Kultura

Nova ploča

Pobuna običnog čoveka 1

15. 12. 2021. / 22.45

Pobuna običnog čoveka

Nikola Čuturilo: Priče iz depoa (Lampshade Media, 2021)

Prošle su već godine i godine od kada je Nikola Čuturilo snimio svoj sad već predposlednji album Tu i sad. Te 2012. Nikola Čuturilo Čutura je napunio pedesetu, dok se novim albumom javlja skoro kao šezdesetogodišnjak. U 1970-ima, pa čak i 1980-im godinama, takva bi pauza praktično značila kraj karijere, a šezdestogodišnjak bi se i sa svojom muzikom i eventualnom pločom mogao “slikati”. Pravila igre u diskografskom biznisu u međuvremenu su se promijenila – granice starosti su izbrisane, a autor može napraviti i velike pauze ako je već imao neke ploče ili pjesme po kojima ga publika pamti. Keith Richards i Mick Jagger ionako ozbiljno grabe prema osamdesetoj, a poslednji autorski album A Bigger Bang Stonesi su snimili još 2005! Pa šta?! No svijet se u ovih desetak godina tako dramatično promijenio, da čak i “stari” autori (“psi”) moraju mijenjati repertoar (naučiti nove trikove), osim ako im karijere baš nisu muzealizirane.

Pobuna običnog čoveka 2

Nije baš da Čuture u ovih deset godina nije bilo nigdje. Svirao je na ovogodišnjem beogradskom Beer festu, kao i nedavno na koncertu Riblje čorbe posvećenom Miši Aleksiću. Godine 2014. PGP RTS je objavio kompilaciju Neko kao ja, a još 2016. zanimljiv singl Cirkus dolazi koji danas vidimo kao svojevrsnu najavu za Priče iz depoa. Pomisao da se Čutura bavi muzikom rekreativno ili da je možda otvorio “penzioni fond” bila je, dakle, pogrešna. Čutura je i ranije pravio pauze od po sedam i devet godina između svojih ploča, što znači da nije pod svaku cijenu trčao za karijerom, ali ono što je u slučaju novog albuma mnogo važnije jest da je “novo novo vrijeme” dočekao s aktualnim sadržajem.

A kakav je to sadržaj?

Sadržaj je izravan i eksplicitan i može se svesti na ključni stih pjesme Ne/Odjebite. Stručno, kritičarski rečeno, ova pjesma će se knjižiti kao rijedak primjer uspjele i društvene i politički angažirane pjesme. Svjesno ili nesvjesno, Čutura je prepoznao da je pravi trenutak za ovako jednostavnu i direktnu poruku, a ta poruka je malko kompliciranija nego što se to može učiniti ako još niste čuli singl. Sasvim jednostavno, radi se o podršci ili ohrabrenju slušatelju, tzv. običnom čovjeku, da s grbače odbaci fikcionalan i nefikcionalan teret koji kinji li ga kinji. U paradistopijskom svijetu, u koji smo ugazili kao u mutni ocean kojekakvog kancerogenog otpada, izmeta ili najjednostavnije govana, tzv. obični slušatelj ponesen Čuturinom pjesmom može izabrati kojeg to govnostvora treba odjebati. Nije teško pretpostaviti na koje je to neprijatelje tzv. normalnog prijatnog života Čutura mislio, koji su se u posljednje vrijeme namnožili kao u nekoj biblijskoj priči, da li na prljave revizioniste, antivaksere, nacionalnoratne huškače i proizvođače mržnje, beskrupulozne političke plaćenike, hipsterozločince, mafijaše-koljače-ubice, plaćene obmanjivače i prodavače magle, mutne investitore prevarante, kojekakve medijske smorove, udave i luđake, poludjele nutricioniste, lažljive laike, političke i religijske fanatike, najobičnije lopove, svećenike i misionare nihilizma, širitelje kojekavih budalaština, ludosti i idiotluka… Svima njima Čutura jednostavno poručuje: Marš! ili Odjebite! i to nije samo krucijalni apel pojedinačnoj građanskoj svijesti već i idejna muzička kapisla koja je dala krila novim Čuturinim pjesmama i njegovoj novoj muzici. Baš zbog toga je novi album Čuturin tako poletan, pun muzičkog entuzijazma, mladenačke bistrine, lakoće i energije, baš zato se sve na ovoj ploči tako lijepi od zaraznih melodija, izvanrednih gitarističkih solaža i svježih fraza, baš zato sve frca od melodije, adrenalina i čistog roka. Kao nikad dosad Čutura i njegov bend nisu tako lako protutnjali kroz klišee roka, bluza, soula, džeza, sve je to kristalno čisti mejnstrim. Na jeziku nekadašnje rok kritike Čutura je čisti AOR, iliti Adult Oriented Rock – ili kako je to Dražen Vrdoljak svojevremeno lucidno preveo “rok za ugodno starenje”, samo što je Čutura sve to “preoznačio” i ispremiješao. Nije riječ o imaginarnoj obrani tradicionalnih rok vrijednosti. Ne! Čutura je potpirio stari plam i oslobodio prastari duh pobune iz imaginarnog rok vremeplova shvaćajući da nije pobuna samo pank, da talentirani i izvježbani muzičari ne moraju beskonačno presviravati džez i soul, fank dionice, prekrajati ih i ukrštati s nabrijanim hard rok šablonama ili pretakati u kilometarske jam sessione. Pobunjenička muzika ne mora biti mutna, depresivna, nihilistička, repetitivna. Zašto bunt i otpor i egzistencijalna nesreća (jedna važna pjesma na albumu bavi se beskućnicima) ne bi bili upakirani u poletne, ugodne, inteligentne i inovativne rok/soul džez vinjete, vješto odsvirane i fantastično aranžirane?

