Glupo bi bilo da ja sad sednem i pričam u kasetofon svoj život. Zato, pomislio sam, zašto ne bih pričao Beketov komad
POVRATAK BARDA: Ljuba Tadić
Ljuba Tadić je Glumac. Jedan od najznačajnijih i najnagrađivanijih u jugoslovenskom glumištu. Posle skoro pet godina bez premijere, 14. januara odigrao je u Ateljeu 212 Beketovu monodramu Poslednjatraka. Kako sam kaže, to je komad prigodan za njegove godine.
LJUBA TADIĆ: Ne, ja ne marim za jubileje niti hoću da ih pominjem. Odavno radim ovog Beketa, proganja me dugo, nemojte da me pitate koliko, i to nema veze sa jubilejem. Jednostavno, sad sam hteo da završim taj posao, to je sve… Godoa smo radili 1955. godine, tada ga je režirao Vasa Popović, čiji je pseudonim danas Pavle Ugrinov. Bilo je kod Beketa nešto na šta mi nismo navikli, a nismo mogli da uhvatimo šta je to, mnogo smo se mučili… Čini mi se da smo od Beketa naučili kako se ćuti na sceni. Taj muk koji dođe posle reči, to je nešto najlepše. Mislim da ima nešto što se ne zna o početku Ateljea. Godoa smo prvo igrali u ateljeu Miće Popovića, gore, na staroj Banjici. Bilo je to interesantno vreme u gradu, svašta se stvaralo. Prvi upravnik Ateljea 212, kada ovo pozorište još nije ni imalo ime, bio je Radoš Novaković. Pitali su ga kako da se zove novo pozorište. Mihiz (Dragoslav Mihajlović – p.a.) bio je kum. Rekao je: „Ako su prvo igrali u ateljeu, neka se zove Atelje.“ Ne može Atelje, rekli su, ima mnogo ateljea. I Mihiz, vispren kakav je bio, pita Radoša koliko to novo pozorište ima stolica. Radoš kaže – 212. I tako je ovo pozorište dobilo ime. Koliko ja znam, ovu priču niko nije ispričao, pa ni Vladeta Janković koji je bio Mihizov intimni prijatelj.
Imam nešto po nekim kasetama, ispričam nekad nešto kasetofonu. Ne volim da pišem, ja sam usmenjak, pa sam eto zato neke stvari zabeležio pričanjem. Znači, nije bezrazložno što sam odabrao baš Krapa… Na kasetama je neko moje iskustvo, sećanje, koje može i da zaboli, i da obraduje, može svašta… Ali, glupo bi bilo da ja sad sednem i pričam svoj život. Zato, pomislio sam, zašto ne bih pričao Beketov komad. Eto, to vam je to poistovećivanje i razlog za vraćanje Beketu.
Azaštostesevratilimonodrami?
Ovo nije povratak monodrami jer Poslednjatraka nije monodrama. Krap jeste jedini čovek u predstavi, ali njegov magnetofon je kao živo biće i Krap se ponaša prema njemu kao da je čovek, znači – imam partnera. Monodrame sam nekad radio. S pokojnim Branom Đorđevićem radio sam MemoareProteMateje. A OdbranaSokratovaismrt u početku nije bila monodrama. Bilo je više glumaca, pa smo predstavu nekako razbili i sveli je na Platona i Sokrata, da bismo na kraju izbacili i Platona. Nisam igrao mnogo monodrama, ali sam ih igrao dugo, zato ljudi imaju utisak da ih je bilo mnogo. Osim toga, monodrama je pravi domaći zadatak.
Već sam objašnjavao zašto za Beketa reditelj nije neophodan. Uostalom, ja tvrdim da kad bilo koji komad date glumcima, nešto će da izađe i bez reditelja. Ali, evo o Beketu. Kod Beketa je sve napisano. On čak broji i korake, kaže: Krap ide četiri-pet koraka. Setio sam se jednog Bitefa, Berliner teatar je igrao Godoa u JDP-u u Beketovoj režiji. Iznenadila me je tačnost u njihovoj igri. Setivši se te predstave, odlučio sam da se držim Beketa što bolje mogu. A to mogu i bez reditelja, niko mi nije potreban da mi broji korake, sve to imam u glavi.
Sa ponekim i nisam. Na primer, Beket kaže da se Krap oklizne na koru od banane. Bojim se da se okliznem, pa da zaista padnem i da ne mogu da se dignem. I, smislio sam drugačiji odnos: pogledam koru od banane, setim se da mogu da se okliznem, uzmem je i bacim.
I sa Maderom je gotovo. Počinju da je renoviraju i sinoć smo se (10. januar – p.a.) poslednji put tamo okupili. Kažu da će je završiti do marta, ali ne verujem. Ne, gotovo je sa Maderom.
Ne odlazim tamo. Pa oni ni nemaju zgradu, gde da odem? To je strašno šta im se desilo. Iskreno želim da se ta zgrada što pre sazida, i to onoliko koliko i sebi želim da to doživim, ali… neće to skoro.
Možeserećidajeodproleća1997. godine, odpredstaveNačijojstraniRonaldaHarvuda, Ateljevašanovakuća. OdnedavnoigrateiuKaroliniNojber, umestopreminulogBrankaPleše, atojevašatrećapredstavaunjihovojprodukciji.
Jeste, i kad me je Cvele (Svetozar Cvetković – p.a.) pozvao da zamenim Plešu, posavetovao sam ga da odmah nađe nekog ko će mene da zameni!
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.