Kultura

Osluškivanje leta

Pet letnjih komada 1

27. 7. 2011. / 21.58

Pet letnjih komada

Godišnja doba su oduvek služila kao metafora za ljudska stanja i polje filozofske ili umetničke artikulacije. Od svih umetnosti, muzika je tu podeljenost, prevarnost, kontraste i stanja znala najbolje fiksirati. Ovo što sledi je izbor od pet pesama za svako leto – pet najletnjijih tema

Od svih godišnjih doba, ljeto je nekako najambivalentnije. Doba s najviše sunca implicira radost, životnost, eros, ali i usporenost, fizičku težinu, inertnost, tijela i duha, u krajnjoj konzekvenci – pesimizam. Ljeto je vrhunac živosti koji u sebi sadrži najavu umiranja (prirode).

Proljeće je potencija, a ljeto kulminacija – poslije toga može samo nadolje. Kad se u stabilnosti sunčanog vrijeme naglo promijeni, takve se suprotnosti osjećaju jače nego u drugim dobima. Prirodne promjene tu su pak naravno oduvijek samo kao metafora za ljudska stanja i, u kontinuitetu, kao polje artikulacije, filozofske ili umjetničke. Od svih umjetnosti, muzika je tu podijeljenost, prevarnost, kontraste i stanja znala najbolje fiksirati.

1. Bluz. Ili možda ipak ne.

(Summertime)


"Je l’ vjeruješ meni ili svojim lažljivim očima?!", pita svoju curu mladi Edi Marfi u jednom briljantnom stend-apu, a nakon što ga je ova uhvatila u krevetu s drugom. Isto pitanje širokom auditoriju vrijedi u vezi Samertajma, jedino da se ponešto zamijene čula i organi – uši umjesto očiju. Ništa s njome naime nije kako izgleda.

Pet letnjih komada 2
Dženis Džoplin

Samertajm Džordža Geršvina, koja vjerojatno kao nijedna dočarava tonski ljetnu vrućinu i usporenost, najpoznatija je bluz tema svih vremena i u percepciji nekoliko generacija u trenu sabira sve ono što slušateljstvo sa sigurnošću "prepoznaje" kao osnovne elemente američke crne muzike, identificirajući tako čitav stil već od njene prve dvije, ljuljajuće, note koje drže cijelu pjesmu i molskih, "plavih" akorda.

Samertajm, međutim, nije nastala na plantaži pamuka, niti ju je napisao crnac s Juga – ili crnkinja, budući je uspavanka – nego je numera iz opere Porgi i Bes, modernističkog kompozitora, Njujorčanina i potomka istočnoevropskih Židova. Taj vječni song, sama "lična karta" bluza, i njen osnovni, usporeni, od sunca "lijen" i malaksao motiv od tri note nad g-molom – u srži američki, reklo bi se – Geršvin je bazirao na ukrajinskoj narodnoj uspavanki Ah, san šeće oko prozora. Mada to teško da je bio slučajan izbor i ironično komplicira stvari, Samertajm zbog toga nije ništa manje američka, i svejedno ostaje sve ono što ljudi projiciraju u nju.

Ipak…

Možda otud što nekako nije sasvim "prava", možda su zato gotovo svi kasnije prilično šmirali izvodeći je – uključujući čak i Luija Armstronga i Elu Ficdžerald – znajući, kao kod crnih genija, da nije "njihova" ili, za ostale, da je tu u dubini negdje bauk neautentičnog – u pjesmi, i u njima samima. "Nepravima" i naročito evropskim bijelcima bila je napravljena po mjeri njihove površnosti i svi su je, i s ove i s one strane, pjevali i svirali kao hodajući kliše, do neugode.

Svi – osim Dženis Džoplin. Molski menuet gitariste u uvodu, evropski sasvim, njeno fragmentarno fraziranje, teške i zahtjevne intervencije u modulacijama, njena je verzija najradikalnija – i najtužnija. Iako ta fragilna divljakuša, svojim puknutim bijelim, bjelačkim grlom pjeva iz dna svoje utrobe i plemenite duše, impregnirane bojom Besi Smit i onim najslađim ljepljivim burbonom, tu ipak ima metoda. Ne samo da se potisne kliše, rastavi pjesma na dijelove i razbucaju i nadigraju sve ostale verzije. Nego da kaže nešto drugo. I uspjelo joj je dakako, pod strašnom cijenom. Da kaže da ljeto nikad nije što se čini. Da uvijek može gore i teže. I uznemirenije.

2. Stari Svijet

(Antonio Vivaldi, Četiri godišnja doba. Treći stavak – Ljeto)


Upravo onako kako počinje, Vivaldijev treći stavak – kao i čitavo djelo, biser je barokne mimetike i trajno misteriozan komad programske muzike. U prvotnoj zamisli, muziku je Vivaldi napisao na sonete koji su kasnije nestali. Riječi dakle ima u muzici, implicirane su, a izgubljeni stihovi ostaju kao utvare i onda kad ih, stoljećima dosad, nema.

Pet letnjih komada 3
Vivaldi

U sasvim tamnom, molskom ključu, ponovo u g-molu isto kao i Geršvinova arija (iako drugačija od nje može biti, doslovno pripadajući različitom svijetu, Starom nasuprot Novoga) – Vivaldijev magnum opus u jednom se slaže s američkim klasikom: ljeto nije samo doba rasta, cvjetanja, bujanja i ponad svega svjetla. Kompozitor pokreće vlastito ljeto ne od sunčanog dana nego od crnih oblaka, od namrgođenosti neba, od uznemirujućeg vjetra, od najave oluje. Vanjske, vremenske i – dakako – unutarnje.

Otud prvi dio stavka, od tri (kao što je svako godišnje doba podijeljeno u tri supstavka) jeste allegro, veselo – ali non troppo – "ne previše": tu, u toj ambivalenciji, na početku doziva, javlja se i jedna gudački simulirana kukavica – dok je srednji dio podjednako i adagio i piano – i spor i tih, ali i odmah potom – presto i forte, i brz i jak. Kao julsko vrijeme koje se mijenja nepredvidljivo, kad zemlju spaljenu od vrućine može udariti kiša učas. Kao čovjek koji kreće od tamne misli, u svijetlom okruženju, u kome onda u času udaraju suprotnosti – bori se anđeo s beštijom, baš kao na plafonima baroknih crkava – da bi sve, kao u trećem dijelu stavka, u demonskom prestu, gdje gudala u šesnaestinkama uzlijeću i padaju kao kiša odapetih strelica, potvrđujući to čega se bojimo – finalni udarac oluje, bljesak i grom koji će popola raskoliti drvo – ili čovjeka.

Tako osjeća evropski, zapadni čovjek, tako doživljava prirodu i vlastiti unutarnji nemir, što je il prete rosso – "crvenokosi svećenik" Antonio Vivaldi morao znati; raspop koji je živio skandalozno u trouglu s dvije sestre, napisao četiri stotine koncerata i umro zaboravljen i siromašan.

I opet varljivost pojavnosti: slušajući ga uvjereni smo da je cjelokupan kulturni sentiment Evrope spram baroka oblikovan osobinama tona i zvukovljem ovog violinskog koncerta te da je to tako oduvijek. Partitura Četiri godišnja doba otkrivena je prije jedva malo više od sedamdeset godina. Ništa nije kako se čini.

3. O jednoj mladosti

(Girl from Ipanema)


Lagali bismo pak i bili hipokriti kad bismo stalno i kontinuirano crnili, inatili se osnovnome i okretali ga na glavu: ljeto ipak ima i to za što stoji – vedrinu i svjetlost. Baš kao i Djevojka iz IpanemeGarota de Ipanema na portugalskom – malo čudo, onako kakvim život zna biti ponekad, pjesma s najljepšom pričom od svih, pričom sa sretnim krajem, bez obzira na sitnu kap pelina u njoj.

Pjesma koja je sama samcata lansirala čitav stil – bossa novu – koji je s kraja svijeta, iz Brazila zarazio svijet prije pedeset godina i, za razliku od raznih, ne prestaje trajati. To bismo originalu, da budemo zločesti, mogli i zamjeriti: svaki današnji "fensi" kafe ili tv-reklama za pozadinu imaju jednu od onih nepodnošljivih lounge kompilacija baziranih na razvodnjenoj bossi. Ali to ne bi bilo pravedno – ne možemo briljantne stvaraoce kinjiti zbog loših imitatora i lijenih slušatelja.

Muzički, bossa nova je stil rođen od dva najplemenitija roditelja – ritmičke kompleksnosti sambe (Bert Bakarak je zaneseno pričao kako je u Brazilu slušao obične ljude kako, odsutni, prepušteni muzici, plastičnim štapićem za koktele lupkaju po čaši ritmove kakve američki studijski perkusionisti nisu znali odsvirati) i suptilnosti džez-akorda. Stvaraju je autori brazilske bijele, više klase iz rezidencijalnih četvrti Rio de Žaneira – kao što je i sama Ipanema – bossa nova je otud imala u startu eleganciju kakvoj drugi "trećesvjetski" stilovi ne mogu parirati.

Pet letnjih komada 4
Sinatra i Žobim

U takvom okruženju, mizansceni, nastaje i pjesma, čija priča, uzgred, osjetno i pomalo nelagodno, postaje draža kako čovjek ulazi u "određene godine". Dva vodeća imena, kompozitor Antonio Karlos Žobim i pjesnik i diplomat Vinisius de Moraeš, sjedeći na terasi, gledali su svakodnevno kako pored njih prolazi prelijepa Karioka, petnaestogodišnja Helo Pinjero, "zlatna tinejdžerka – kombinacija cvijeta i morske sirene", kako ju je sasvim latinski hiperbolizirano opisao de Moraeš. Pjesnik melankolično notira kako su mladost i ljepota prolazne, ne pripadaju nam. To je prastara tema. Ali iza nje krije se tiši motiv, neizgovoren u originalu (u engleskom prijevodu da) – to da Helo, koja je, divnim slučajem, živjela baš u ulici "rua Montenegro", u svojoj beskrajno sigurnoj mladosti hoda ne obraćajući pažnju ni na šta oko sebe, kao i sva ljepota te dobi, kao one djevojke iz Kaporovih knjiga što šeću Knez Mihailovom ili Stradunom, ona prolazi pored dvojice sredovječnih autora – i ne primjećuje ih.

Žobim piše beskrajno sofisticiranu muziku, džezerskih smanjenih akorda i imanentne melankolije, a ritmički živu, vijugavu. Relacija između tona nacionalnog jezika, muzike i klime, valjda nigdje nije tako sretno spojena kao u bossa novi. Monotonija jezika, mukla nazalnost glasova, izgovora suglasnika, točno su kao timbar bossanove, kao prvi akordi u vrlo perkusivnoj gitarskoj pratnji. Sve je u niskom tonalitetu, pjevači, kao Žoao Žilberto, najbolji interpretator stila, pjevuše tiho, mrmljaju umireno nad utišanim a uvijek silno rafiniranim, kompleksnim ritmom i harmonijama. Kao da bossa nova kaže: "ritam je uvijek tu, u nama, ali ovakva je melodija muzike i govora tamo gdje se stalno skriva od neprestanog sunca" – čime se Žobim sjajno igra, kao u drugom klasiku, Samba de uma nota, čija je tema izgrađena doslovno od jedne jedine note. Jedne, da – ali na kakav ritam!

Pet letnjih komada 5
Žilberto sa društvom

Ritam – kao hod Helo Pinjero uostalom, hod Djevojke iz Ipaneme. Koju će u epilogu Tom Žobim, kao kum dočekati pred oltarom kad se nekoliko godina kasnije bude udavala.

4. Prije Kraja

(Summer in Siam, The Pogues)


U posljednje proljeće, ono pred crno ljeto 1991, a u kojem je nekako mnogo padala kiša, irsko-londonski The Pogues imali su diskretan, tihi hit sa, pop-muzici neobičnim, gotovo hemingvejevskim ehom i tim čudnim starim imenom u naslovu pjesme. Ljeto u Sijamu, i njen čudesni prvi stih, u kojem je "mjesec pun bora", pjevač i pjesnik Šejn MekGouan intonira po običaju pijano i promuklo, mumljajući nad vodenim padajućim tercama klavira. Ljeto – a pada kiša tropski, kao u Sijamu.

Pet letnjih komada 6
Šejn Mekgouan

Pjesnik zna zašto koristi ovaj pojam: današnjica – Tajland dakle – to je ništa, turizam i prostitucija. Stari Siam ili "Sajem" u aliteraciji naslova – "SamerinSajem" – to je zvuk kasnog kolonijalizma, to je sinestezija u evropskoj romantici azijskih žutih kiša i zlata sa statua Bude, zlatno-smeđih opijata i sepije starih papira iz knjiga i geografskih vojnih karata Komonvelta.

Šejn Mekgouan, rođeni romantik (u književno-umjetničkom smislu), kako Irac jedino može i biti, osjetio je ovo ime kao što pravi pjesnici čine – okusom i njuhom najprije, kušajući ga kao braon šećer od trske, a poslije tek i njegov historijski eho, nestali topos što sjaji iz prošlosti mutnim sjajem persistentnijim od svih službenih i važećih i dolazećih imena mjesta i država.

Kako baš u toj godini nestanka pojma koji nam je obilježio život, zajedničkog imena ispod kojeg smo se rodili – da nastane pjesma s anakronizmom koji će se moći umorno i melankolično prizivati u vremenu što dolazi?

5. U zjenici suncaEpilog

(Galeb i ja)


A mi, onda? Ili "mi"?

Nismo se nešto iskazali po tom pitanju, usuprot, kako fraza veli, "klimatskim pogodnostima". Uza sve one "P(j)esme l(j)eta" i uz razne morske festivale – skoro ništa na temu nije ostalo i zapravo je lijep i zloćkasti paradoks to da dobre i značajne pjesme o ljetu – nemaju pojam u naslovu, ili čak ni u tekstu. To su ostavile onima prosječnima, što se zaboravljaju.

Pet letnjih komada 7

U maritimnih kultura ljeto i more su nerazdvojivi. Drugi tako imaju Kolridža i Drevnog mornara, Bodlerovog Albatrosa, možda istog onog iz instrumentala Pitera Grina i grupe Flitvud Mek, gdje gitarski glisando, timpani i činele govore evokativnije od svake riječi.

Mi imamo Olivera (Dragojevića, kojeg drugog?) i njegovog Galeba – pjesmu općepoznatu i nikada do kraja objašnjivu. Pjesma kakva nije mogla iz jedne glave i iz jedne duše nego iz sinergija tri izuzetna talenta, muzike Zdenka Runjića, teksta Tomislava Zuppe i Oliverovog pjevanja.

Rezultat je – ako tako nešto može postojati – "hrvatski transcendentalizam". Ne pjesma ljeta nego pjesma sunca, kakva je naravno samo za ljeta mogla biti stvorena, kao direktna impresija i kao impresionizam, i samo u Dalmaciji – Dalmatinci su naši refleksni metafizičari, kao i svi narodi uz more.

U dijagonali što ide od ninskih crkvica, ranoga slikarstva i kiparstva skjavona, preko našega narodnog pisma, pa sve do danas – naša je dijalektika ona iznalaženja identiteta stiješnjenog između većih kultura u okruženju, i, finalno, mogućnosti izdizanja nad time, nalaženja kroz umjetničku artikulaciju u vlastitom glasu koji nije ni Istok ni Zapad.

Proces je to također da se iz "primitivnog" – kao što je Barba Zdene nabadao "s dva prsta" po klavijaturi dok ne istjera melodiju i akorde iz tih 12 nota i iz sebe – izvuče ono sublimno. U jednoj, ne zaboravimo, komercijalnoj, pop pjesmi, kontinuitet obje gornje tendencije markiran je i proveden jedinstveno sretno.

Pet letnjih komada 8

Skromno postavljajući scenu – ležeći na "lažini", suhoj crnoj travi što se skupi na kamenju i šljunku obale, čovjek gleda u sunčano nebo i gleda let i igru ptice. To je meditacija i radost nad slobodom i hrabrošću galeba ("povrh svega nimat straja"), i nad osjećajem nedostižnoga, stvarima onkraj materijalnog, onima iza fizike, rekli bismo.

Dinamički, muzika apsolutno skladno prati osjećaj čovjeka, razgaljenost i tugu kako se smjenjuju, i mimetički obrađuje što vidi: od početka, od strofe, gledanja smirenog leta, akordi se podižu pa padaju, meandriraju baš kao kretanje bijele ptice koja malo uzleti, malo se podigne pa se spušta, pada slobodno. Do refrena – kad se svakim taktom akord podiže, pjevač ide sve više i intenzivnije, mijenja tonalitet i jačinu – dok ne dođe do kulminacije, zenita najvišeg tona – gdje Oliver sam zavapi i klikne divno raspuklim tonom – kao galeb, u finalnom zaletu ka zjenici sunca. Najviša je nota kao pogled u najsvjetliju točku neba, točku koja se u jednom trenu zacrni u retini, kao titrava tamna fleka usred vatrenožutog kotača.

Šta je ljeto: potvrda egzistencije, afirmacija života, čulna i intelektualna, ili – nestajanje, rastakanje, doba gdje je podizanje k suncu istovremeno skok u Veliko Ništa?

I koliko samo o tome svemu mogu iskazati tih dvanaest tonova i nešto riječi?

Iz istog broja

Knjige – Storiteling Kristijana Salmona

Pričam ti priču

Sonja Ćirić

TV manijak

Dijabolična nedelja

Dragan Ilić

17. Sarajevo film festival

Ko će zaustaviti kišu

Muharem Bazdulj

Festival evropskog filma Palić 2011.

Панкот не е мртов!

Teofil Pančić

Svi brojevi Vremena na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu