Kultura

30 godina od albuma "The River" Brusa Springstina

Priče iz kara-tamne noći

Album The River prozvan je, naravno, po pesmi The River, a baš je ta pesma, u vinilnoj eri smeštena na kraj B strane 1. ploče – duša albuma, pesma koja i temom i atmosferom i svetonazorom i kompleksnošću spaja sve pesme s duple ploče u jedno. Osim pesme The River na albumu ih je još devetnaest; nijedna nije slaba, većinom su odlične, a nekoliko njih su čista remek-dela

Bila je nedjelja, peti juli 2009. godine, osam sati i osam minuta, elektronska ćiza, kako kažu, osim što je bilo osam uveče, ne ujutro. (Ćiza – tako u Bosni zovu trenutak kad pogledavši na sat primijetiš da su se poklopile mala i velika kazaljka; na digitronskim satovima, to bi, dakle, bio momenat kad isti broj pokazuje sate i minute.) Bio sam u Beču, u drugom becirku, na Ernst Hapel stadionu, na koncertu Brusa Springstina. Koncert je počeo solom na harmonici, s melodijom Na lijepom plavom Dunavu; taj omaž Beču trajao je možda nepunu minutu, a zatim je krenula Jackson Cage. Pogledao sam na sat, bilo je osam i osam, tako da tačno znam gdje sam i kada prvi put uživo čuo neku Springstinovu pjesmu, neku pjesmu sa albuma The River.

Priče iz kara-tamne noći 1

KRITIČNA MASA: Album The River, tačnije rečeno – dupli album The River, objavljen je u oktobru mjesecu 1980. godine, prije trideset godina, dakle, neposredno nakon Springstinovog trideset prvog rođendana (Springstin je rođen 23. septembra 1949. godine). Prošle su, dakle, dvadesete, stigao je zlatni početak tridesetih, The River nastaje na onom posljednjem (isusovskom) pragu zrelosti. Prošli su i divljanje i nevinost (The Wild, The Innocent And The E Street Shuffle), i fatalistički hedonizam i hedonistički fatalizam (Born To Run), prošlo je i naslućivanje naličja vjernosti mladalačkim snovima, a u ključu prokletstva, koje je ionako naličje izabranosti (Darkness On The Edge Of Town). Stigla je zrelost, kao rijeka; pjesnička, umjetnička zrelost. Album se, kao i zbirka priča uostalom, obično imenuje ili po jednoj konkretnoj pjesmi/priči ili po motivu/konceptu koji ga sjedinjuje u cjelinu. Ponekad se, međutim, da dva načela i spoje. Album The River prozvan je, naravno, po pjesmi The River, a baš je ta pjesma, u vinilnoj eri smještena na kraj B strane 1. ploče – duša albuma, pjesma koja i temom i atmosferom i svjetonazorom i kompleksnošću spaja sve pjesme s duple ploče u jedno. Osim pjesme The River na albumu ih je još devetnaest; nijedna nije slaba, većinom su odlične, a nekoliko njih su čista remek-djela; i pjesma The River je remek-djelo, ali na istoimenom albumu je i nalik detonatoru atomske bombe, ona svojom eksplozijom stvara kritičnu masu.

MOŽE LI SAN BITI LAŽ: The River je priča o braku; o dvoje mladih koji su se zaljubili kao gimnazijalci, u malom gradu u dolini kojom teče rijeka, u kraju gdje se od dječaka očekuje da slijede stope svojih očeva. Njih dvoje se vjenčavaju zbog neplanirane trudnoće. Umjesto fakultetskog indexa, on dobiva sindikalnu iskaznicu i zapošljava se na baušteli, no ekonomska kriza hara i posla je malo. Pjesma je, to se ne smije zaboraviti, formalno uobličena kao muška (iz)govorena ispovijest koju, očito, sluša (što bi Krleža rekao) nepoznat netko, možda stranac slučajno zatečen za šankom, u pjesmi nekoliko puta oslovljen vokativnim mister. Sve ono što se činilo toliko važnim, kaže neznanom sagovorniku čovjek koji je s devetnaest godina oženio Meri, svoju ljubav iz gimnazije, nestalo je, gospodine, u zraku i sad se ja ponašam kao da se ne sjećam, a Meri, kao da je nije briga. Ovdje je, međutim, ključna riječ kao; jer on se zapravo sjeća, sjeća se kako su se kao klinci vozili u autu njegovog brata i sjeća se njenog preplanulog tijela i kako bi cijelu noć ležao budan stežući je u zagrljaju osjećajući njeno disanje. Ta sjećanja se vraćaju i progone me/ progone me, ko sablast da me traži/ je li san što se ne ostvarilaž/ ili je nešto i gore od laži (Now those memories come back to haunt me/ they haunt me like a curse/ Is a dream a lie if it don’t come true/ Or is it something worse) – kaže on prije posljednjeg refrena. U refrenu se, naravno, govori o rijeci, na koju su stalno išli kao klinci u srednjoj školi, kao i u prvoj bračnoj noći, samo što se u posljednjem refrenu kaže da je rijeka – presušila. I kad na kraju kaže da se vraća na rijeku, makar bila i suha, da se ponovo vozi tamo, sa svojom malom (my baby and I), slušalac (i u pjesmi prisutni nepoznat netko i svako od nas) ne može zapravo biti do kraja siguran je li bejbe Meri ili možda ipak kćerka.

ZNANJE I ISKUSTVO: Jedna od karakteristika svakog pravog pjesnika jest da je njegovo znanje veće od iskustva. Makar je pjesnik Springstin napisao pjesmu The River u svojim ranim tridesetim te je tako zapravo stariji od njenog lirskog subjekta, teme pjesme nisu dio njegovog ličnog iskustva. The River je zapravo nadahnuta životnom pričom Springstinove sestre i njenog muža koji su se vjenčali jako mladi prošavši nešto kasnije kroz besparicu i bračnu krizu. Springstin je bio dirnut kad je naknadno saznao da njegov zet nije želio tražiti novčanu pomoć ili pozajmicu u vrijeme dok nije imao posao. Možda upravo zbog tog porodičnog linka u pjesmi The River nema apsolutnog mraka kao u pjesmama Jackson Cage ili Stolen Car. U doba objavljivanja albuma The River, Springstin se (još) nije ženio, ali je jedna od njegovih dominantnih tema upravo brak u (prvoj) velikoj krizi, brak dvoje ljudi koji su još (relativno) mladi, a za koje je "sve što se nekad činilo toliko važnim – nestalo u zraku". Najmračnija pjesma iz ovog registra je Stolen Car; u njoj se, na mnogo strašniji način, negoli u filmu American Beauty, recimo, opisuje kako su se dvoje ljudi koji su se nekad voljeli – udaljili. Isprva sam mislio da je to samo nemir, ali se ispostavilo da je nešto veće – kaže muškarac u pjesmi, a žena se čitajući pisma koja joj je on pisao "dok im je ljubav bila mlada i hrabra" osjeća kao da ima sto godina. To stanje, taj ružni san (svake) bračne noći, muškarac u pjesmi poredi sa vožnjom ukradenih kola. Vozim ukradeno auto, kaže, i nadam se da će me uhvatiti, ali me nikad ne uhvate; vozim ukradeno auto u noći, kaže, i bojim se da me mrak ne proguta. Najstrašniji stih ove strašne pjesme je kratki stih u kojem se opisuje crnina noći gdje se kaže: And I’m driving a stolen car/ On a pitch black night. Jer "pitch black night" nije obična mračna noć! U ostavštini Danila Kiša pronađen je jedan od najljepših tekstova uopšte o fatalnoj vjernosti vlastitom (u ovom slučaju – našem) maternjem jeziku. Ne može se na drugi jezik prevesti naša fraza karatamna noć kaže, između ostalog, Kiš "(…) jer karatamna noć, sa ovim zvučnim turcizmom, nije isto što i crna noć, tamna noć, jer to kara izaziva istorijske asocijacije, podrazumeva neku etnografsku, etnološku, rekao bih nacionalnu, tešku, gustu, pastuoznu tamu, tamu punu krikova i jauka, rzanja konja, plača dece, kuknjavu majki, to je tama crna kao krv, kao gavran, kao dva ‘vrana gavrana’ iz narodne epske pesme, gdje taj novi sinonim ‘vran’ jeste ako ne nova boja, a ono nova nijansa crnog, nov pridev koji ide uz neke nove imenice, vrana je kosa devojačka, na primer, a to opet nije crna kosa, nije samo crna, nego crna kao zift ili ‘tamna’, kao što noć može biti ‘tavna-tamna’, i to više nije ona ista turska, krvava noć puna jauka i strave, nego noć kad zađe mesec, kad zamiriše jorgovan, neka spokojna … lirska noć." Spingstinova pitch black night je zapravo karatamna noć!

ULICA: Genijalnost albuma The River, međutim, i ono što ga razlikuju od kasnijih Springstinovih albuma kao što su Nebraska ili Tunnel of Love jest mješavina guste melanholije i prozračne prodorne radosti. Ona je najjača i najprisutnija u pjesmi Out in the Streets, pjesmi koja počinje pozivom djevojci da obuče najljepšu haljinu i sredi kosu jer je te večeri zabava; onda Springstin kaže da radi pet dana u sedmici, da na dokovima istovara sanduke, ali da već od ponedjeljka ujutro misli samo na petak; čim čujem zviždaljku, silazim na ulicu pa kod kuće skidam radnu odjeću; kad sam na ulici, hodam kako hoću, kad sam na ulici, pričam kako hoću – kaže se u refrenu. U najljepšoj himni života na ulici u američkoj muzici, u pjesmi ponešto netipičnoj za Springstinov opus u kojem je mnogo pjesama o poeziji i slobodi koje simbolizira vožnja automobilom, dalje se kaže: Kad sam na ulici, djevojko, nikad se ne osjećam usamljeno, kad sam na ulici, u gomili se osjećam kao kod kuće, pa se kaže da lijepe cure, i crnkinje i bjelkinje, hodaju ulicom, a onaj koji pjeva ih gleda krajičkom oka. U našem iskustvu ima u ovoj pjesmi i nečeg od EKV-ove Budi sam na ulici i nečeg od Haustorove Djevojke u ljetnjim haljinama volim, ali je Out in the Streets veća pjesma. To je pjesma čovjeka kojem je u život ušla radna knjižica, a da se još nije oporavio ni od toga da mu je trebala đačka (No Surrender); jer šta su i škola i posao, do glupi izgovori za sprečavanje bivanja na ulici. Svi pedagozi i popravljači svijeta kao jednu od svojih glavnih misija nameću "odvajanje djece od ulice". Pjesma Out in the Streets je oda ulici i slobodi, čista muzičko-adrenalinska radost, pjesma koju valjda i ne možeš shvatiti ako nemaš iskustvo ponedjeljka ujutro u kojem misliš jedino na petak.

DVA SRCA: Nabrajanje remek-djela sa albuma The River nemoguće je bez navođenja pjesama Point Blank i Independence Day. Upravo Point Blank otvara A stranu 2. ploče; a u CD eri slijedi nakon naslovne pjesme. Pjesma iz brazde springstinovskih ljubavnih tragedija, a opet drukčija – to je Point Blank. A Independence Day je opet jedna od najepskijih Springstinovih pjesama, čitav žanrovski roman o odnosu oca i sina u dvije stotine i devedeset sekundi. Sin se za praznik vraća u roditeljsku kuću, u njezin mrak i mrak rodnog grada, tamo gdje shvata koliko je sličan ocu, ocu kojeg u sitne sate upozorava da mu je vrijeme da ode spavati, kao u izvrnutom odjeku tipične scene iz djetinjstva kad otac sina šalje na počinak. Motiv rodnog grada koji čovjeku lomi kosti i iz kojeg se može samo pobjeći, motiv prisutan u pjesmama Thunder Road i Born to Run (sa albuma Born to Run), varira se i ovdje, ličnije nego ikad, kao što se i naslućuje krupni plan srodan onom iz kasnije pjesme My Hometown. U kontekstu lajtmotiva, rijeka se, osim u pjesmi The River, javlja u još dvije: The Price You Pay i Hungry Heart; u prvoj se priziva uz sliku obećane zemlje, a u potonjoj se, unutar pomalo osterovske priče o čovjeku koji u Baltimoru ima ženu i djecu, pa ode da se provoza i ostavi ih zauvijek, kaže: Kao rijeka koja ne zna kamo teče, pogrešno sam skrenuo i samo nastavio ići. U refrenu se kaže kako svi imamo gladno srce, no posljednji stih veli: Niko ne voli biti sam. Pjesma Hungry Heart je vrlo pjevljiva, jedna od onih koju na koncertima publika ponekad skoro da sama otpjeva. Naslovom, pa i porukom iz posljednjeg stiha, Hungry Heart se rimuje sa drugom najkraćom pjesmom na albumu, jednom od rijetkih Sprinstinovih pjesama uopšte koje su kraće od tri minute. Two Hearts traje dvije minute i četrdeset pet sekundi te ako smo, kao što jesmo, i kao što kaže Springstin, više naučili iz tri minute dugih pjesama, nego što smo ikad naučili u školi, onda se i u manje od tri minute mogu reći stvari veće od života. Ponajbolja Springstinova biografija, ona definitivna, koju je napisao Dejv Marš, ne zove se slučajno Two Hearts. Mnogo više nego u drugi jezik, Springstinove pjesme su prevodive u druge forme, u priče, romane, filmove. Evo ipak jednog pokušaja da Two Hearts budu (i) Dva srca:

Kad sam neki dan iziš’o na ulicu
Sreo sam jednu uplakanu curicu
Tužna je, kaže da voljet neće nikad više
Sačekaj, mala, da vrijeme suze obriše
I shvatićeš opet

Dva srca od jednog su bolja
S dva srca riješi se nevolja
Dva srca od jednog su bolja

Nekad sam i ja glumio zajebanog tipa
I živio u snovima iz dječijeg tripa
Ali dječijim snovima kraj jednom mora doć
Da odrasteš kad ćeš ponovo sanjat moć
Ja napokon vjerujem

Dva srca od jednog su bolja
S dva srca riješi se nevolja
Dva srca od jednog su bolja

Nekad ti se čini kako sudbina hoće
Da svijetom lutaš sa srcem praznim od samoće
I makar te život očvrsne i učini hladnim
Ima jedna stvar, gospodine, koju dobro znam
Ako misliš da srce ti je kameno
I da si dovoljno grub da svijetom lutaš samotno,
Kad si sam, druže, nema mira u duši
Zato ja i dalje tražim onu za me posebnu

Dva srca od jednog su bolja
S dva srca riješi se nevolja
Dva srca od jednog su bolja

Iz istog broja

Roman

Snovi iz noćnog vozovlaka

Teofil Pančić

TV manijak

Prva pa Grčka

Dragan Ilić

Šopenhauer, 150 godina od smrti

Isto kao pre rođenja

Aleksandar Ćirić

Kuće pisaca u Godini knjige i jezika

Književna diplomatija

Sonja Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu