"Opere ranog dvadesetog veka za mene su bile veoma dosadne, nikada za njih nisam bio posebno zainteresovan. Sve dok nisam video Ajnštajnanaplaži Filipa Glasa i Roberta Vilsona 1976. godine. Ona mi je pokazala put"
Moglo bi se reći da je opera PišućiVermeru (WritingtoVermeer, 1999) holandskog kompozitora Luja Andrisena u režiji Pitera Grinaveja, kod nas poznatijeg po svom filmskom opusu, i njegove supruge Saskije Bodeke koja je ovoga leta obnovljena na sceni Holandske opere, opera bez drame. Libreto čine fikcionalna pisma koje Vermeru pišu njegova tašta, žena i model. Na Vermerovim platnima, žene sede i pričaju, sviraju, nižu perle, sipaju mleko, pletu čipku, pišu i čitaju pisma. Upravo te žene su postale Grinavejovi i Andrisenovi operski junaci. One su obučene identično kao i one koje su naslikane na Vermerovim platnima. Figure sa Vermerovih platana „oživele su“ u ovoj operi. Insistiranje na simulaciji udvojeno je emitovanjem reprodukcija slika na ekranima koji se nalaze na sceni. Grinavej tvrdi da je taj postupak plod njegove fascinacije tumačenjem sveta kroz slikarstvo.
Andrisen i Grinavej ne zaustavljaju se na poigravanju sa arhiviranjem podataka vezanih za delovanje Johanesa Vermera. Oni uz pomoć njegove biografije simuliraju novu „priču“ iz Vermerovog života. Splet prikazanih događaja iz Vermerove svakodnevice deluje „realnije od realnog“. PišućiVermeru nanovo izaziva operske navike, kritikuje operske konvencije i nudi spektakl, koji je operskoj umetnosti uvek bio blizak, ali u ovom slučaju je podržan i najmoćnijim oružjima masovnog medijskog društva – mnoštvom ekrana koji se ogledaju jedni u drugima i projektuju izmenjenu, simuliranu, multipliciranu, spektakularnu opersku realnost.
„VREME„: Odaklepotičevašintereszaoperu?
P. GRINAVEJ: Oduvek sam bio fasciniran korišćenjem zajedno slike i zvuka u filmu. Opere ranog dvadesetog veka za mene su bile veoma dosadne, nikada za njih nisam bio posebno zainteresovan. Sve dok nisam video Ajnštajnanaplaži Filipa Glasa i Roberta Vilsona 1976. godine. To je bilo delo koje je sadržalo nedramski materijal, oni se nisu brinuli oko hronologije. Ta opera takođe nije bila zasnovana na žrtvovanju ženskog lika kao što je to slučaj u većini zapadnih opera. Ona mi je pokazala put.
Zatim sam ostvario film Kuvar, lopov, njegovaženainjenljubavnik. To je umnogome operatizovan film. Likovi u njemu nisu pevali, ali dijalozi su stilizovani. Nakon toga sam napravio film BebaMekona. U njemu tretiram čitav fenomen opere. Posle toga sam pomislio da bi možda bilo potrebno da napustim film. Sve vreme sam razmišljao o Ajnštajnunaplaži. Hteo sam da vidim da li mogu da napravim operu. Imao sam mnoge stvari na umu, one su uglavnom bile podstaknute Lujem Andrisenom koji je želeo da odgovori na poziv Bi-Bi-Sija i ostvari delo MisforMan, Music, Mozart. To je bilo pravo vreme za mene da izađem iz filma i da uđem u nešto gde se muzika izvodi uživo. Koristio sam izraz: Mrtav film, živa muzika. Jer, iritirajuće je što je filmska muzika uvek ista kada pogledate film, ne može da se promeni, iako je čak i to sada moguće s tehnološkom revolucijom. Tako je počelo…
Oduvek sam bio zainteresovan za različite vrste slika. Počeo sam karijeru kao slikar i i dalje verujem da je slikarstvo primarna vizuelna umetnost, prefinjenija od bilo čega drugog što ima veze sa vizuelnim, mnogo prefinjenija od filma. A zašto i ne bi bila kada traje, pretpostavljam, već desetak hiljada godina. Takođe smatram da je slika uvek bila od presudnog značaja za postavljanje estetičkih teorija, jer njena tehnologija je jednostavna i jeftina. Jeftina tehnologija i intenzivirana individualnost retko dovode do promašaja. Kada se u mediju slike dešavaju proboji, onda su oni izuzetno moćni.
Kakokomentarišetesvetmuzikedanas?
Otkrio sam da mnogo zanimljive muzike dolazi iz Baltičkog regiona, iz Estonije, Litvanije, takođe i iz onih zemalja koje nazivamo Istočnom Evropom. Nadam se da vas ne iritira kada kažem nešto poput ovoga.
Pojedineevropskezemljesupostalezaistaegzotične…
Da, iz takmičenja za pesmu Evrovizije mogli smo da vidimo gde se sada nalazimo. Zapadna Evropa je postala periferija, centar se pomerio na istok.
Bio sam iznenađen mogućnošću pevača da izađu iz tradicionalnih uloga i da interreaguju sa umetnicima pokreta, ne bih ih zapravo nazvao plesačima. U tom smislu, nije bilo razlike između pojma muzike i pojma zvuka.
Igrali smo različite igre. Frustracija koju izaziva operska kuća… često sam uzimao primer mog prvog odlaska u operu… kada zgrabite operske nočare i približite scenu, smatram da je to anatema. Zbog čega biste to radili? Da biste razbili pojam širokog kadra? No, to će vam ujedno uvećati nevericu. Kada operu gledate tako izbliza, videćete da su figure prenaglašene i da uglavnom ne odgovaraju karakterima koje tumače – kao, na primer velika, debela žena koja glumi sedamnaestogodišnju devicu i slično.
Takođe i fenomenMadona, sigurno je negde i mikrofon, jer nekada je sve ozvučeno. Iluzija se tako urušava i biva u potpunosti uništena. I u operi PišućiVermeru to smo predočili prikazujući snimak Barbare Henigen uživo na sceni. Dozvoljeno je koristiti tehnologiju na takav način.
Tojebiloiznenađujuće…
Najpre nisam želeo da uradim tako nešto jer delovalo mi je suviše kao autorefleksivni gest: „Da, sada bismo morali da preispitamo problem pojma blizine„…
Postoji još jedna kontinuirana frustracija u operi… Mislim da sam napisao veoma mudar i zabavan libreto. A to je veoma teško jer libreto je endemska vrsta – kada pevate reči njihov smisao nestaje. Libreto je na engleskom jeziku, naravno, verovatno je samo nekoliko opera na engleskom uporedivo sa nemačkim i italijanskim libretima… Uvek u muzici postoje nekakvi prostori ili jazovi gde, ukoliko ste skoncentrisani, i uz pomoć titlova možete da razumete libreto.
Upravo sam želeo da rešim taj problem. Smatram da je zbog toga većina libreta banalna i glupa. Ukoliko pogledate prosečan Mocartov libreto, veoma je glup i banalan. U čemu je onda stvar?
Filip Glas je bio veoma mudar kada je na opersku scenu postavio ljude koji su samo izgovarali „jedan, dva, tri, četiri, pet…“, ili pak kada je koristio nemoguće jezike kao u Ehnatonu, gde, na primer, reči nisu bitne. To je težak problem. I upravo zbog toga nije bilo mnogo inteligentnih libreta u istoriji opere.
U pravu ste, to je bio jedan od problema, ali ta forma nije operska u celini, na neki način smo se time i udaljili od problema, opera mora biti na sceni. Da li ste mogli da sagledate razliku između dva medija gledajući film Roza?
Možete biti zbunjeni velikom količinom informacija. Kada ste kao dete gledali Ratovezvezda sigurno su tada svi govorili da su oni prebrzi. To je smešno, jer kada ih danas gledate, veoma su spori, previše ih je lako pratiti. Ljudska mašta je veoma veoma brza i ide u korak s razvijanjem doba novih medija.
Ukoliko taj medij želi da preživi, on mora da odražava savremene pojmove skupljanja informacija, obaveze da se mnoštvo ideja simultano prikazuje. Mislim da smo sada već svi psihodelični. Još od Drugog svetskog rata obrazovni sistem je forsirao vladavinu medijskih mogućnosti koje su sada suštinski sa nama.
Znate, ti ljudi koji danas gledaju opere, oni su najverovatnije gledali Gospodaraprstenova, videli su Spajdermena i oni prate vesti Si-En-Ena koje vam u roku od pet minuta prezentuju stotine ideja odjednom. Ne možete se pretvarati da je opera i dalje u devetnaestom stoleću. Morate operska iskustva povezati sa današnjim vremenom, inače ljudi neće biti zainteresovani.
Čak i stari dragi Bob Vilson s njegovim dugim komadima u kojima se ništa ne dešava, u kojima je pretpostavljeno da treba jednostavno da budete privučeni muzikom… Kroz mehaničku reprodukciju, opere nas mogu privući i van operske kuće. Opera mora takođe biti vizuelni medij. Uvek sam bio fasciniran načinom na koji Robert Vilson koristi svetlo. On je majstor za to. Sećam se dana kada sam gledao njegovu operu Civilniratovi. Uzeo bi nekakav sićušan objekat, i postavio ga na scenu na takav način, posebno ga osvetljavajući tako da postane značajan. Nikada ranije nisam video ništa slično takvim gestovima. Njegov smisao za vreme takođe je poseban, on ga pozajmljuje od tehnike slowmotion.
Čak važnija za ljude poput Stiva Rajša koji su više pod uticajem pojma televizije. Da, postoje stvari koje gledamo u bioskopu, ali i isključivo stvari koje gledamo na televiziji. Još uvek je previše snobizma između posmatranja visoke i niske kulture. Uticaj televizije je dalekosežniji od bilo kog drugog uticaja koji smo pretrpeli u dvadesetom veku. Hteli mi to ili ne, ona je duboko promenila način na koji gledamo svet.
Kakvisuvamplanovivezanizaoperu?
Postoji plan da uradimo operu u Bolonji, o bolonjskim tornjevima. Zatim bismo išli u Lil i Marsej, premda to nisu svetske operske prestonice, zatim u opersku kuću Palerma. Upravo smo ostvarili produkciju pod nazivom WashandTravel u crkvi u Lilu koja je imala izvođenja i u Milanu, Sirakuzi, zatim Varšavi, Sankt Peterburgu, a mislim da dolazi i u vašu zemlju. Postoji određena vrsta gladi koju vaš deo sveta sada ima za ovakvim stvarima – od Helsinkija, Rige, Vilnijusa do Soluna – ohrabruju se fondovi za ovakve produkcije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
U Rogaškoj Slatini postoji mali privatni muzej sa, smatra se, najbogatijom kolekcijom Karađorđevića. Do Beograda još uvek nije stigao odlivak Spomenika srpskim kraljevima, koji je procenjen na 400 evra
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!