Na desetogodišnjicu smrti ruskog pesnika Borisa Rižija, u ponedeljak je u Beogradu predstavljena njegova zbirka pesama i prikazan film o njegovom burnom i kratkom životu
Ruski pesnik Boris Rižij rođen je 1974. u Čeljabinsku i u svom kratkom životu – po nekima nije dosegao ni svoj kreativni klimaks – nesumnjivo je postigao mnogo. Sa 14 godina bio je lokalni šampion u boksu, sa 17 se oženio, a u devetnaestoj je postao otac. Najveće priznanje dobio je 2000, Antibukerovu nagradu za poeziju; iste godine objavio je zbirku pesama u Petrogradu i učestvovao je na internacionalnom pesničkom festivalu u Roterdamu. Već za života je bio smatran „zvezdom koja sija na nebu ruske poezije“. Međutim, sedmog maja 2001. izvršio je samoubistvo. Posthumno je dobio prestižnu rusku nagradu za književnost Severna Palmira, paradoksalno, upravo za zbirku Opravdanje života. Ove godine navršava se deset godina od smrti Borisa Rižija. Tim povodom, u ponedeljak je u Muzeju Jugoslovenske kinoteke u Beogradu, u organizaciji Fonda „Princeza Olivera“, održana promocija njegove zbirke pesama U Rusiji se rastaje zauvek u izboru i prevodu Svetislava Travice i prikazan dokumentarni film Boris Rižij holandske rediteljke ruskog porekla Alione van der Horst. Autorka filma o motivima za snimanje ovog dokumentarca za „Vreme“ kaže: „Dugo sam želela da napravim film o ruskoj poeziji, budući da mi je majka Ruskinja. Čini mi se da u Rusiji više cene mrtve pesnike, nego žive, što mi je pomalo tužno. U vezi sa nastankom ovog filma postojale su neke čudne koincidencije. Prvo sam čitala Rižijeve pesme u originalu, da bi ubrzo bile prevedene na holandski. Zatim sam gledala crno-bele intervjue sa njim i videla sam izuzetno zgodnog momka sa neverovatnom harizmom. Pomislila sam: ‘Ah, mimoišli smo se!’ Bila sam veoma tužna. Imala sam osećanje nekakve obaveze prema njemu, kao da mu dugujem da napravim ovaj film. Bio je izuzetna ličnost. Rekla bih da je živeo tri života istovremeno. Noću nije spavao, čitao je ruske pesnike i to ne samo renomirane, nego i zaboravljene i opskurne poete, a danju je bio naučni saradnik u rudarskom institutu.“
Boris Rižij
Na trejleru za Borisa Rižija (dostupnog na Jutjubu) dominira pitanje motiva samoubistva pesnika koji je bio obrazovan, uspešan, priznat… Iako dokumentarac ne pretenduje na to da nedvosmisleno odgovori na ovo pitanje, autorka se potrudila da kontekstualizacijom Rižija u doba perestrojke dočara surovu svakodnevicu u kojoj je živeo. U ovom periodu i sama je nakratko bila u Rusiji na studijama ruske književnosti, a za pokojnog pesnika je rekla da nije naišla na pesnika koji je tako potpuno, a emotivno opisao to doba. „Vreme u kojem je Boris živeo bilo je nepodnošljivo, naročito za tako senzibilnu umetničku ličnost kao što je bio on“, kaže Aliona van der Horst. „Moguće odgovore na pitanje motiva samoubistva tražila sam u spoljnim faktorima – vreme i mesto u kojem je živeo. Bio je iz dobre porodice, otac mu je bio direktor fabrike, a on se družio sa kriminalcima. Borisova generacija je izgubljena generacija, jer je nakon njihovog maturiranja škole nestao Sovjetski Savez. Nastala je opšta besposlica i tada je jedina perspektiva za momke bila da budu telohranitelji, a devojke prostitutke. Boris se našao u toj šizofrenoj situaciji – postojala je ogromna diskrepancija između realnosti njegove porodice i ulice. I pored toga, njegovo prijateljstvo sa vršnjacima iz okruženja, koji su bili telohranitelji ili su se bavili kriminalom, bilo je iskreno. On se nije pretvarao, niti je igrao ulogu neshvaćenog pesnika. Na neki način je vodio dupli život. Njegovi prijatelji sa ulice nisu znali da piše poeziju, a on, iako se družio sa njima, nije učestvovao u kriminalu.“
Danas se u Rusiji popularnost Borisa Rižija ne dovodi u pitanje. O njemu se pišu knjige, snimaju filmovi, igraju pozorišne predstave. Dosad je prevođen na engleski, italijanski, nemački, holandski i srpski jezik. Sa zbirkom U Rusiji se rastaje zauvek domaća publika imaće prilike da se pobliže upozna sa ovom izuzetnom figurom ruskog pesništva novog doba.
Tekst Dragana Ambrozića o 20 godina Underground Resistance, najavljen u prošlom broju „Vremena“, iz tehničkih razloga nije objavljen u ovom broju, već će biti objavljen naredne sedmice.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!