Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Jasmina Vrbavac: Tri i po
Agora, Zrenjanin 2007.
Ako je stanovita, za ponekog frustrirajuća, „efemernost“ nešto što je upisano u prirodu novinskog medija, onda to utoliko više važi za radio i televiziju; tačnije, pisati za elektronski medij doima se kao govorenje u vetar, uzaludno razbacivanje reči koje istog trenutka skončavaju u zaboravu. To nema veze sa „kvalitetom“ samih tih reči, nego sa prirodom medija. Navikli smo, uostalom, da iole zahtevnija tekstualnost „traži“ čvrstu, papirnatu podlogu, i to nije bez neke: nije to zaradi „konzervativnosti“ recipijenta, nego zato što, čemu se lagati, papir ništa ne može da zameni: ni bezobalni, svenivelišući internet – ali, on je makar jedno Veliko Skladište, što ima svojih prednosti – a kamoli televizija, kao dežurni protočni bojler efemernih informacija.
Jasmina Vrbavac (rođ. 1965) već je preko dve decenije angažovana na Televiziji Beograd, u raznim programima „kulturnog sektora“. Od sredine devedesetih ova se kritičarka redovno oglašava prikazima „tekuće književne produkcije“ (prozne, ređe esejističke), domaće i prevedene, u sedmičnom kulturnom magazinu „Metropolis“ (TV Beograd 2), a od 2001. i u mesečnom TV magazinu „Vavilon“, specijalizovanom za književnost, a koji Vrbavčeva potpisuje kao urednica. Knjiga Tri i po neka je vrsta rekapitulacije njenog (dosadašnjeg) kritičkog rada u ovom, hm, kontroverznom mediju. Delujući u takvom okruženju, „ekranski“ književni kritičar je lišen onog neuporedivog zadovoljstva teksta ovaploćenog na papiru, a s druge je strane privilegovan: ako je istina da i najmanje gledane emisije iz kulture prati bar po sto hiljada ljudi, onda je jasno da je to „tiraž“ o kojem, recimo, pisac ovog teksta ne može ni sanjati, a kamoli neko ko piše za specijalizovanu književnu periodiku.
Čuj, „Tri i po“? Zašto i čemu taj naslov? Odgonetka je gotovo banalna, posve praktične naravi: toliki je, u TV minutama, gornji vremenski limit određen za kritiku; doduše, Vrbavčeva će ga, kako „sazreva“ njen rukopis – a kanda i status u matičnoj joj kući… – sve češće prelaziti, ali s merom i razlogom, nikada ne zapadajući u „barokno“ nagvaždanje, kakvo je u mediju kojem su ove kritike izvorno bile namenjene sasvim nesvarljivo. Kako god, verujem da će čestim (potpisnik ovog teksta je među njima) ili barem povremenim gledaocima emisija u kojima je Jasmina V. ispisala (zapravo: izgovorila) dobar deo svog kritičarskog opusa, biti zanimljivo da provere njihovu težinu na papiru… Medijski gledano, ovo je čudna neka alhemija: sami kritički tekstovi nastaju, pretpostavljam, na isti način kao i bilo koja druga književnokritička tekstualnost, a potom bivaju multimedijalizovani, nadograđeni slikom (možda i muzikom) koja onda, zajedno s osnovnim tekstom, takoreći „libretom“, čini TV prilog. To je, dakle, onaj finalni produkt koji dolazi do recipijenta. Knjiga Tri i po zapravo je odrolavanje tog procesa unazad, demultimedijalizacija književnog prikaza, odstranjivanje „suvišnog“, to jest njegov povratak papirnatom izvoru. Čitalac je sada sam sa „rasterećenim“ tekstom, lišenim televizijske vizuelno-zvučne ornamentike.
Da li ovi prikazi preživljavaju to „odrolavanje“? Oh, bez brige. Takvi kakvi su nam ovde prezentovani, sasvim su se lako mogli pojavljivati u dnevnim novinama, i bili bi čitani s velikom pažnjom. U ovih osamdeset i kusur prikaza Vrbavčeva demonstrira izvanredno izvežbanu i „ulančanu“ sposobnost konciznog i ekonomičnog pisanja, koje ipak ne završava u suvoparnosti: slušalac/čitalac će i na tako omeđenom prostoru dobiti ono što mu po zakonitostima žanra novinske kritike pripada, a to je ovo Sveto Trojstvo: informacija, interpretacija, vrednovanje. Izgleda jednostavno, ali iznenadili biste se koliko je rašireno izbegavanje ili ignorisanje bar jedne od tih neizbežnih dužnosti „dnevnog“ kritičara. Vrbavčevoj to uspeva, čini se, s lakoćom, što je valjda posledica pametno kombinovanog književnog obrazovanja i medijske „izdrilovanosti“.
Tri i po jeste, naravno, subjektivan i nepotpun (kako bi drugačije?) pogled na jednu književnu dekadu. Jasmina Vrbavac ima svoje favorite, i to ne krije: teško da se može pojaviti nova knjiga Pola Ostera, Ijena Mekjuena, Antonija Tabukija, Džulijena Barnsa, Davida Albaharija ili Gorana Petrovića, a da se ona o njoj ne „očituje“. I to je sasvim u redu: pošto je celovitost nedostižna, i izbor je svojevrsno vrednovanje. Važnije od toga: bila to egzistencijalna slučajnost ili svesni izbor, Jasmina Vrbavac svih ovih godina kontinuirano čini promišljen i inteligentan urednički i kritičarski podvig odbrane i afirmacije književnosti i čitanja u samom srcu neprijateljske teritorije!
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve