Kultura

Ivo Andrić, pozorište, Oliver Frljić, Bosna, Pismo iz 1920. godine

Nišan na licu anđela 1

NORMALAN FRAJER: Oliver Frljić

12. 10. 2011. / 17.07

Nišan na licu anđela

Ovogodišnji pozorišni festival MESS, a može se uostalom, unapred reći, i celu teatarsku sezonu u Bosni i Hercegovini, obeležila je predstava Pismo iz 1920. godine Olivera Frljića. Svojom prvom režijom u zavičaju, a nakon što je u širem regionalnom kontekstu već stekao slavu i reputaciju, Frljić se potvrdio kao trenutno najzanimljiviji post-yu pozorišni režiser. Uzevši čuvenu Andrićevu priču kao predložak, ali u zaista najlabavijem mogućem smislu, Frljić je zapravo ispisao svoje pismo iz 2010. godine

Miroslav Karaulac, čovjek koji je o Andriću pisao najandrićevskije, otkrio je u Andrićevoj zaostavštini podatak od kojeg me, kad god ga se sjetim, uhvati jeza, ona jeza za koju je Emili Dikinson govorila da je efekat koji kod čitaoca treba da izazove prava poezija. Andrić je, naime, razmatrao mogućnost da svoju priču u Bosni kao "zemlji mržnje" ne projektuje u prošlost, nego u budućnost. U tom smislu, jedan od alternativnih naslova za priču Pismo iz 1920. godine bio je Pismo iz 1992. godine. (Samo u digresiji, za one koji misle da se takva futuristička poetika ne uklapa u Andrićev opus, podatak za koji ne znam da je dosad registrovan u ovom kontekstu. U istoj knjizi u kojoj je Pismo iz 1920. godine prvi put ukoričeno, u Novim pripovetkama, koje je beogradska Kultura objavila 1948, nalazi se i priča Dedin dnevnik, čije je vrijeme radnje 20. oktobar 1994. godine! Andrićev literarni izlet u prvu polovinu posljednje decenije dvadesetog vijeka, naročito u toj fazi njegovog stvaralaštva, nipošto nije nezamisliv.)

Nišan na licu anđela 2

BEZ KUKAVIČLUKA: U godini koja se na cijelom jugoslovenskom istorijskom prostoru obilježava kao Andrićeva godina, u godini u kojoj se navršava puno stoljeće otkad je Ivo Andrić objavio prvu pjesmu (svoj prvi književni tekst uopšte) i pola stoljeća otkako je dobio Nobelovu nagradu za književnost, predstava zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta Pismo iz 1920. godine, autorski projekat Olivera Frljića nadahnut istoimenom Andrićevom pričom, primjer je sjajnog i vremenu primjerenog omaža velikom piscu, ne dakle isprazni čin formalnog naklona, ne puki način da se Andrić ispoštuje, nego stvarno i politički aktuelno teatarsko promišljanje vjerovatno najkontroverznije Andrićeve proze. Ima u svemu tome i neke lijepe i pomalo starinske zavičajnosti. Oliver Frljić je, kao i Ivo Andrić, rođen u Travniku, a Zenica je nadomak Travnika i zapravo je jedini grad u Andrićevom užem zavičaju koji ima profesionalno pozorište. Također, sedamdesetih i osamdesetih godina, Zeničko pozorište bilo je važno na jugoslovenskom nivou, bilo je pozorište u kojem je, recimo, premijerno postavljena Kišova Grobnica za Borisa Davidoviča i u kojem su radili svi važniji jugoslovenski režiseri; Frljićevo Pismo iz 1920. godine na najbolji mogući način vraća Zenicu kao važnu tačku na postyu pozorišnu mapu. Treba također reći da je generalno hrabro pozorišno se baviti Andrićem. Andrićeva proza se opire adaptacijama, pozorišnim još i više nego filmskim. Ipak, kod Frljića u tom smislu nikad i nije bilo kukavičluka. Uostalom, režirati, pa makar i u pozorištu, Oca na službenom putu, a poslije filma Emira Kusturice, također je dokaz da kod Frljića nema autorskog kukavičluka.

PISANJE ZEMLJOM: Frljić je izvrsno primijetio da bi mu vjerno praćenje Andrićevog predloška u pozorišnom smislu onemogućilo svaku dramu. Uostalom, sam Andrić nije bio pozorišni čovjek. Glasovita je ona partitura o glumcima iz Razgovora s Gojom; Ljubi Jandriću pak Andrić je kazao da mu cirkus djeluje kao najdostojanstvenija forma pozorišta. Odmah na početku predstave gledaocima biva jasno da je Andrićevo Pismo iz 1920. godine Frljiću poslužilo samo kao građa za sižejno oblikovanje. Prvi zvuk koji gledaoci čuju je zvuk učenja ezana koji, uz svijest o naslovu predstave, nužno priziva andrićevske glasove sarajevske noći. Četvorica glumaca (Saša Handžić, Adis Mehanović, Enes Salković i Slaven Vidak), muškaraca u dobi vojnih obveznika, u maskirnim uniformama, izlaze na scenu i iz vreće uzimaju po pregršt zemlje te po bini počinju iscrtavati, isprva naizgled besciljno, crne horizontalne, vertikalne i dijagonalne linije. Polako postaje jasno da oni zapravo ispisuju riječ BOSNA, velikim štampanim slovima. Važno je, međutim, istaknuti, zbog ponešto paralelne scene pred kraj predstave, da ne pišu slovo po slovo, nego svih pet slova nastaje istovremeno. Nisu se ta slova pošteno ni ukazala, a glumci će ih rasuti, pa će na toj zemljanoj podlozi započeti rat. Štektanje mitraljeza odjekuje, vojnici padaju, rugaju se jedan drugom, nadgornjavaju se govoreći si međusobno: Ti si mrtav. Prvi dio predstave skoro je potpuno neverbalan. Od zemlje kojom je bilo napisano BOSNA, glumci u jednom trenutku prave četiri humke. Na humkama su tamnozelene daske, nalik na one na muslimanskim grobljima prije nego se podignu nišani. Te daske malo kasnije postaju kolijevke, a zatim i puške. Eros i Tanatos, rođenje i smrt, početak i kraj.

HOMONIMIJA: Prema Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika Matice Srpske i Matice Hrvatske, riječ nišan ima tri značenja: naprava na oružju pomoću koje se cilja, orden, odlikovanje, te nadgrobni kamen. Riječ je, inače, turcizam. Ima u knjizi Emira Kusturice Smrt je neprovjerena glasina epizoda kad na groblju na Crnom Vrhu, kraj poleglih nišana, dječak gleda na grad ispod sebe. Francuski prevodioci Kusturičine knjige tu su napravili indikativnu grešku. (Usput, valja pomenuti da su za manje od godinu dana od izlaska originalnog izdanja Kusturičine knjige, njen prevod već objavili ugledni izdavači u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. Nije loše za knjigu koju su samoproglašeni sarajevski i beogradski književni autoriteti proglasili smećem. Srećom pa relevancija procjena dotičnih eksperata ima domet manji od dječije praćke.) Ne prepoznavši da je nišan tu nadgrobni kamen, iskonstruisali su sliku Kusturičinog nišanjenja na Sarajevo. Kad (privremeni) nadgrobnik teatarskom magijom pretvori u pušku, Frljić pjesnički osmišljava ovu homonimiju te, da parafraziram najljepšu pjesmu onog pjevača iz Rijeke čije je prezime identično jednom od najzloupotrebljivanijih epiteta ovdašnjeg javnog diskursa, crta nišan na licu anđela. To je uostalom već Frljićev manir; dominantni samodoživljaj svake ovdašnje lokalne sredine je pridavanje anđeoskog statusa sebi samima, a Frljić svojim predstavama podriva takav samodoživljaj.

ISTRAŽNI POSTUPAK: Drugi, verbalniji, dio predstave ima formu istražnog postupka. Četiri glumca sjedaju na četiri stolice, jednom po jednom stavlja se plastična kesa preko glave te se pričvrsti selotejpom, kad čovjek ostane bez vazduha, zalupa nogama o pod, kesu poderu, pa slijede pitanja i odgovori. Glumci ne nose imena bilo kakvih fiktivnih likova; oslovljavaju se vlastitim imenima. Teme istražnog postupka su vruće teme bosanskohercegovačke političke svakodnevice i novije istorije. Smijenjuju se imena bivših i sadašnjih političara, od Alije Izetbegovića i Fikreta Abdića, do Sulejmana Tihića, Milorada Dodika, Dragana Čovića i Zlatka Lagumdžije. Evociraju se ratne uspomene, pominju toponimi ratnih zločina, analiziraju ratni ciljevi zaraćenih strana. Pretresaju se tu bolna mjesta svih zavađenih bosanskohercegovačkih pogleda na noviju istoriju, ali je izrazit akcenat ipak na onom bošnjačkom ili, tačnije rečeno, patriotsko-bosanskohercegovačkom. To je također logično. U (zapadnom) Mostaru ili Banjaluci, Frljićev rukopis bi bio isti, ali bi akcenat bio drukčiji; u Zenici (i Sarajevu) ovo je jedini pravi način da se pokoleba dominantna mainstream samozadovoljnost. U toku istražnog postupka, i to onako više usput, biva pomenut i Emir Hadžihafizbegović. Pominje se da je u toku rata Hadžihafizbegović sakatom djecom bosanskom proklinjao sve one iz svog naroda koji bi u budućnosti oprostili. Malo kasnije, dok radnja zastaje, a glumci samo stoje u stavu mirno, sa zvučnika se čuje podobar komad Hadžihafizbegovićeve monodrame Godine prevare, ispresjecan svako malo frenetičnim aplauzima publike, ne aktuelne (Frljićeve) publike, nego onodobne publike, od prije petnaest i više godina, mada je potencijalno možda i najsubverzivniji aspekat Frljićeve predstave mogućnost, makar i mala, da se osoba u njegovoj publici, a takvih je sigurno već bilo i biće ih još više, koja je onomad pljeskala Hadžihafizbegovićevim kletvama, a sada plješće Frljiću, u svojoj glavi i u srcu malo preispita. Hadžihafizbegovićeve Godine prevare, monodrama su i autorski projekat, koji naslovom i oštricom svoje retorike, da se razumijemo, ne ciljaju toliko na rane devedesete – koje nisu godine prevare, nego godine zločina – koliko na prethodno vrijeme, vrijeme socijalističke Jugoslavije, koje je, po Hadžihafizbegovićevoj interpretaciji, bilo vrijeme prevare, vrijeme tokom kojeg su, je li, nesretni jugoslovenski muslimani naivno živjeli normalan život, ženili se, kućili i gledali televiziju, a komšije su se sve to vrijeme iz prikrajka zlobno smješkali jer su se sve to vrijeme spremali da ih pokolju. Osim toga, Godine prevare sistemski nabrajaju zločine nad svojima, dok se svoji zločini ne samo prešutkuju, nego se vehementno ukida svaka sumnja da ih je i bilo. Pošto Frljić u svom Pismu iz 1920. godine insistira na zločinima koje je počinila Armija BiH upravo u Zenici, od onih u muzičkoj školi do ubistva doktora Sladojevića, Hadžihafizbegovićev patetični monolog u tom kontekstu zvuči još lažnije.

PRETNJE: Hadžihafizbegović nije ostao ravnodušan na Frljićevo (re)kontekstualiziranje njegovog ratnog angažmana. Pozvao je Frljića telefonom i prijetio mu, a nakon što je Frljić te prijetnje javno obznanio, Hadžihafizbegović ga je optužio da je pijanica i narkoman, da mu je psovao mater balijsku, da mu je rekao kako mrzi islam, katoličanstvo i pravoslavlje te da je Bosna istorijska greška. Nije Hadžihafizbegović nevješt kad treba pokrenuti medijski linč. Kad je prije petnaestak godina Alma Lazarevska kritički izanalizirala Godine prevare i svojevrsni nastavak ove predstave, nešto kasniji Hadžihafizbegovićev autorski projekat – monodramu Iza sna, Hadžihafizbegović se obrušio na nju koristeći kao argument i činjenicu da Lazarevska, kako je napisao, "porodično participira u hrišćanstvu". Petnaest godina kasnije, Hadžihafizbegović, evo, brani, između ostalog, (i) hrišćanstvo od Olivera Frljića?! Licemjerje jednog od najtraženijih glumaca postyu kinematografija Frljić je, dakle, ogolio do kraja. Nije, međutim, da mu se Hadžihafizbegović nije i savršeno namjestio; najglasniji kad je trebalo proklinjati do u deseto koljeno, najumiljatiji kad se duh vremena promijenio, Hadžihafizbegović je zapravo savršena paradigma istinitosti one teze Borisa Budena da se ogromna većina ovdašnjih kulturnjaka i intelektualaca kameleonski prilagođava dominantnom trendu (mikro)epohe: juče linč i pogrom, danas tolerancija i ljudska prava. Kičasto proslavljajući svoj pedeseti rođendan, uz stotine celebrity gostiju iz cijele tzv. regije, pretvorivši jedan privatni događaj u javni event za ženske magazine i lifestyle časopise, Hadžihafizbegović je vlastitu tranziciju doveo do vrhunca. Hadžihafizbegović je tu paradigma, no nipošto nije jedini takav.

SEVDAH HIMNA: Nakon simboličkog zoofilnog interludija (čudo da Hadžihafizbegović i to nije iskoristio kao dokaz svoje teze da je Frljić nenormalan frajer), u kojem glumci karikaturalno-baletski kopuliraju s kravama, ovcama i svinjama, cijelim jednim kulisastim stočnim fondom što cijelo vrijeme stoji na sceni, valjda kao ironična ilustracija ruralne egzotičnosti Bosne i njene mrke lepote, a pomalo i kao zrcalo publike, po tvrdnji samog Frljića, glumci zemljom sa tla ponovo ispisuju riječ BOSNA, ovaj put slovo po slovo. Ono što je nekad postojalo samo od sebe, sad postoji samo kao želja i sjećanje. Zatim pobodu četiri direka, okruže BOSNU bodljikavom žicom, skidaju se goli do pasa i staju s druge strane žice. Prizor neodoljivo podsjeća na valjda najamblematskiju sliku posljednjeg bosanskog rata, na sliku logoraša iz Omarske. Gradnju logora iz zvučnika prati sevdalinka S one strane Plive; logoraši će, međutim, na istu melodiju otpjevati pjesmu Jedna si jedina, prvu (ratnu) himnu nezavisne Bosne i Hercegovine, za koju je tekst, na melodije pomenute sevdalinke, napisao Dino Merlin. Scena djeluje epiloški i gledaoci su svjesni da predstava završava, da je kraj blizu. (Tu su još neki detalji, ne pretjerano važni, ali zanimljivi. Oko vrata kulisaste krave glumci vješaju natpis Teatar bi trebao biti ogledalo društvene stvarnosti, a na doskoro praznim drvenim nadgrobnicima nađu se imena Sulejmana Tihića, Milorada Dodika, Dragana Čovića i Zlatka Lagumdžije.) Da stvar želi okrenuti na zajebanciju, Frljić je tu mogao pustiti još i Cecin Beograd, čisto zbog istog tekstopisca. Umjesto toga, međutim, pali se snažan reflektor, svjetlost bije publici pravo u oči, nemoguće je gledati u binu, čuje se glas samog Olivera Frljića koji, kao neki postmoderni Maks Levenfeld, kaže za sebe da je rođen u Bosni, u Travniku, da je Bosna zemlja mržnje, da je jedina stvar koju bosanski čovjek dobro zna to da je mrzi, te da se on lično, evo, vratio u Bosnu da zaradi na njenoj muci.

OTVORENO DELO: To je kraj. Glumci izlaze sa scene. Slijedi aplauz, ali glumci se ne vraćaju da se poklone. Aplauz prilično brzo utihne. Predstava je svježa, zenička premijera odigrana je prije petnaestak, sarajevska prije četiri-pet dana, pa odjeka i reagovanja, izvan priče oko Hadžihafizbegovića, (još) nema previše. Ipak, indikativno je da su se na internetu pojavila dva-tri napada na predstavu, pa i Frljića lično, manje ili više vješto zavijena u nešto što bi trebalo podsjećati na teatarsku kritiku. Frljiću se tu zamjera da je, kao, žurnalistički plitak i politički polupismen, da nije otkrio ništa novo, da je na scenu postavio ono o čemu novine ionako već godinama pišu. Da su takvi ataci dostojni odgovora, Frljić bi mogao komotno parafrazirati Zorana Đinđića: Tačno, ali nije bitno. Nije pozorišna predstava naučni rad, niti je režiser policijski inspektor, pa da im je cilj otkriti nešto novo, doći do nove naučne spoznaje ili kakve nove (krivično-pravne) činjenice. Sam Frljić je poslije premijere izjavio: "Predstava daje puno prostora svakom gledatelju da je interpretira na svoj način. Namjerno nismo htjeli, bar u onim scenama koje su neverbalne, ljudima nametati mišljenje, nego smo im samo iznijeli činjenice o kojima mogu razmišljati. Koliko god je situacija pesimistična, društvene probleme treba detektirati, jer jedino odatle možemo početi praviti neke promjene. Sve dok živimo u poricanju stvarnosti, ništa se neće promijeniti." Bježeći od jeftine politične plakatnosti (da je htio takvo nešto, imao bi trojicu, a ne četvoricu glumaca), Oliver Frljić je napravio provokativnu, a opet, na neobičan način, i suptilnu predstavu, zaista otvorenu za tumačenja, otvorenu i kad je riječ o njezinoj povezanosti sa istoimenom Andrićevom pričom. U zemlji u kojoj se zlobna Bodlerova dosjetka po kojoj je najzanimljivija stvar u pozorištu – luster, doima bukvalno istinitom, u zemlji u kojoj se pozorište klacka između birokratski shvaćene političke korektnosti i populističkog ulagivanja, Frljićeva predstava je izuzetak koji bode oči, kao što i njen autor, evo već i tradicionalno, svaku sredinu koja ga ugosti ubode u oko. To uostalom i jest najbolji umjetnički odgovor na gostoprimstvo.

Iz istog broja

Putnički zapisi – Šinobus fest 2011.

Palinkom protiv palanke

Teofil Pančić

Osamdeseti rođendan Duška Gojkovića

U znaku Vage

Đorđe Matić

Intervju – Zoran Erić, selektor i umetnički direktor BEMUS-a

Potreba za spajanjem

Sonja Ćirić

Reportaža iz Vukovara

Čovek je čov(j)eku Vukovar

Dragan Kremer

Knjiga o stripu – Stripovi koje smo voleli

Umeće ljubavi

Zoran Đukanović

TV manijak

Ko je slađi

Dragan Ilić

Svi brojevi Vremena na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu