Mada ih u faktografskom smislu spaja tek hronološka bliskost po pitanju dolaska pred publiku, ova dva vrlo dobra filmska ostvarenja ipak stižu i do tačke zajedničkog sadržatelja; to je svakako ta podvojenost, taj prikaz višekrakih identiteta, od čega se ne može tek tako uteći
U zaključku izvrsne studije Transcendentni stil na filmu – Ozu, Breson, Drajer (kod nas u prevodu Nemanje Babića i Slobodanke Glišić, a u izdanju Niškog kulturnog centra i Jugoslovenske kinoteke) znameniti scenarista i reditelj Pol Šreder, između ostalog, istakao je i sledeće: „Film je možda oslobodio ostale umetnosti od želje da imitiraju život, kako tvrde Bazen i Sifer, ali nije oslobodio samog sebe. U stvari je, piše Bazen, dobio nove stege u lancu ‘opsesije stvarnošću’… Pošto je film umetnost oponašanja u vremenu, on ne samo što stvara apstraktnu sliku, već kreira i galeriju; filmski stvaralac transcendentalne svesti jednostavno ne sme nekontrolisano da odbaci raskošna sredstva.“
Premda je u njima postignuta transcendentnost potpuno drugačija u odnosu na one o kojima je u ostvarenjima Ozua, Bresona i Drajera pisao Šreder u tom svom delu, dva aktuelna filma o kojima će detaljnije biti reči u ovom prikazu očitavaju kvalitete i snage zahvaljujući kojima uspešno i primetno elegantno transcendiraju okvire svojih žanrovskih, stilskih i narativnih određenja. I, pritom, to rade svaki na svoj, dovoljno osoben i nesporno dobrano artikulisan i krajnje filmičan način. Iskusniji u ovom slučajnom dvojcu, Hirokazu Koreeda za svoj četrnaesti celovečernji film opredelio se za blago komičnu i izrazito poletnu dramu, uz to urađenu u većinski francuskoj produkciji, pa još sa Katrin Denev i Žilijet Binoš u glavnim ulogama (a tu su i Itan Hok, Ludiven Sanjie, Manon Klavel, Maja Sansa…). Veza između ovog autora i Francuske već je evidentna i jaka – njegovi filmovi su već tri puta nagrađivani na najprestižnijem od svih zbilja prestižnih filmskih festivala – onom u Kanu. Nakon filmova I dalje na nogama, Kakav otac takav sin, Kradljivci…, on nam sada pruža vlastito viđenje melodrame porodičnog podprofila sa jakim utemeljenjem kako u francuskom, tako i panevropskom doživljaju arthaus filma prijemčivije i komunikativnije fele. Zaplet je, reklo bi se, ciljano sveden – scenaristkinja se, skupa sa mužem i malenom kćerkom, vraća u Francusku baš u trenutku kada je njena vremešna, kapriciozna i sobom otvoreno opsednuta majka objavila autobiografiju sa podosta diskutabilnih sudova i prisećanja u njoj. Hirokazu Koreeda se ovde nedvosmisleno oslanja na hiperverbalizovane recentnije francuske filmove o porodičnim odnosima unutar klase onih vidno ekonomski relaksiranih, ali priču snaži tim metafilmskim štihom (majka snima novi film sa pričom u kojoj se naziru i čvorišta njenih nesporazuma i sukoba ne samo sa kćerkom, nego i ostalim bližnjima, pa i širom okolinom i sa sobom samom), a važan ukras je na prvi pogled i utisak frivolno-žovijalan ton, koji će, gle čuda, u jednom trenutku implodirati i transcendirati u posve ozbiljnu dramu prećutanih i izlažiranih identiteta i neblagovremeno rezrešenih konflikata.
Upravo na tom spoju Istina napušta taj ready–made okvir tipičnog francuskog filma o iznuđeno-fingiranim nevoljama dobrostojećih i transcendira dalje u dva definitivno podjednako značajna pravca – put punokrvne drame o krivo sraslim odnosima u kojima se dobar deo toga podrazumevao i svesno gurao pod tepih sa prvim nagoveštajem iole ozbiljnijeg problema i čvorišta, kao i u smeru efektnog i inteligentnog filma o filmu, odnosno, filma o nastajanju filma, što će biti i okidač i katalizator značajnijih samospoznaja, čime se pak podseća na taj nemali emancipatorsko-terapeutski potencijal sedme umetnosti sve i kada je izmestimo i usidrimo na plan ličnog i individualnog. Na sve to, Hirokazu Koreeda u ovom vizuelno i tehnički gledano i mereno besprekornom, te glumački vrhunski sazdanom filmu znalački koristi auru i javnu personu Katrin Denev, poznate i po svom čangrizavom i nadmenom nastupu, što biva značajna komponenta i označitelj lika koji ona tumači u Istini, dok priča (uprkos gorčini) zadržava šarmantni lahorasti ton, čak i u delovima priče o davno upokojenoj glumici i koleginici i njihovom rivalitetu i suštinskoj i možda ne uvek i u potpunosti vidljivoj komplementarnosti, što se može iščitati i kao referenca na priču o Francuaz Dorleak, sestri Katrin Danev u ovoj, realnoj dimenziji života. Na kraju, nameće se jak utisak da je Hirokazu Koreeda već u ovom svom prvom pokušaju na tom polju napravio odličan francuski film po nedvojbeno francuskom kroju, s tim što narečena mustra poseduje moć i ubedljivost univerzalnosti, što posledično Istinu čini pojmljivom i zanimljivom i u ostatku sveta.
Proxima
A Alis Venokur u svoj trećoj dugometražnoj režiji, drami naslovljenoj Proxima, taj transcendentni iskorak put drugog i drugačijeg, ne nužno vezanog za dogmatski i osvedočeno oprobano na tački susreta filma i stvarnosnog, iznalazi u spajanju motiva opsežnijih i kišovski detaljističkih prikaza priprema astronauta za važnu i sveobuhvatnu misiju u kosmos i ranjive pozicije astronautkinje koja taj burni i naporni period mora da iznese i sa dodatnim bremenom – teretom majke male kćerke, uz tešku senku braka koji se raspada, kao i egzistencijalne teskobe izazvane i duboko ukorenjenim seksizmom unutar tog ipak alfamužjački postavljenog sveta astronauta i svemirskih misija. Alis Venokur je osvedočeno vešta scenaristkinja, argument u prilog toj tezi su njeni doprinosi i svojim i tuđim filmovima – da tu pomenemo Mustang i Maryland / Disorder kao najprominentnije i najuspelije; i upravo tako – Proxima, mimo tog polaznog intrigantnog i bezmalo uvek iznimno filmičnog okvira na nivou osnovnog zapleta, je na prvom mestu dokaz jednog već sasvim izvajanog i izbrušenog scenarističkog dara. U tom smislu, njena Proxima pleni prvenstveno tom izvanrednom ravnotežom uspostavljenom između pominjanih krunskih motiva; ovaj film uspeva da bude upečatljiv u svakoj od narativno-motivskih dimenzija, a da, pritom, pokaže i autorsku svest o potentnosti susreta onoga što je vidljivo u svakodnevici mnogih i onoga što jeste jedno ekstremno i za većinu krajnje egzotično i živopisno životno iskustvo. Eva Grin, odlična u gotovo svemu u čemu je glumila ovih dvadesetak godina, ovde tiho i u potpunosti glumački poentira i u kontekstu role gotovo pa sasvim obične žene, koja se, doduše, našla u krajnje neobičnim profesionalnim okolnostima.
Proxima je i film koji se nenametljivo nameće i umešno pozicioniranim i združenim oprečnostima i na planu vizuelnog – skladno se jedan na drugi nadovezuju segmenti obuke za kosmički let (neke od scena su snimane u stvarnom centru tog tipa u blizini Kelna u Nemačkoj) i segmenti sasvim običnog civilnog života. Stiče se utisak da nam scenaristkinja i rediteljka i time sugeriše da punoće života, preciznije, punoće doživljaja života nema bez iskrenog suživota pojavnih oblika svakog od nas; time je Proxima napustila poznat, obično glamurozan okvir filmova o pripremama za let u svemir, a ubedljivim prikazom tihih a ipak silovitih potresa na ličnom planu glavne junakinje pred kojom je jedan takav i tako krupan korak ovo ostvarenje je nadišlo i prikaz multitaskerskih muka i iskušenja žena u savremenom i za ta pitanja otvoreno zainteresovanom evropskom umetničkom filmu.
Mada ih u faktografskom smislu spaja tek hronološka bliskost po pitanju dolaska pred publiku, ova dva vrlo dobra i zaista vredna i efektna filmska ostvarenja ipak stižu i do tačke zajedničkog sadržatelja; to je svakako ta podvojenost, taj prikaz višekrakih identiteta, od čega se ne može tek tako uteći (pa ni u svemir, niti u pomenuto filmsko oponašanje i hipertrofiranje stvarnosti), što pomaže da i Istina i Proxima transcendiraju u sferu filmskih dela koja su uspešno prevazišla brojne nametnutosti prvobitnih određenja i kalupa.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
U Rogaškoj Slatini postoji mali privatni muzej sa, smatra se, najbogatijom kolekcijom Karađorđevića. Do Beograda još uvek nije stigao odlivak Spomenika srpskim kraljevima, koji je procenjen na 400 evra
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!