Evo, dakle, kako to biva u svetskom rokenrolu: ako dovoljno dugo/uporno nastaviš šta god-da-si-radio, jednom dospeš i u Beograd gde te prepuna sala ljudi (bioskop Doma omladine) željno iščekuje (plativši ulaznice po 350 dinara), neretko znajući tvoje ranije radove i bolje nego što ih se sam sećaš.
Bez harizme: Mark Eitzel
Uz svakako dužno poštovanje grupi iz tzv. novog američkog roka American Music Clubu koju je drugom polovinom osamdesetih predvodio, Mark Eitzel očigledno silomprilika nastupa sam i nije se dovoljno potrudio tim povodom. Uticajni hipi-pipijevski magazin „Rolling Stone“ prekasno ga je otkrio i baš brzo zaboravio, od nepobitnog autora ne napravivši Kanta. Ostavljen na cedilu, Mark je daleko od sviračke virtuoznosti, što je s drvenom gitarom najslabiji sklop pratnje i ma kako dobrog pevanja. Amater zabavljač bez ikakve karizme (osim ako imate drugačijeg Vujakliju), Eitzel je naprosto bio veoma dosadan, neprijatnost za ljubitelje AMC-a, a višestruko prerano obećavanje poslednje pesme prianjalo je kao olakšanje sve do ProclaimYourJoy. Jadan izgovor za turneju bez sastava, možda i posledica njegove alko-raspusnosti, neretko razorne do neodgovornosti.
Dok na svojim albumima uz bend zvuči više nego OK, a povremenim izvođenjem neočekivanih standarda iskazuje vokalnu moć (MusicforCourageandConfidence, 2002, New West), Mark uživo nikako nije dobacio do zasluženog nivoa RoomabovetheClub ili InYourLife. Tačno da se gotovo svaka kvalitetna pop pesma može uspešno „spustiti“ na akustičnu gitaru, no to nikako ne mora da ide i u suprotnom smeru. Eitzelovi stihovi ne odzvanjaju u akordima, niti obrnuto; melodije mu krivudaju bez odjeka u preovlađujućoj turobnosti, a, kao, častio nas je i pregrštima „nedovršenih“ (?!) skica/tvorevina „koje je baš danas/malopre (na)pisao“. Pa, bile su još nebuloznije od onih koje je navodno doradio, a o teškoćama Američkog Načina ionako nam je odavno javio, na primer, Aerosmith.
Prečesto i tugaljivo je ovo vuklo na umetnost-radi-umetnosti, autorstvo (od/za) fatalistički pasiviziranih gubitnika, a premalo na humor nekad skriven i ispod najdužih naslova. Ne zaboravite, utehe nema, bar ne kad vam je zaista loše.
Pre tridesetak godina slična stilska vežba u jednolikosti raspoloženja i kilavljenju melodioznosti pretenciozno je nazivana slobodnaforma i doživela je preterano uvažavanje u debljem i kosmatijem obliku (David Crosby), da bi se sve to brzo izduvalo. Makar i da je koncept, to ga ne čini ništa boljim.
No već i samo pominjanje Jeffa Buckleya (TotheSea) izmamilo je za većinu Markovih tačaka aplauz jači od kurtoaznog.
Kao što postoji informativnirazgovor, tako ima i informativnikoncert: nešto prestareli kantautor M. E. na audiciji je nategnuto izveo šačicu svojih numera ne kao livedemo, nego demouživo. Mož’ biti da kod mlade publike i prođe, samo se onda pitam da l’ smo i mi pre, recimo, četvrt veka tako lako nasedali svemu što naiđe.
Jeste, star si kad primetiš da se takve stvari u povećim razmacima već treći put ponavljaju i kad više ne zavidiš mlađima na novootkrivenim igračkicama. Ko te terao da – primerice, samo za Slobina vakta – po beogradskim rupa-klubovima uletiš u solo-akustične nastupe tipova kao Eugene Chadbourne (ex-Camper Van Beethoven), Grant Hart (ex-Husker Du), Steve Wynn (ex-Dream Syndicate). Pa sad možeš mirno da tvrdiš kako je ovo Eitzelovo bila obična tezga?
Molim?! Jok, i nije! Znam, zezaose, biopijan. A-ha, ko što je i Zvezda bila bolja, a Lacio samo imao sreće.
Uostalom, tih dana i Noćreklamoždera se, nažalost, pretvorila u tezgu. Valjda još nije kasno da im svima kažemo kako baš tol’ka provincija ipak nismo.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!