Odziv publike na festivalu "Sedam veličanstvenih" svedoči da se i pored raznovrsne ponude dokumentarnih ostvarenja na nekoliko beogradskih festivala, pre svih "Slobodne zone", Festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma i FEST-a, potražnja za ovim vidom filmskog izraza ne smanjuje. Svedoci smo zlatnog doba dokumentarnog filma, u kome je gledanje dokumentaraca postalo deo "kulture događaja", pogotovo kod mlađe publike
SVEDOCI VREMENA: Scena iz filma Slepe ljubavi Juraja Lehotskog
Već petu godinu zaredom beogradska publika imala je priliku da uživa u malom, ali po mnogo čemu jedinstvenom Festivalu evropskog dokumentarnog filma „Sedam veličanstvenih“. Od 25. do 28. januara u Maloj sali Sava centra prikazano je sedam najzanimljivijih celovečernjih dokumentarnih ostvarenja iz 2008. po izboru jednog od osnivača i bivšeg dugogodišnjeg direktora Evropske dokumentarističke mreže Tua Stina Milera, selektora festivala od njegovog osnivanja.
Kao i proteklih godina, festival je privukao brojnu publiku (ponovo se aktiviralo pitanje izmeštanja projekcija u Veliku salu) što svedoči da se i pored raznovrsne ponude dokumentarnih ostvarenja na nekoliko beogradskih festivala, pre svih „Slobodne zone“, Festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma i FEST-a, „potražnja“ za ovim vidom filmskog izraza ne smanjuje. To samo dodatno ide u prilog tvrdnji selektora da smo svedoci zlatnog doba dokumentarnog filma, u kome je gledanje dokumentaraca postalo deo „kulture događaja“, pogotovo kod mlađe publike. Uvođenje novih narativnih struktura kao što je „docu-fiction“ (mešanje igranog i dokumentarnog), razvoj digitalne tehnologije i računarskih programa montaže, ali i sve više humora, neki su od najznačajnijih faktora koji doprinose ekspanziji produkcije dokumentarnog filma u svetu i njegovog približavanja „običnom gledaocu“.
Nove forme, kako kaže gospodin Miler u razgovoru za „Vreme“, omogućavaju da se na atraktivniji način istaknu dve osnovne vrline dokumentarnog filma – s jedne strane zadovoljavanje naše radoznalosti, odnosno „ispunjavanje potrebe da upoznamo ona mesta na koja nismo ili ne bismo išli, bilo da se nalaze na nekom udaljenom kontinentu ili odmah iza ćoška“, a s druge uspešna komunikacija sa publikom na emotivnom nivou, tj. sposobnost filmova da nas rasplaču, nasmeju, opuste ili uznemire.
Pa ipak, osim u sve većoj atraktivnosti dokumentarnog filma uopšte, tajna uspeha „Sedam veličanstvenih“ velikim delom leži i u načinu prezentacije samih filmova. Od nastanka festivala, njegovi osnivači Svetlana i Zoran Popović insistiraju na prikazivanju filmova isključivo na kvalitetnim formatima (35 mm filmu ili beti), ali i uz obavezno prisustvo reditelja ili nekog važnog člana autorske ekipe. Razgovori filmskih stvaralaca sa publikom nakon projekcija, ali i njihovo učešće na radionicama koje se održavaju za vreme trajanja festivala, postali su tokom godina zaštitni znak „Sedam veličanstvenih“. Mali broj prikazanih filmova takođe odgovara ovakvoj koncepciji i omogućava „konzumiranje“ svakog pojedinačnog ostvarenja polako i u potpunosti, pa nije čudo što je Tue Stin Miler okarakterisao sam festival kao „oazu spore hrane“. Sve to zajedno, po njegovim rečima, stvara atmosferu „poverenja i poštovanja“ gde je sada već stalna publika stekla poverenje u selektore i organizatore, autori rado dolaze jer znaju da će njihovi filmovi biti tretirani s punim poštovanjem, a broj polaznika radionica, uglavnom studenata filmskih škola, raste iz godine u godinu.
LJUDISAMARGINE: Što se ovogodišnje selekcije tiče, iako u startu nije postojala očigledna programska celina, organizatori i selektor slažu se da se dominantna tematska preokupacija festivala spontano isprofilisala, pa je tako publika uglavnom gledala filmove koji se bave ljudima „sa margine“. Film Slepeljubavi, slovačkog reditelja Juraja Lehotskog, koji je otvorio festival, na originalan način predstavlja intimne svetove slepih ljudi; film Majka, Antoana Katena i Pavela Kostomarova, prati Ruskinju koja sa svoje devetoro dece beži od nasilnog muža, dok je Zaborav Hedi Honigman priča o Limi, glavnom gradu Perua, i ljudima koji mogu da se sretnu u živopisnom kvartu oko predsedničke palate.
Na programu festivala našli su se i Otarasiseđavola Pitera Entela, film o borbi da se sačuva parohija u Nju Orleansu koju nadbiskupija želi da ukine; Vestrerbro Mikaela Nora, koji prikazuje živote mladih u Kopenhagenu, SvesebeliuBarkingu Marka Isaksa, prikaz rasnih tenzija u predgrađu Londona, kao i SleepFuriously Gideona Kopela, koji na lirski način prikazuje svakodnevicu malog velškog mesta.
Festival je i ovaj put organizovan uz podršku Ministarstva kulture i grada Beograda koja, nadamo se, neće izostati ni narednih godina. Pored očiglednog uspeha festivala merenog odzivom publike, možda još značajniji jeste njegov uticaj na mlade sineaste: festival su organizovali ljudi koji vole i razumeju dokumentarni film, a oko njih se, na pratećim radionicama, okuplja sve veća i veća grupa zaljubljenika u ovaj vid filmskog stvaralaštva koja, uz nužnu podršku, u budućnosti možda doprinese da i srpska dokumentarna produkcija dočeka svoje zlatno doba.
Novi srpski dokumentarni film
Za pet godina, koliko sarađuje sa Svetlanom i Zoranom Popovićem na festivalu, Tue Stin Miler je imao prilike da se dobro upozna sa našom dokumentarnom produkcijom, kao i da prati plasman srpskih dokumentaraca na evropskim festivalima. U razgovoru za “Vreme” on kaže da novi srpski dokumentarni filmovi sve bolje i bolje komuniciraju sa publikom u inostranstvu, pre svega zahvaljujući sposobnosti mladih autora da svoje teme prezentuju na kreativan i atraktivan način. Od prošlogodišnjih filmova istakao je Kavijarkonekšn Dragana Nikolića, koji je snimljen u srpsko-američkoj koprodukciji i MojdrugSrbija Sonje Blagojević. Takođe, pratio je razvoj nekoliko filmova, od kojih, po njegovom mišljenju, možemo mnogo da očekujemo – Vongar Andrijane Stojković, Sinemakomunisto Mile Turajlić i Afokalipsadanas Borisa Mitića, čiji je debitantski dokumentarac PritiDajana iz 2003. godine prikazan na preko osamdeset festivala.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!