Priče iz depoa zato se slušaju kao otvorena knjiga. Prvo i najvažnije, ova ploča je plemenit izdanak jugoslavenskog roka nastala križanjem mladica koje izviru iz različitih opusa – Štulićevog, Divljanovog, Dade Topića i Timea, EKV-a, Yu Grupe, Leba i soli, Galije i mnogih drugih. I sam Čutura bio je sudionik u toj slavnoj jugoslavenskoj rok povijesti i naravno da o svemu tome može nešto reći i iz prve ruke jer je svirao u Siluetama, Električnom orgazmu i na četiri važna albuma Riblje čorbe (Istina, Osmi nervni slom, Ujed za dušu i Priča o ljubavi obično ugnjavi) gdje nije bio samo puki muzički statist već, slično Bajagi, i koautor neki klasičnih hitova (primjerice Neću da te volim i Svirao je Dejvid Bouvi). I na svojim prvim predratnim samostalnim albuma Čutura je za suradnike birao perjanice jugoslavenskog roka: Bodana Arsovskog, Dragoljuba Đuričića, Sašu Loknera, Dejana Cukića, Lazu Ristovskog, Zvonka Đukića, Sašu Habića i druge. Čutura je, uostalom, kao četrnaestogodišnjak 1976. osnovao prvi bend zajedno s budućim članovima Lakih pingvina! Četrdeset i pet godina staža u jugoslavenskom roku opasan je autorski ulog i, kako vidimo, potencijalni izvor opasnih društvenih i političkih poruka.

Nikola Čuturilo pripadao je onom tipu rok muzičara kojem je muzika važnija od imidža, a imidž važniji od, recimo, politike. Publika je zavoljela Nikolu zato što se nije lažno predstavljao i zato što je bio simpatičan momak iz komšiluka koji vazda vuče ploče, gitare i pojačala i kojem su detaljčići iz karijere Petera Greena ili Johna Mayalla bili neusporedivo važniji od nekog tamo prvog ili trećeg ustanka. Takvih je u jugoslavenskim gradovima na stotine i hiljade, a Čutura se izdvojio naprosto jer je bio talentiran. Kasnije smo ipak saznali da Čutura u mladosti nije bio baš tako naivan i da se s Borom Đorđevićem i Ribljom čorbom razišao baš zbog politike i nacionalizma.

Dosada smo Čuturu mogli vidjeti kao Džibonijevog subrata. Mogli bismo doduše raspravljati tko je čiji rođak. Čutura je na Beogradskom proleću 1991. izveo dojmljivu obradu Runjićeve Molitve za Magdalenu, koju je Oliver, da se ne zaboravi, prvi put izveo 1978. baš na MESAM-u, i za svoju izvedbu bio primjereno nagrađen. Džibo je usvojio koncept koji je Čutura postavio na svojim ranim pločama i primjereno razvio pa su na Džibinim najboljim pločama svirali Manu Katche i Tony Levin. Džibo je, doduše, još uvijek staromodan tip koji gleda svoja muzička posla i ne petlja se mnogo u politiku, dok je Čutura na novom albumu prekoračio tu granicu jednom zauvijek. Srbija, doduše, nije isto što i Hrvatska, ali poruka je ipak ista: zbogom žohari!

Iz istog broja

Pozorišna razmena – Ruta grupa Triglav

Savršeno domaći stranci

Marina Milivojević Mađarev

Premijere

Kamen i krimen

Marina Milivojević Mađarev

Bioskop

Težim putem do slobode

Zoran Janković

Film – Žurnal o Želimiru Žilniku (ŽŽŽ)

Zvezda humanijeg kosmosa

Teofil Pančić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu