Zvezda 34. Beogradskog džez festivala: Chucho Valdes, 40 godina kasnije
Odrastanje u (pop)kulturnom Beogradu ‘70-ih godina prošlog veka podrazumevalo je bar navraćanje na jesenji džez-festival, makar samo da bi se nadriznalački konstatovalo Sine, nema džezijane bez crnaca; misleći, naravno, na Afro-Amerikance iz SAD. Sledeći dobru praksu knjiga-ulaznica (uz bioskopsku kartu često smo dobijali BIGZ-ova tada novotarijska, džepna izdanja, posebno iz edicije FEST), Dom omladine Beograda ponekad je uz kupljene ulaznice davao i LP-ploče učesnika festivala. Te vinile je u malim tiražima štampala državna disko-kuća PGP RTB iz iste ulice, i na blagajni svi su bili u istovetnim crno-belim omotima; čista lutrija šta’š dobiti a mrzovoljni blagajnici ni u ludilu ne bi zagledali, no glavna draž beše da ti albumi obično nikad ne bi licencno izašli u Jugoslaviji. Tako je ‘78. mene trefio LP grupe Irakere, bez detaljnijih podataka, moje prvo svesno iskustvo s kubanskom muzikom. Nisu mi se naročito dopali, ni uživo – već tad nisam bio ljubitelj džez-roka i fanka koji su činili znatan deo njihove podloge, no zapamtio sam tropski bujne duvače; nikakvo čudo, jer među njima su bili kasnije slavni alt-saksofonista Pakito D’Rivera i trubač Arturo Sandoval. Socijalistička razmena, al’ vanevropska srećom!
foto: promo / beogradski džez festival
Iako su na Kubi isti orkestri još od 1920-ih svirali i severnoamerički džez glavne struje, i šlagere i pop-muziku svoje zemlje, stapanje u afrokuban-džez odvijalo se polako, uporedo u Njujorku i Havani. Za razliku od posetilaca iz SAD (muzičara, levičara…) ‘40-ih i ‘50-ih, te iseljenika i begunaca sa Kube na zapad, mladi džezeri na ostrvu tek ‘67. sastavili su Orquesta Cubana de Musica Moderna (OCMM, ili samo Moderna) koji je par godina predvodio D’Rivera, a među članovima su bili pijanista Čučo Valdes i još nekoliko kasnijih osnivača Irakere. U OCMM su završili (neki i klasičarsko) školovanje, pekli zanat, svirali u raznim manjim/skraćenim postavama…Smatra se da je komunistička vlast prećutno podržavala OCMM kao dokaz svoje liberalnosti. Čučo je momke ‘73. poveo da osnuju Irakere, gde će biti kvalijaturista i muzički direktor a D’Rivera njegov pomoćnik. Eklektični i električni, nehotice su započeli novi talas kubanske muzike, s promenljivom srećom mešajući tipične zvuke svoje domovine – od folklornih do modernih plesnih. Van krutih načela OCMM, koristili su široku lepezu udaraljki, npr. bata-bubnjeve (oblika peščanog sata, s membranom na obe – nejednake – strane) prvi put u Bacalao con pan, a ‘76. postmoderni Chekere–son kubanizovao je bi-bap i duvačke linije.
Jasno, i u samoj brojnoj postavi Irakere bilo je džez-čistunaca koji su folklor s Kube smatrali tek neophodnom maskom za ‘imeprijalističku muziku’, teg nasuprot ozbiljnim stvarima. Decenijama kasnije, Sandoval je rekao da su činele ocenjivane kao previše jazzy pa su zato koristili konge i druge perkusije. I bili spremni za džem-sešn kad su ‘77. – prvi put posle Kastrove revolucije – na džez-krstarenje došle žive legende Gilespi, Gec i Erl Hajns. Sledeće godine Irakere (ponekad: Iraquere) su predstavljali Kubu na 2 džez-festivala u bratskim socijalističkim zemljama – u Beogradu, i na Jazz Jamboree u Varšavi, Poljska; sa Weather Report i Džon MekLaflinom su ‘79. na Havana Jam Festival. Godinu potom na Montreux Jazz festivalu u Švajcarskoj i Newport Jazz u Njujorku napravljeni su snimci za njihovo prvo izdanje u SAD (Irakere, CBS/Egrem, istovremeno i na Kubi, s drugačijim tekstom – prirodno, na španskom – na omotu), koje dobija nagradu Grammy u Latin-kategoriji. D’Rivera je ‘80. prebegao u SAD, Sandoval sledeće napustio postavu (ali u SAD prebegao tek ‘90), a naredne dve decenije Irakere sve više pravili komercijalnu plesnu muziku s džez-deonicama, članovi se menjali, iz matičnog benda se granale popularne grupe (NG La Banda)… da bi ih Čučo ostavio ‘97. Doduše na istu stolicu je odmah seo njegov sin, nadimka Čučito, i direktorovao do ‘99. Irakere nebitno postoje i danas, a u njihovoj obimnoj diskografiji, među brojnim re-izdanjima, kompilacijama i koncertnim naslovima ‘98. pojavio se i CD From Havana With Love (Live in Belgrade 1978, West Wind 2223).
Rođen 1941. u kubanskoj provinciji, jedno od petoro dece, božanskih imena (Dionisio de Jesus Valdes Rodriguez) a nadimka Čučo (Chucho), klavir je počeo da svira već sa tri godine; pravi sin poznatog pijaniste, vođe orkestra, kompozitora i aranžera Bebo Valdeza (1918–2013). Priča za sebe, iz Zlatnog doba mamba, slavni Bebo – za kubanske pojmove nadprosečnog rasta, od milošte zvan Konjina (Caballon) – je 1960. izbegao iz Kastrovog karipskog raja i završio u Švedskoj. Tek ‘94. ponovo snima (sa D’Riverom), nabujalom energijom i žilavošću sejući ostvarenja i žanjući nagrade koje Čučo – iako ga je gabaritom nadmašio – tek ponavlja.
Čučo pod svojim imenom snima od ‘64. i uporedo sa Irakere izdavao je sopstvene albume, držeći se više klavira nego elektronike. U novom veku je s čuvenom etiketom Blue Note, pouzdano se vraćajući svojim kubanskim korenima i standardnom džezu. Ostao je da živi na ostrvu, kao zaslužni umetnik, vlasnik studija i profesor – i jedna od najvećih zvezda kubanske muzike, s ove strane Buena Vista Social Club. Čest je gost i evropskih džez festivala („Vreme“ 867), 2009. je s Bebom snimio CD Juntos Para Siempre (Zajedno zauvek), a pretresa i katalog Irakere (CD Tribute to Irakere: Live in Marciac, 2016). Aktuelnom turnejom s mladom ritam-sekcijom (kontrabas i udaraljke/glas) vraća se svom albumu Jazz Bata (‘72, Areito), zanemarenom pred osnivanje Irakere.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!