U filmskoj industriji ne manjka braće: braća Vakovski, braća Darden, braća Fareli… Ipak, filmski tron, ne samo u "bratskoj kategoriji", pripada braći Koen. Posle četvrt veka karijere, braća su napokon dobila Oskara za najbolji film
NAJBOLJI FILM: Nema zemlje za starce
Dva dana nakon sedamdeset treće godišnjice rođenja Danila Kiša, dvojica njegovih „rođaka“ trijumfovali su u noći dodjele Oskara. Kažem rođaka jer njihova prezimena „pamte“ istog pretka: Arona, Mojsijevog starijeg brata, onoga što je s riječima bio mnogo vještiji od brata-proroka. Hebrejska riječ kohein označava kohanite, Aronove potomke, a ista je riječ u različitim ortografijama prisutna u prezimenima Eduarda Kona (Kohn), Danilovog oca, koji je svoje prezime „mađarizovao“ u Kiš (otac Đerđa Konrada se, usput budi rečeno, takođe prezivao Kon i takođe je „mađarizovao“ svoje prezime, ali, eto, na drugi način), Leonarda Koena (Cohen) te braće Džoela i Itana Koena (Coen).
Stariji od braće Koen, Džoel, rođen je 29. novembra (na Dan Republike!) 1954. godine u Mineapolisu, savezna država Minesota. Džoel ima i middlename koje se u javnosti vrlo rijetko spominje, a koje ga također „veže“ s Kišom; srednje je ime – Danijel. Itan, mlađi brat, rođen je u istom gradu (nepune) tri godine kasnije – 21. septembra. Roditelji su im radili kao univerzitetski profesori, a braća su se još u djetinjstvu, kao u prologu kakvog biografskog filma, igrali s kamerom.
BRAĆA KOEN: Itan i Džoel
Braća Koen 1984. godine snimaju Krvavojednostavno, svoj prvi dugometražni igrani film i jedan od najboljih debija u istoriji svjetske kinematografije. Od prvog filma su radili kao tandem, makar se sve do njihovog (zasad) posljednjeg filma uvriježilo da režiju formalno potpiše Džoel, produkciju Itan, a da scenarij potpisuju zajedno. U vizuelno fascinantnoj priči o ljubavnom trouglu u postmodernističkom noir–revisited ključu briljirala je Frensis Mekdormand, buduća supruga starijeg brata, i glumica koja je u filmovima Koenovih odigrala najbolje uloge u životu, između ostalih i onu za koju je dobila Oskara za glavnu žensku rolu (film Fargo).
Tri godine kasnije braća snimaju svoj drugi film – bizarnu komediju Arizonajunior. Ako bismo proširili paralelu s Kišom, mogli bismo kazati da prva dva filma Koenovih nagovještavaju dva kolosijeka njihove filmografije, na sličan način na koji Kišov opus simbolički određuju Mansarda i Psalam44. Svi filmovi braće Koen mogu se (približno) smjestiti u dvije kategorije: postmodernistički noir i bizarna komedija, s tim što u nekoliko filmova možemo prepoznati elemente oba „koenovska“ žanra. Milerovoraskršće (1990), Fargo (1996), Čovjekkojinijebiotamo (2001) i Nemazemljezastarce (2007) spadaju u noir ladicu; BartonFink (1991), MisterHulahop (1994), Razvedime, zavedime/IntolerableCruelty (2003) i TheLadykillers mogli bismo prozvati bizarnim komedijama; dok VelikiLebovski (1998) i O, brate, gdjesi? (2000) na specifičan način spajaju noir i komediju. Svaki film braće Koen ima prepoznatljiv duhmjesta i svaki je također periodpiece: geografija za njih nikad nije puka kulisa, protagonisti su obilježeni i mentalitetom i akcentom; isto tako, u njihovim su filmovima jasno prepoznatljive „decenijske epohe“ vremena radnje, hoću reći – bilo da se film dešava u tridesetim ili u osamdesetim godinama dvadesetog vijeka, to se vidi iz svakog kadra.
Nema slabog filma u opusu braće Koen, no ipak postoje vrhunci. Među njih zasigurno spadaju: Fargo – filmski povratak u rodnu Minesotu, komad zimskog crnila u kojem, kao u onom famoznom Marfijevom zakonu, čim stvari mogu krenuti loše, one i krenu loše; VelikiLebovski – veličanstvena himna individualizmu u isto je vrijeme i jedan od najsmješnijih filmova devedesetih i napušeni omaž Rejmondu Čendleru; O, brate, gdjesi? je Uliks braće Koen, u kojem se, sasvim prirodno, glavni junak i zove Uliks – ova je Odiseja sa američkog juga, za razliku od Džojsove dablinske, izuzetno pristupačna, makar je u oba slučaja odnos spram velikog uzora podjednako labav; u Čovjekukojinijebiotamo bricu-ubicu neće spasiti ni Hajzenbergov principneodređenosti, makar će njegov advokat i za to hvatati – riječju blackandwhite triler sa filozofskom pozadinom.
Ipak, zahvaljujući oskarovskoj žetvi od 24. februara (najbolji film, najbolja režija, najbolji adaptirani scenario, najbolji sporedni glumac), Nemazemljezastarce zasigurno je najuspješniji film braće Koen, ako čak i nije, kao što po mnogima jeste, najbolji. Snimljen po istoimenom romanu čuvenog američkog pisca Kormaka Mekartija, Nemazemljezastarce je istovremeno i vjerna ekranizacija odličnog književnog predloška i novi dokaz originalnosti braće Koen te osebujnosti i samosvojnosti njihovog autorskog svijeta.
Mekartijeva inspiracija za naslov je, naravno, literarna: riječ je o slavnoj frazi (nocountryforoldmen) iz prvog stiha jedne od najljepših pjesama Vilijema Batlera Jejtsa – PlovidbazaVizantiju. A opet, kako je primijetio prinstonski profesor Majkl Vud u eseju o filmu braće Koen i Mekartijevom romanu, i film i knjiga više nego na Jejtsa „vuku“ na Džozefa Konrada, tačnije na njegovo Srcetame.
Nemazemljezastarce je, naime, priča o zlu i o slučajnosti. Puka slučajnost pokreće slijed zbivanja u filmu, a slučajni udes (engleska riječ accident ovdje je dvojako adekvatna) obilježit će i svršetak. Nema sretnog kraja, nema utjehe, nema čak ni prešućivanja kao u Srcutame. Ako neko u ovoj priči i ima sreće – to je onaj zli, ako tu uopšte možemo govoriti o sreći.
Između Teksasa i Meksika, u surovom pejzažu i među surovim ljudima, jedan čovjek, kao kakav junak Dostojevskog, u novcu traži spas. Umjesto spasa – stiže zlo. Šerif pak ovdje biva više ombudsman, nego garikuperovski superjunak. Taj šerif zna da mu budućnost ne pripada.
Isawthefuture, brother, itismurder – pjeva u pjesmi o budućnosti Leonard Koen, a braća bi se, po svoj prilici, složila.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!