Kultura

Knjige - Bruklinska revija ludosti Pola Ostera

Magični inventar Osterovog sveta

Najnoviji roman Pola Ostera The Brooklyn Follies na nekim je stranim jezicima objavljen pre nego na engleskom, na kojem je pisan. Holandiji i Francuskoj se ovih dana pridružila i Srbija. Prevod pod nazivom Bruklinska revija ludosti iz pera Ivane Đurić-Paunović upravo je objavila izdavačka kuća Geopoetika

Magični inventar Osterovog sveta 1

Engleska riječ folly ima po Bujasu slijedeća značenja: "budalaština, glupost, ludost, lakoumnost". Dobri poznavaoci Osterova opusa znaju da je on već i ranije koristio ovu riječ u naslovima svojih tekstova. Mislim ovdje na Osterov esej napisan još 1987. godine, esej pod naslovom The Bartlebooth Follies. Esej je objavljen u Osterovoj knjizi eseja The Art of Hunger, a posvećen je poznatom francuskom piscu Žoržu Pereku i njegovom najslavnijem djelu Život: Uputstvo za upotrebu. Bartlebooth iz naslova ovog eseja jest jedan od junaka Perekove knjige – Percival Bartlebooth, a foolies su – kako rekosmo – budalaštine, gluposti, ludosti, odnosno lakoumnosti. Oni koji su čitali Život: uputstvo za upotrebu sjetit će se Bartlebootha i njegovih "follies", a Osterov esej o ovom romanu može biti višestruko inspirativan u kontekstu najnovijeg romana samog Pola Ostera, romana The Brooklyn Follies.

MIRNO MESTO: Pred kraj svog monumentalnog dnevnika, na svojim vjerovatno najveličanstvenijim stranicama, Gombrovič je zapisao i ovo: "Čovečanstvo se sastoji od muškaraca, žena, omladine i dece – i već to jedno nas osuđuje na večnu oscilaciju između razvijenosti i nedovoljne razvijenosti, glupost se preporađa u svakom pokolenju." Ovakva raznolikost čovječanstva otkriva nam se i u Osterovim romanima. Ostera, među ostalim, zanima upravo to: kako se folly preporađa u svakom pokoljenju. U svakom se Osterovom romanu suprotstavljaju mladost i starost, no ovdje je fokus ponešto pomjeren. Narator u romanu Bruklinska revija ludosti je (relativno) star.

"Tražio sam savršeno mesto za umiranje" – tako počinje Bruklinska revija ludosti, to je prva rečenica. Već u drugoj rečenici iskrsnut će Bruklin i scena je postavljena. Narator romana zove se Nejtan Glas (teško je ne sjetiti se Selindžera), penzioner je, svježe razveden i iscrpljen opakom bolešću. Svog junaka Oster je ipak, ako ništa drugo, lišio onih egzistencijalnih briga koje su u mladosti mučile njega samog, kako je to već lijepo opisao u autobiografskoj knjizi Hand to Mouth. Nejtan Glas ima, naime, sasvim dovoljno novca za normalan život. Manjak egzistencijalnih problema često, međutim, pogoduje onim egzistencijalističkim. Dok je u stanu, Nejtan svoje vrijeme krati pišući Knjigu ljudskih ludosti, jednu od bezbrojnih osterovskih varijanti crvene bilježnice, a kad iziđe omiljene su mu destinacije jedna antikvarnica (zbog knjiga, naravno) i jedan restoran (zbog zgodne konobarice). Upravo će u antikvarnici, nakon mnogo godina, ponovo susresti svog sestrića Toma Vuda, a taj će susret, naravno, pokrenuti čitav onaj komplicirani i magični osterovski mehanizam…

KOINCIDENCIJE: Pasionirani ljubitelji Osterove proze, a takvi su valjda svi njegovi vjerni čitatelji, jer Oster je jedan od onih rijetkih pisaca koji zbilja zaslužuju onaj u posljednje vrijeme izraubavan pridjev – kultni, naići će i u ovoj knjizi na sav onaj poznati im fascinantni i magični inventar Osterovog literarnog svijeta. Zavodljivi dijalozi o Edgaru Alanu Pou i Henriju Dejvidu Torou, anegdote o Kafki koje opet podsjećaju na eseje iz knjige The Art of Hunger, metafizičko-trilerske priče-u-priči kao u Knjizi opsena i Proročkoj noći, zapleti kao kod Patriše Hajsmit i raspleti kao kod Dejvida Mameta, zatim one pričice o slučajnostima, koincidencijama, bizarnostima što su već postale klasični Osterovi tikovi – sve je to dio Bruklinske revije ludosti. Ali to, naravno, nije sve. Oster ne bi bio Oster bez onog njemu svojstvenog diferencijalnog osjećanja, onog novuma koji se lako dade osjetiti u svakoj njegovoj knjizi. U tom smislu valja primijetiti "političnost" ovog romana, političnost kakvu Oster nije ranije ispoljavao. Protagonisti ovog romana o suvremenoj globalnoj politici govore ponekad na način skoro kolumnistički, no sažetije, bolje i pogođenije nego ijedan kolumnista danas. Važno je, međutim, napomenuti da homo politicus nikada ne zasjeni homo poeticusa: politika je tu tek kao ilustracija konteksta u kojem Osterovi junaci žive svoje živote – unikatne, neponovljive, jedinstvene živote. U jednom momentu, sasvim kratko, no isto tako i izuzetno efektno, u svijesti naratora i u tekstu romana sijevnut će i toponimi sa – kako se to eufemistički kaže – naših prostora: Sarajevo i Kosovo, kao simboli Svijeta u kojem žive (i) Osterovi junaci.

Magični inventar Osterovog sveta 2

Vjerovatno baš ta i takva političnost uzrokuje potragu za utopijom, što je zapravo jedna od glavnih tema ovog romana. Njegovi junaci tragaju za nekim place of their own, kao u Springstinovoj pjesmi, a mašta i riječi tu su – da produbimo analogiju s No Surrender – bubnjevi i gitare. Stranice o hotelskoj utopiji na tragu djetinjske maštarije Harija Brajtmana spadaju među vrhunce Osterove umjetnosti proze. Ta vizija "bratstva sanjara" što – ako bude sreće – mogu postati "djeca raja" jedna je od najljepših utopijskih vizija (ne samo) novije književnosti. To Osterovo bratstvo sanjara obuhvata raznolikost gore spominjanog Gombrovičevog čovječanstva: u njemu su i stari Nejtan i mala djevojčica Lusi, djevojčica čiju je važnost teško posve odvojiti od posvete; roman je Oster, naime, posvetio svojoj kćerci Sofiji.

NA KRAJU: Last but not the least – roman ima apsolutno fenomenalan kraj, svršetak u kojem se spajaju beskrajna ljepota i beskrajna tuga, kišovski kraj. O srodnosti Kiša i Ostera razmišljao sam često, toliko često da mi se zapravo proljetno izdanje američkog časopisa "The Review of Contemporary Fiction" iz 1994. godine, posvećeno upravo Osteru i Kišu, doimalo kao neki opipljiv dokaz te slućene srodnosti. Pišući prije pet-šest godina o Osterovom romanu Timbuktu, onomad njegovom posljednjem, napisao sam i ovo: "O sličnostima u djelima Ostera i Kiša mogla bi se napisati čitava studija. Master Yehudi iz Mr Vertiga, samosvojni mistik svakodnevice, potomak rabinske obitelji mađarskih Jevreja, posvećenik Spinoze, veoma je sličan E.S.-u iz Peščanika. Osterova autobiografska proza Otkrivanje samoće jest neka vrsta dokumentirane telemahije, faktografske potrage za ocem koja ponovo podsjeća na Peščanik. Naročito je (i po formi i po sadržaju) Peščaniku sličan drugi dio ovog djela Knjiga sjećanja koji neodoljivo podsjeća na Istražni postupak iz Peščanika. U ovom kontekstu Timbuktu priziva jednu priču iz Ranih jada, priču pod nazivom Pas koji govori." Studija o Osteru i Kišu nije, koliko znam, još uvijek napisana, no Bruklinska revija ludosti donosi napokon finalni dokaz o ovom dubokom književnom bratstvu. Pred sami kraj romana Nejtan Glas dolazi na ideju koja se i po etičkim i po estetičkim implikacijama suštinski zapravo podudara sa Enciklopedijom mrtvih: čak je i kriterij uvrštavanja u Enciklopediju mrtvih i u Bios Unlimited identičan. Bios Unlimited je, u neku ruku, postgutembergovska ostvarena Enciklopedija mrtvih. Do ove ideje Nejtan dolazi u pretposljednjem poglavlju, poglavlju koje završava rečenicom: "Nikada ne treba potcenjivati moć knjiga."

Posljednje je poglavlje kratko, jako kratko. Ako prihvatimo Kunderinu tezu koja kaže da su priča i roman mala i velika verzija iste forme, onda je ovo posljednje poglavlje nalik na briljantnu i savršenu poantu kratke priče, nalik na onu babeljovsku tačku koja se zabija u ljudsko srce snažnije od bilo kakvog gvožđa. Ugledavši se na milog mi Rodžera Eberta, neću u ovaj tekst ubaciti spoilere, makar vidim da ih se danas ni blurbovi ne klone. Reći ću samo da su kao u najboljim trilerima nagovještaji prisutni kroz cijelu radnju, a da čitatelj (barem ovaj čitatelj) do samog kraja ipak ništa ne nasluti. I reći ću da roman završava četrdeset i šest minuta prije apokalipse i da posljednja rečenica posljednjeg poglavlja veli: "Ja sam bio srećan, prijatelji moji, srećan kao i svaki živ čovek."

Iz istog broja

TV manijak

Top 100

Dragan Ilić

Koncert

Eh, živote

Dragan Kremer

Knjige

Plemeniti bezobrazluk

Teofil Pančić

Pozorište

Mamac za publiku

Ivan Medenica

Godišnjice - 50 godina od smrti Josipa Slavenskog

Istina zvuka

Sonja Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu