Kultura

Poezija

Pesma može sve

Malo je danas pravih pesnika. Milena Marković je pravi pesnik

Borhes je negdje zapisao da su dva magistralna toka u modernoj evropskoj i svjetskoj poeziji odredila dva Amerikanca: Edgar Alan Po i Volt Vitmen. Na Poa se nastavljaju (neo)romantičari skloni rimovanju i tradicionalnim formama, a na Vitmena sve škole slobodnog stiha i narativne poezije. I u svojim ranijim knjigama poezije, Milena Marković je pokazala da je unutar vitmenovske paradigme, kako se to kaže, svoja na svome. Ipak, nova njena knjiga Pre nego što sve počne da se vrti (LOM, Beograd, 2011) dokazuje da je Milena Marković pjesnikinja koja – može sve. Može napisati angažovanu pjesmu o rušilačkim pohodima navijačkih hordi i maloljetnih delinkvenata u koju će nepretenciozno, a opet sasvim transparentno uklopiti stihove Gavrila Principa (laku noć sinovi moji), može u četrdesetak stihova savršeno zipovati onu emociju kroz koju simultano prolaze generacije trideset-i-nešto-i-četrdeset-i-nešto-godišnjaka, emociju svijesti o prolaženju vremena, o nestanku djetinjstva i nestajanju mladosti, emociju spoznaje da su zrelost i odraslost fikcija, emociju koju sila netalentovanih pisara i pisarki pokušava fingirati pozerskim evociranjem godišnjica matura i ostalih opštih mjesta sentimentalnog vaspitanja (početak, neki), može napisati stihovanu autobiografiju tačniju od svih pomodnih pseudomemoarskih proza koje su odnedavno u modi (jebo vas cv), pjesmu u kojoj je, usput, skriven kao u kakvoj škrinji, i stih po kojem je cijela knjiga dobila ime, stih pre nego što sve počne da se vrti, a koji zapravo opisuje onaj najljepši (i najkraći) dio dobrog pijanstva, onaj koji podsjeća na radosti iz djetinjstva; može da napiše pjesmu o smrti od koje se čovjek naježi (šta ti je čovek).

PRETPOSLEDNJA PESMA: Sve to može Milena Marković, no makar četiri potencirane pjesme, bar u mom čitanju, sigurno spadaju među deset najboljih u knjizi, onu koja je za mene najbolja još nisam pomenuo. Nisam je pomenuo zato što hoću da je citiram u cijelosti. Ta pjesma potvrđuje da Milena Marković može napraviti i ono što se mnogima doima nemogućim. Ta pjesma se nalazi na počasnom mjestu u knjizi. Ne, ona nije posljednja, nego pretposljednja. Borhes bi rekao da je u pjesmi najvažniji stih pretposljednji, Milena Marković zna da je najvažnija pjesma u knjizi ona pretposljednja. Pjesma, dakle, ide ovako:

malena banjska

krenula sam u mitrovicu ibarskom magistralom
tamo su čučavci i traktori i drveće otežalo od voća
i devojčice sa golim pupkovima
stigla sam do kosova odakle je moja majka i
njena majka
i sestra mi se tamo rodila a doktor je bio pijan
videla sam američke vojnike
guzati su a jedan je nosio
bifokalne naočari
dosta su mali možda neke veće šalju na
druga mesta
svuda su visele zastave
meni to ne znači zastava je zastava
u vojsku nisam išla a nisam ni sposobna
i velika sam kukavica i lažem kad zinem
a trava je bila toliko zelena da ubada
i nebo je bilo tako blizu da uspava
sladak san na pustom polju
i šta će tu ti guzati vojnici naoružani do zuba
i onda sam videla znak sa desne strane
na njemu je pisalo banjska
i tu me je stigla i baba i majka i sestra i zemlja
i groblje i ibar voda i tu me je stiglo
i neće da pusti
i nikad neće da pusti jer sam se setila
usred noći bi se setila
i nikad neću da zaboravim banjsku
zato što
neko beše strahinjiću bane
beše bane u malenoj
banjskoj.

Sam naslov, kad ga se pročita bez uvida u pjesmu, može poslati lažni signal. Nema u srpskoj epici malene Banjske u nominativu. Pominje se (malena) Banjska u Banović Strahinji čak devet puta, ali nijedanput u nominativu. Zato se valjda čitaocu na prvu može učiniti da je riječ o maloj pjesmi povezanoj s kakvom banjom, da ne kažem s kupatilom. Iz perspektive kakvog djeteta, a to možda i nije najpogrešnija perspektiva za čitanje poezije, naslov malena banjska vuče na pjesmicu o kupatilu. Ima na prvi pogled nečeg nestarinskog u tom hipokorističnom pridjevu malena, nečeg što je više pop, nego epsko (nosi u kosi miris sijena, malena Milena – rekao bi Zdravko Čolić).

Pesma može sve 1

PUPAK: Već u prvom stihu, međutim, pop naizgled prelazi u turbofolk. Kaže Milena Marković (u njenim pjesmama uglavnom je pleonazmično govoriti o lirskom subjektu): krenula sam u mitrovicu ibarskom magistralom. Simbolički potencijal fraze Ibarska magistrala nije potrebno dodatno pojašnjavati. Onda slijedi nabrajanje: čučavci, traktori, drveće otežalo od voća, devojčice sa golim pupkovima. Nije bez vraga to nabrajanje: ruralno-tradicionalističke tri slike sudaraju se sa djevojčicama golih pupkova. Takav sudar je, barem na Balkanu, dosta univerzalan. Ipak, kad u idućim stihovima Milena Marković kaže: stigla sam do kosova odakle je moja majka i / njena majka / i sestra mi se tamo rodila a doktor je bio pijan, goli pupkovi djevojčica stiču i dodatnu simboličku težinu. Pjesnikinja je stigla do Kosova, do pupka Srbije, takoreći. Pjesnikinja je porodično vezana za Kosovo, po ženskoj liniji, po mekoj krvi, što se kaže. I tu se čitalac počinje pitati: je li moguće da će Milena Marković napisati patriotsku pjesmu o Kosovu? Je li se zbilja upustila u tu mission impossible? S jedne strane, patriotske pjesme o Kosovu, u ključu anahrone lamentacije, pišu tipovi za koje sve što postoji u poeziji Milene Marković predstavlja zapravo suštinu ideologije liberalizma i trulog Zapada za koju drže da je Kosovo zapravo i otrgla od Srbije; sa one pak druge strane, svaki pomen Kosova izvan registra autoflagelacije i kompulzivnog pokajanja, registra posvemašnjeg odricanja i nametanja zaborava, pokušava se proglasiti betoniranjem kursa koji Srbiju vodi šumom, dok Evropa ide drumom. A Milena Marković se još i sprda sa najvećom vojnom silom na svijetu: videla sam američke vojnike / guzati su a jedan je nosio bifokalne naočari / dosta su mali možda neke veće šalju na / druga mesta. Ovom čitaocu koliko god puta da iščita ovu pjesmu, bifokalne naočari uvijek izvuku osmijeh na lice. Milena Marković spada u generaciju koja je odrastala uz Diznijeve crtane filmove i knjige Čudesni svetovi Volta Diznija. Jedan crtani film i jedna priča iz (mislim) drugog toma, pripadaju žanru alternativnoistorijske basne gdje miš Amos pomaže Bendžaminu Frenklinu da napiše početak Deklaracije nezavisnosti i napravi bifokalne naočari. Osmijeh ne traje dugo, pjesma ide dalje: meni to ne znači zastava je zastava / u vojsku nisam išla a nisam ni sposobna / i velika sam kukavica i lažem kad zinem / a trava je bila toliko zelena da ubada / i nebo je bilo tako blizu da uspava / sladak san na pustom polju / i šta će tu ti guzati vojnici naoružani do zuba. Ovo su, onako, pomalo i tipični stihovi Milene Marković, sekundu možda i maniristični. Sa jedva prekrivenim uživanjem nabrajaju se vlastite karakterne mane ili barem ono što "moralistička većina" smatra manama; ljepota i čudesnost svijeta otkrivaju se u slikama koje podsjećaju na kinesku ili japansku liriku u interpretaciji nekog od braće Glas (Badija ili Sejmura) iz Selindžerove proze; na kraju slijedi retoričko pitanje s kojim bi pjesma zapravo mogla i završiti i još uvijek biti dobra pjesma, ne odlična, ne vrhunska, ne genijalna, ali dobra, bolja od ogromne većina pjesama koje se objavljuju i talambasima hvale. (Čak bi i naslov mogao ostati, iako bi joj u tom slučaju bolje stajao neki drugi, recimo bifokalne naočari.)

NEĆE DA PUSTI: Pjesma bi zapravo bila manje subverzivna (mnogo, mnogo manje subverzivna) da nema tog ubitačnog krešenda na kraju: i onda sam videla znak sa desne strane / na njemu je pisalo banjska / i tu me je stigla i baba i majka i sestra i zemlja / i groblje i ibar voda i tu me je stiglo / i neće da pusti / i nikad neće da pusti jer sam se setila / usred noći bi se setila / i nikad neću da zaboravim banjsku / zato što / neko beše strahinjiću bane / beše bane u malenoj / banjskoj. To je, ono, kao kad čovjek prvi put dođe u Grčku pa shvati da riječ metafora ima i stvarno značenje, izvan metaforskog, kad shvati da tradicija nije fikcija. Pjesnikinja je sa desne strane vidjela znak i shvatila do postoji mjesto koje se zove Banjska. I tad su je stigli i baba i majka i sestra i zemlja i groblje. Stigla ju je i Ibar voda, iz pjesme, a i inače. Jer postoje i zemlja i voda, koliko god se neki pravili da ne postoje. I postoje i babe, majke i sestre, i postoji groblje i postoje ljudi kojima to nešto znači i koje sve to neće da pusti. Ali i tu bi pjesma mogla završiti i bila bi bolja nego da je završila prije znaka sa desne strane, i bila bi jako dobra, ali bi opet bila mnogo, mnogo manje subverzivna. Jer postoji i jezik, postoji i kultura, postoji i pamćenje. Postoji i ono čega bismo se uvijek sjetili i u tri ujutro, ono čega bismo se sjetili usred noći. Ono čega bi se Milena Marković sjetila usred noći ima veze sa malenom Banjskom; to su stihovi: Neko beše Strahinjiću bane / beše bane u malenoj Banjskoj / u malenoj Banjskoj kraj Kosova / da takoga ne ima sokola… Lako je sjetiti se Strahinjića bana na Dorćolu, spustivši se niz Kralja Petra ulicu, recimo, za to ne treba biti pjesnik. Treba biti pjesnik pa se spustiti Ibarskom magistralom do putokaza za Banjsku i sjetiti se Strahinjića bana. Biti pjesnik danas znači moći spojiti nespojivo, znači moći sve. Biti pjesnik, u smislu biti pravi pjesnik, znači biti Vlah Alija, spoj onoga za šta bi svi htjeli da ne ide zajedno. Malo je danas pravih pjesnika. Milena Marković je pravi pjesnik. Biti pravi pjesnik nije, barem iz perspektive svakodnevice, neka pretjerano poželjna pozicija. Ali ne bira pravi pjesnik da bude pjesnik, nego poezija bira pravog pjesnika.

Ako nekad u budućnosti bude poezije i ako bude Srbije, ako bude poezije srpskog jezika, ovog jezika, našeg jezika, priča o početku dvadeset i prvog vijeka neće se moći ispričati bez pominjanja poezije Milena Marković. Bez da se kaže nešto u smislu: Neko beše Marković Milena.

Tri pesme Milene Marković:

laku noć sinovi moji

nemojte da rušite grad
on je mnogo ružan
i dosta su ga puta rušili
možda je zbog toga tužan
ja volim taj grad
on mi je sve dao
on mi je sve uzeo
i još mi daje
i još mi uzima
sinovi moji jeste
mogla sam da vas rodim
mogla sam da vas dojim i
mogla sam vas da pazim da ne udarite
u neku ivicu
i mogla sam da vas bijem po guzicama
i vučem za uši
niko od vas nije išao u vojsku
i niko nije išao u rat
babe vam šetaju kerove a majke
čekaju po šalterima
očevi piju ispred zgrada i igraju
loto
sinovi moji ne rušite
grad on će preživeti i vas i njih i njihove
i sve što će da dođe i prođe
i biće još ružniji
još je bolje da ne mrzite nego
čekajte
i ništa nema smisla znam i
i sramota vas je i stid
čekajte
radite sklekove
naše će seni hodati po beču
lutati po dvoru plašeći gospodu
čekajte
laku noć sinovi moji


čija nana crnu vunu prede

ne bi nikako da sam devojka
svi imaju iste haljine
mora da budu mršavi i lepi
devojke imaju konac za zube i sjaj za usne
svi pišu pesme
ima pesnika ko šaše
ima pesnika ko govana
i oni čak recituju svoje pesme
i imaju nastup
mladići koji liče na moje
više nemaju veze sa svim tim
oni negde rade istovar utovar
i tako to
ovi mladići pesnici imaju negovane ruke
i lepi su i mršavi
na majicama im nešto piše
možda su čak ponešto i snimili
mnogo su pametni
i njihove majke sigurno su
ponosne na njih

ja bi sve njih da premeste prugu
pola metra ulevo
ja bi sve njih da jedu kavurmu
i da krune kukuruz
ja bi sve njih na jedan brod
pa marš u pizdu materinu
nek ih guze britanci
ružni
nek ih guze amerikanci
sa zubima
nek ih guze francuzi
sa šalovima
samo ne italijani
nikako
to je mnogo gadno
nek ih izjebu
dovoljno su nas
samo da ih ne gledam jer
lopata treba u te ruke
život u ta negovana tela
i muke u te glave
pa da vidimo.


početak, neki

moja prva nova godina bez mame i tate
bila je sa borisom igorom dejanom vesnom jelenom i
tanjom
nisam sigurna za tanju
boris i igor i dejan njima se sviđala tanja
njoj je majka bila izmučena razvedena i bila je sitna i
imala oštar miris
ne znam šta je bilo s tanjom
vesna, ne znam šta je mislila vesna
jelena je bila pametna i sada je profesorka
ja sam volela jednog dripca nikolu a pred njima sam
ga zvala buldog
jer su oni bili pametni a on baš i nije i mislila sam
da će da mi naiđe nešto pristojnije
boris je instruktor ronjenja negde na južnim morima
poslednji put kad sam ga videla
nešto mi je razbio pijan
da je živ i zdrav
dejan se ženi
moja majka je ostala bez para na kasi i bilo je
neprijatno
on joj je platio račun
njoj se nije svidela njegova devojka
ona ne voli sitne žene
ne znam šta je sa igorom
vesna ima decu koju ja neću videti
zato što mi je žao na ljude koji imaju decu
nikola je išao u rat a onda sa dvadeset i jednom
godinom je rešio da se završi
mislim da je taj dan okrenuo telefonom
izvesnu anu
koja je bila najbolja učenica i davala je
da je pipaju za dupe
ona je postala njegova ozbiljna devojka i bili su
zajedno
meni je nailazilo svašta godinama, jednom
bolje od njega, možda dvaput
prva nova godina i niko se nije smuvao
samo smo igrali
i mislili
da nam život neće biti bulja
nego nešto posebno.

Iz istog broja

Koncert – Arsen i Matija Dedić na Kolarcu

Nauk o odlasku

Dragan Kremer

Intervju – Masimo Furlan, reditelj

Evrovizija 1973. u Beogradu 2011.

Boban Jevtić

Izložba – "Nacistički teror nad homoseksualcima od 1933. do 1945", Muzej grada Beograda

Ružičasti trougao

Sonja Ćirić

TV manijak

Zidne novine

Dragan Ilić

 

Scena

 

Knjige

Fizolofska termitologija

Ivan Milenković

Roman

Dar, ne tako skroman

Teofil Pančić

Intervju – David Albahari, pisac

Beg u stvarnost

Jelena Jorgačević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu