Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Ovo je mali, niskobudžetni, pametno napravljen i vođen film o teškim životnim izborima i njihovim posledicama
Već je mnogo tastatura izraubovano lamentiranjem nad činjenicom da se savremeni bioskopski (ergo: mejnstrim, šta god to značilo) film, pre svega onaj severnoamerički, infantilizovao i komercijalizovao preko mere podnošljivosti i da je postao neka vrsta preteksta za video igrice, ili čak njihova ekstenzija. U tom smislu, predložio bih da rekontekstualizujemo izraz filmovi za odrasle: nekada su to bili filmovi sa „slobodnim erotskim scenama“, što je odavno prevaziđeno u vreme kada vas – pa makar imali i jedanaest godina – smo klik-dva kompjuterskim mišem dele od slobodnog pristupa razbludnim aktivnostima doslovno celokupnog stanovništva Sodome i Gomore sa širom okolinom. Danas bi, elem, filmovi za odrasle bili oni u kojima se, recimo, govori o stvarnim ljudima i njihovim problemima; ne „stvarnim“ u nekom feljtonističkom smislu, nego u suštinskom. Uostalom, nije li i ekspanzija dugometražnih bioskopskih dokumentaraca nastala kao odgovor na taj talas infantilne spektakularizacije „fabrike snova“ i okoline?
Ovako gledano, film Love hunter – priče iz njujorškog taksija braće Branislava i Nemanje Bala (upravo igra u Vašem bioskopu), mladih američkih filmadžija našeg porekla, jeste film za odrasle u najlepšem mogućem smislu. A i film o suštinskom ljudskom i umetničkom odrastanju, takoreći (d’izvinu Džojs i Kafka) portret više ne tako mladog umetnika u gladovanju – pri čemu mislim na sve zamislive forme životne gladi, najmanje na onu doslovnu.
Maskota, duh i duša ovog filma je Milan Mumin, pevač znamenite novosadske rokenrol grupe Love Hunters, živopisan lik „urbane“ scene iz vremena pre nego što je taj pojam definitivno kidnapovan i iskompromitovan toliko da ga se više ne može upotrebljavati bez ironijskog odmaka, i svakako jedan od onih ljudi-simbola koji su nam samim svojim delovanjem pomagali da preguramo devedesete. A onda je došla sloboda, ali u toj slobodi za Mumina i slične nije bilo onoliko mesta koliko se verovalo da će biti… Da skratim, ima tome šest-sedam godina kako je Mumin otperjao u Njujork da vozi taksi (povremeno nam se navraća, ali ne ostaje predugo). Eh, mogu samo da zamislim neke njegove razgovore s taksističkim kolegama: „Znaš, ja sam rok zvezda back home, u mojoj zemlji! Aha, važi, kako da ne, a ja sam Napoleon Bonaparta…“
Enivej, Mumin je ovom filmu pozajmio svoje ime, lik i bitan deo biografije. On, dakle, pojednostavljeno rečeno, „igra sebe“, muzičara Mumina iz Love huntersa koji je došao u Veliku Jabuku da taksiranjem zaradi pare za snimanje „američkog“ albuma kao ispunjenje svog mladalačkog sna. Na tu je osnovu onda nadograđena filmska priča o muzičaru sa, hm, gornje strane mladosti, koji po Njuci taksira i ganja svoje demone, upada u bizarne taxi-situacije (nekoliko sjajnih „džarmušovskih“ minijatura, naročito ona s mladim crnim parom) i poluslučajne četvrtromanse, sve dok iz Otadžbine ne dođe njegova „regularna“ devojka (Jelena Stupljanin) s tvrdom namerom da ga odvede nazad kući, bez povratne karte. Ne bi li se, je li, sredili i skućili i tako to. E, ali tu se otvara niz nedoumica koje se mogu razrešiti dosta loše po oboje… Jureći ljubav, što bi rekao Goribor; a u toj jurnjavi možeš lako da se skršiš.
Love hunter, naime, u svom je najbitnijem sloju priča o vernosti svojoj umetnosti i „viziji“, koja može da se nađe u nepomirljivom sukobu s vernošću „zemaljskoj“ ljubavi prema konkretnoj osobi; utoliko pre ako ta osoba zapravo ni ne shvata to što radiš niti mari za to, njoj je samo, recimo, do tebe – ali, ko i uopšte ti bez toga? Jesi li to uopšte ti ili samo treba da odigraš naslovnu rolu u njenoj malograđanskoj fantaziji? S druge strane, koliko si siguran da i to tvoje nije fantazija, fiksacija prekomerno produžene adolescencije? I ima li ispravnog odgovora na ovu dilemu? I kolika je cena slobode? A tek vezanosti?!
Naravno da film sa rasnim, posvećenim muzičarem u prvom planu ne može bez muzike kao okosnice, a ovde je to, prirodno, deo opusa Love huntersa. Biće, verujem, otkriće za mnoge, a bilo je, priznajem, i za mene, koliko su to dobre pesme! Strahovito im je prijala promišljena upotreba i rekontekstualizacija, ali to ne bilo moguće da ne poseduju izvornu snagu koje do sada uglavnom nisam bio svestan. U čemu je onda „kratak spoj“? Pa, rekao bih da je Mumin pomalo kao Bob Dilan: ako hoćeš da shvatiš koliko je on vanserijski dobar autor, daj njegove pesme nekom drugom da ih otpeva… 😉
Love hunter je mali, hiperniskobudžetni, pametno i vešto napravljen film u kojem je sve bitno na svom mestu: i uvek opojni njujorški eksterijeri i enterijeri, i „naša“ kao i američka ekipa (naročito Eleanor Hutchins u ulozi zavodljive i harizmatične basistkinje Muminovog njujorškog benda), i jedna opora, nežna, a nimalo sentiš priča o sazrevanju i suočavanju s posledicama sopstvenih životnih izbora. Kažem vam, film za odrasle u dobrom smislu reči; oni koji će jednom u budućnosti iz puberteta preći direktno u starost dosađivali bi se, ali njihovo je ionako skoro celo carstvo bioskopsko.
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve