada i gradskih susreta zavela bi svakoga suptilnijega čitatelja, a gdje tek ne bi onoga kojemu, dok je čita, pred oči u trenu izlaze mjesta, toposi, zvukovi i atmosfera, svi doživljeni iz prve ruke.

No stvar se naglo okrene, neugodno i neočekivano, kad u tekst stupi (vojničkom čizmom!) ona naopaka, iracionalna forma ljubavi i u trenu pokvari sve, i ono prije i poslije. Jedan dio njen je benigan, razumljiv i, kao stvar inherentna našoj kulturi, čak dirljiv kad autor zagrcnuto pjeva laude umornim i istrošenim američkim veteranima na tezgama kod nas (skoro svaki je, ni manje ni više, nego "genijalan"), kad učitava važnost u njihove rutinirane odgovore, kad se hvata za rutinske pohvale našoj zemlji, ne videći ili prelazeći preko savršene ravnodušnosti u tim pristojnim rečenicama zapadnih ljudi.

Bez upozorenja i najave, međutim, autor napušta svijet džeza, svijet civilizacije, i kroz priču o Šostakoviču (!), ovaj sofisticirani čovjek, od džez-kritičara trasformira se u trenu u lik pravovjernog dobrovoljca u prošlom ratu, hvaleći se štoviše da je tražio vezu (sic!) da ga uzmu u vojsku. Odjednom, neprepoznatljiv netko pred nama piše ovo istim tonom kao dotad, kao da je u pitanju najnormalnija stvar na svijetu – čak i kad spominje "onu veliku ofanzivu" (?), koja je, potpuno ogavnim okretom rečenice, "očistila Papuk". Evo kako strašna postaje nekontrolirana, nekritička ljubav kad se istim žarom vole nespojive stvari. Zato i kad piše vjerojatno najbolji tekst u knjizi – opet skokom nazad u civilizaciju, u humano krilo džeza – rekonstruirajući znalački i marljivo, poput kakvog "džez-detektiva", potragu za jednom nesnimljenom kompozicijom Boška Petrovića, Drach ne vidi u tome nikakav unutarnji konflikt. Ne vidi kontradikciju između svoga smradnog "čišćenja" i glavnog heroja vlastitog teksta, niti vezu među njima, njihovu krajnju međusobnu uvjetovanost – to dakle da bi takvo "čišćenje" sprovedeno do kraja očistilo i onoga kome se autor zasluženo divi – samoga Boška Petrovića. Ali ne: na kraju teksta i jednog koncerta s posvetom našem velikom džezeru, on je naprotiv na rubu suza, iskreno žaleći mrtvog Boška.

Kako je slijepa ljubav, kako stravično slijepa.

Iz istog broja

 

Izbor ličnog žrtvovanja

Dr Kosta Nikolić

Festival

Uznemiravajuće blisko

Marina Milivojević Mađarev

Povodom Svetskog dana knjige

Veliki gutljaji (ženske) slobode

Teofil Pančić

Strip

Besmrtnici, psoglavi i Balorovo oko

Nikola Dragomirović

 

Strast prema slobodi

Ivan Milenković

Intervju – Rajka Glušica, lingvistkinja

Čitaj pažljivo

Sonja Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu