Kultura

Knjige – 1913. i 1939.

Hladna noć pred velike događaje 2

FILMSKI HIT ZA VARLJIVO LETO 1939: Čarobnjak iz Oza

Hladna noć pred velike događaje

Dve skorašnje knjige nemačkih pisaca – obe prevedene i kod nas – na sličan način se bave mesecima koji su prethodili najvećim istorijskim katastrofama XX veka. Knjiga 1913. Leto stoleća autora Florijana Ilijesa govori o godini uoči početka Prvog svetskog rata, dok se Leto trideset devete Vernera Birmana koncentriše na period od marta do novembra 1939. U maniru neobične hronike, prateći veliki broj značajnih ličnosti evropske kulture, Ilijes i Birman nam efektno i sugestivno dočaravaju duh vremena

Odavno neka godišnjica nije toliko intenzivno obilježavana kao aktuelna stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata. Iz ovdašnje perspektive, ponekom se možda može učiniti da je riječ o jubileju što je tako sveobuhvatno prisutan samo na našim stranama, u Srbiji i Bosni. Takva pomisao bila bi velika zabluda. Da, u knjižarskim izlozima i na kioscima mnogo je novih izdanja o Sarajevskom atentatu i Prvom svjetskom ratu, ali to predstavlja samo kap u moru u odnosu na, primjerice, posvećenost engleskih izdavača stotoj obljetnici 1914. godine. Obilazeći prije tri mjeseca londonske knjižare, u gotovo svakoj bih nailazio na centralne police i "gondole" na kojima su bile izložene isključivo knjige na ovaj ili onaj način vezane za Prvi svjetski rat. Tu, u Londonu, sam i otkrio knjigu njemačkog autora Florijana Ilijesa, zapravo njen engleski prevod: 1913: The Year Before the Storm. U prevodu naslova engleski prevodioci i urednici dali su si malo umjetničke slobode. Knjiga se u originalu, naime, zove 1913. Der Sommer des Jahrhunderts (S. Fischer Verlag GmbH, Frankfurt am Main, 2012) . Srpski izdavač i prevoditeljka poštovali su, međutim, original, pa se naše izdanje zove 1913. Leto stoleća (AED studio, Beograd, 2014; sa njemačkog prevela Spomenka Krajčević).

Hladna noć pred velike događaje 3

OSMEH ĐOKONDE: Podijeljena na dvanaest poglavlja, svako posvećeno jednom mjesecu 1913. godine, naslovljenih po "svojim" mjesecima (prvo se zove Januar, drugo Februar itd. sve do posljednjeg Decembra), 1913. predstavlja osebujnu i originalnu hroniku posljednje godine prije svjetskih ratova. Koncentrišući se na ključne protagoniste moderne istorije i istorije umjetnosti, Ilijes ispisuje duhovitu i sugestivnu fresku jednog vremena. Uvod u svako poglavlje je njegov telegrafski sažetak. Tek ilustracije radi, evo kako se sažima prvo poglavlje: "Hitler i Staljin sreću se u šetnji šembrunskim dvorskim parkom, izrečeno je nešto što se može shvatiti kao obelodanjivanje homoseksualnosti Tomasa Mana, Franc Kafka je gotovo poludeo od ljubavi. Kauču Sigmunda Frojda prišunjala se mačka. Veoma je hladno, sneg škripi pod nogama. Elza Lasker-Šiler, potpuno osiromašena i zaljubljena u Gotfrida Bena, dobija od Franca Marka dopisnicu sa slikom konja, a Gabrijelu Minter naziva nulom. Ernst Ludvig Kihner crta kokote na Postdamer placu. Izveden je prvi luping. Sve to, međutim, ne pomaže. Osvald Špengler već radi na svojoj Propasti Zapada." U ovom sažetku, pobrojani su neki od "junaka" ne samo poglavlja o januaru nego i cijele knjige. Svako od poglavlja je opet podijeljeno na nekoliko desetaka kratkih nenaslovljenih i nenumerisanih fragmenata odvojenih zvjezdicama. Ne samo ilustracije radi, evo kako izgleda treći po redu pasus: "Potraga. Nestala je – Leonardova Mona Liza. Ukradena je iz Luvra 1911, i još nema nekog pouzdanijeg traga. Pariska policija saslušava i Pabla Pikasa, ali kako on ima čvrst alibi, može da ide kući. Ožalošćeni Francuzi u Luvru naslanjaju bukete na prazan zid." Mona Liza Ilijesu daje još jedan zgodan okvir ili lajtmotiv. U svakom mjesecu – sve do decembra – može refrenski da ponavlja kako potraga još uvijek traje, ali uzalud, kako slici još nema traga. U decembru, međutim, Ilijes može detaljno da ispriča kako je slika pronađena, kako je bila nakratko izložena u Rimu i Milanu, te kako je naposljetku vraćena u Francusku: "Putovanje Mona Lize kroz Italiju bio je trijumfalni pohod bez premca. Na svakoj stanici pored koje je voz prolazio, okupljeni svet je klicao i mahao. Od Milana, slika je dobila privatni vagon u ekspresnom vozu Milano-Pariz. Mona Liza je tretirana kao kraljica. Kasno uveče, 31. decembra, prešla je francusku granicu. Luvr je napustila kao slika, sada se u njega vraća kao misterija."

Hladna noć pred velike događaje 4

TITO I KAFKA: U središtu Ilijesovog interesa je prostor njemačkog jezika i kulture, ponajprije ondašnja Austro-Ugarska. U centru njegove knjige je Beč. Najviše se on bavi tadašnjim Bečlijama te bečkim gostima i turistima. Nije Ilijes prvi primijetio da su se u februaru mjesecu 1913. godine u Beču istovremeno našli Staljin, Hitler i Tito. Zanimljiv je, međutim, način na koji on to komentariše: "U prvim mesecima 1913, u Beču su se nakratko zatekli Staljin, Hitler i Tito – dva najveća tiranina XX veka i jedan od njegovih najgorih diktatora. Jedan u gostinskoj sobi svojih domaćina izučava nacionalno pitanje, drugi u samačkom domu slika akvarele, a treći besciljno kruži ulicom Ringštrase kako bi testirao ponašanje automobila u krivini. Da pomisli čovek: tri statiste bez vlastitog teksta u velikom komadu pod nazivom Beč 1913." Iako je kroz cijelu knjigu Ilijes programski apolitičan, teško je ne primijetiti tendenciju kod stavljanja Hitlera i Staljina u istu ravan te u prozivanju Tita "jednim od najgorih diktatora dvadesetog vijeka". Inače, Tito je jedini južnoslavenski Ilijesov junak, pomenuće on negdje usput Srbiju i Drugi balkanski rat, ali nikoga našeg personalno. A jedna od najzanimljivijih linija koju vuče kroz cijelu knjigu tiče se Franca Kafke. Vrijeme je to njegovog vjereništva sa Felicijom Bauer i njihove opsesivne prepiske. Ilijes duhovito prati Kafkinu svakodnevnicu i komentariše odlomke iz Kafkinih pisama. Uz Kafkinu, tu su i linije Karla Krausa, Tomasa Mana, Sigmunda Frojda, Franca Verfela, Rajnera Marije Rilkea, Ludviga Vitgenštajna itd. Naročito je zanimljivo kad se neke od tih linija ukrste.

Hladna noć pred velike događaje 5

SUMMER OF 39: Florijan Ilijes (1971), autor ove knjige, po profesiji je zapravo novinar. Od 1997. do 1999. godine uređivao je rubriku feljtona u listu Frankfurter Algemajne Cajtung, a u naredne dvije godine uređivaće će rubriku Berlinske strane u istom dnevniku. Nakon toga je glavni urednik feljtona u novoosnovanom Frankfurter Algemajne Zontagscajtung. 2008. godine prelazi u list Cajt u kojem uređuje rubriku feljtona i prilog za književnost. Njegov stil je – i u dobrom i u lošem smislu – žurnalistički, feljtonistički, publicistički. Iako je izdavačka produkcija na njemačkom govornom području ogromna, teško da je moguće i pomisliti da je 2009. godine Ilijesu mogla promaknuti knjiga Vernera Birmana Sommer 39 objavljena u izdanju Rovolta. Mada je Birman (1945) poznat i kao pisac i kao filmski autor, iza njega je takođe i novinarska karijera u Šternu. Kao filmadžija specijalizovan za dokumentarce na istorijsku tematiku, Birman je i svoju knjigu Leto trideset devete (Laguna, Beograd, 2010; sa njemačkog preveo Milutin Stanisavac) bazirao kao nastavak istog autorskog djelovanja – drugim sredstvima. Iako je na globalnom tržištu bila mnogo manje zapažena, Birmanova knjiga se doima kao uzor za Ilijesovu, ne u smislu da ju je Ilijes plagirao nego u smislu nadahnuća i usavršavanja formule. Ilijesova 1913. prevedena je na mnoge jezike i postala je bestseler. Birmanova 1939. je doživjela pokoje inostrano izdanje (uz srpsko, tu je, recimo, i tursko), ali uz mnogo manje pompe. Razloga je više: Ilijes je imao bolji tajming, a i stilski je napisao pitkiju i duhovitiju knjigu. Ipak, ideju da obradi period "zatišja pred buru" kroz kratke rezove iz biografija slavnih istorijskih ličnosti, a unutar strogo ograničenog vremenskog intervala, Verner Birman je očito realizovao prije njega. (Nemam ovdje prostora, a vrijedilo bi se opširnije pozabaviti načinima na koji različiti pisci i umjetnici unutar kratkog perioda od dvije ili tri godine razrađuju slične forme. S jedne strane, ovakav tip vickaste i vrckave poetike dobro se uklapa u horizont očekivanja savremenog čitaoca, pa bi se sličnosti i podudarnosti dobronamjerno mogle proglasiti i slučajnošću. S druge pak strane, ponešto ciničnije, a na tragu onog Flagusa iz Forsiranje romanareke Dubravke Ugrešić, ne treba olako odbaciti mogućnost vrlo pragmatičnog i komercijalnog iskorištavanja tuđe zgodne fore.)

Hladna noć pred velike događaje 6

PARALELE: Imajući u vidu da su obe knjige prevedene sa njemačkog, da su obe dostupne u našim knjižarama i da govore o kratkim intervalima uoči velikih (svjetskih) ratova, najzanimljivije ih je čitati paralelno. Uz već pobrojane sličnosti, postoje i razlike, ali postoje i neke dodatne podudarnosti. Najprije o razlikama: Ilijes počinje s prvim januarom, a završava s trideset prvim decembrom, dok Birner počinje s desetim martom, a završava sa jedanaestim novembrom. (Ilijesa zanima cijela godina, a Birnera period od osam mjeseci i jednog dana, što će reći otprilike dvije trećine godine.) Takođe, Ilijes svakom mjesecu daje jedno poglavlje, dok Birner ima prolog (cijeli posvećen desetom martu 1939. koji je te godine pao u petak) i šest poglavlja, nevezanih u cijelosti za pojedine mjesece. (Evo naslova: Prolog: Niko nije ostrvo; 1. Martovske ide; 2. Đavolje napitak; 3. Daleko je mesec maj; 4. Rat nerava; 5. Marširanje uz muziku; 6. To je ipak rat, gospodo!) I okvir je, naravno, drugačiji: poslije Ilijesove posljednje tačke preostaje još pola godine mira, dok Birnerova hronika, makar dominantno predratna, obuhvata i više od dva mjeseca rata. U formalnom smislu, i Birner piše u pasusima, mada u prosjeku dužim od Ilijesovim; takođe, njegovi pasusi naslovima podsjećaju na dnevničke zapise – uvijek imaju preciziran datum i mjesto radnje. Evo primjera: "25. avgust, Beverli Hils, Los Anđeles. Vrhunac krize, beleži Klaus Man. Mnogo brže od većine drugih, takođe brže od svog oca koji se upušta u neodržive spekulacije, Klaus Man je shvatio značenje nemačko-ruskog ugovora, njegov moralni šok: politički, sa Staljinovog stanovišta, možda vrlo mudro. Ali ideološki, nizak udarac. Nerazmrsiva konfuzija. Kakva je sada platforma s koje se borimo? Vidi da se raspao dosadašnji savez socijalista i komunista, antifašistički Narodni front protiv Hitlera. Razbijen je zbog nacionalnog interesa Rusije. – Kablogram od Gola iz Ciriha: ‘skeptično vedar", Erika se ukrcala, roditelji u Štokholmu."

Hladna noć pred velike događaje 7

RADIO BEOGRAD: Možda i najzanimljivija podudarnost ove dvije knjige tiče se činjenice da se često bave istim likovima; Hitler, Frojd i Tomas Man samo su neki od primjera. 1913. godine Hitler je anonimni slikar amater, a 1939. je već uveliko firer. 1913. Frojd je potresen sukobom sa Jungom, no već je patrijarh psihoanalize, a 1939. umire u Londonu nakon što je napustio od nacista okupirani Beč. Tomas Man je veliki pisac i 1913. i 1939, ali njegovo osjećanja spram domovine su dijametralno drukčija. Nisu ova trojica, međutim, jedine ličnosti prisutne u obe knjige. Tu je, naravno, i Staljin, a Alber Kami, koji u Letu trideset devete ima značajno mjesto, u knjizi 1913. je prisutan u samo jednom, kratkom i važnom, pasusu: "Sedmog novembra 1913. rođen je Alber Kami. On će kasnije napisati dramu Opsednuti." Citiraću i dva sljedeća pasusa jer dobro prikazuju Ilijesovu tehniku ulančavanja: "Istog dana, kakva slučajnost, u Beču izlazi prvi broj časopisa Die Bezesenen (nemački: Opsednuti), koji će postati vodeći časopis godine. Na naslovnoj strani je autoportret Egona Šilea. Podnaslov časopisa: List o strastima."; "Tog 7. novembra, Adolf Hitler slika akvarel minhenske Teatinske crkve Sv. Kajetana i prodaje ga starinaru na Viktualijenmarktu." U odnosu na Ilijesa, Birman se mnogo više bavi politikom. Otud kod njega veću "minutažu" imaju ne samo Hitler i Staljin, nego i Musolini, Gebels, Čerčil, Čembrlen, porodica Kenedi itd. Takođe, za razliku od Ilijesa, Birman povremeno prostora daje i ličnostima koje nisu opštepoznate. Jedna od najdirljivijih partitura njegove knjige tiče se ljubavi mlade Jevrejke Ilze Frelih i njemačkog vojnika Rudija Marksa okončane sporazumnim zajedničkim (samo)ubistvom – Marks je, po dogovoru, ubio Ilze, pa odmah zatim i sebe. Nakon posljednjeg vikenda koji su proveli zajedno, rano ujutro, u utorak 13. juna 1939, Rudi i Ilze su pronađeni zagrljeni na plaži u mjestu Uzedom. Ilzin otac sutra dobiva pismo od svoje kćeri u kojem stoji da će kad on to pismo bude čitao ona i Rudi već biti mrtvi (tako je i bilo) te ga moli da nju i Rudija polože zajedno u grob. Molba nije uslišena: Ilze je sahranjena na jevrejskom groblju u Sigburgu, a Rudi na bonskom Sjevernom groblju. Kao i Ilijes, Birman je primarno koncentrisan na Njemačku i Srednju Evropu, ali kod njega ipak više pažnje dobiva ostatak svijeta, recimo Francuska, SSSR i Amerika. Jugoslovenski prostori i ovdje faktički ne postoji, odnosno postoje zarad izuzetka koji poslovično potvrđuje pravilo. U pasusu pod naslovom Subota, 15. jul, Berlin, Birman piše o tridesetčetvorogodišnjoj pjevačici Lale Anderson koja baš toga dana u studiju snima "pesmu o Lili Marlen i njenoj čežnji za vojnikom koji je daleko". Kaže dalje Birman: "Pesma, koju niko toga dana u studiju nije voleo, jedva da je bila primećena i na tržištu ploča: sveukupno, do 1941, prodalo se samo sedamsto primeraka. Pravi fijasko. Za vreme rata je vojni predajnik Radio Beograda uzeo melodiju pesme kao svoj signal za raspoznavanje, a od 1941. Lili Marlen je dospela do ušiju miliona muškaraca na svim frontovima, nemačkom, engleskom, francuskom, i pogodila barem jedan mali sentimentalni kutak u njihovim srcima. I tamo ćemo se opet videti/ i pod svetiljkom opet stajati… Kasnije je pesmu pevala Marlen Ditrih, pevali su je vojnički horovi, pevala se svuda u svetu, u ratu i posle rata, u desetinama verzija i na četrdeset osam jezika." Usputno pominjanje Radio Beograda jedini je "jugoslovenski link" u cijeloj knjizi.

Hladna noć pred velike događaje 8

ČAROBNJAK IZ OZA: Ima Pol Oster onaj roman Bruklinska revija ludosti koji završava četrdeset šest minuta prije nego se prvi avion zabije u prvi toranj Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku onog famoznog 11. septembra 2001. godine. Sve do tih posljednjih nekoliko rečenica, radi se o najoptimističnijem i najveselijem Osterovom romanu. Za razliku od privatnih života izmišljenih likova iz knjiga koje čitamo prvi put, istorije se prisjećamo iz perspektive poznatog ishoda. U tom smislu nam je tragika svijeta o kojem 1913. i Leto trideset devete govore sve vrijeme pred očima. Ima jedan detalj iz 1939. godine koji Birman u svojoj knjizi ne pominje, a koji je zapravo izuzetno karakterističan. Dvije nedjelje uoči početka Drugog svjetskog rata, ubjedljivo najveća masmedijska priča u Americi ticala se filma Čarobnjak iz Oza (režiser Viktor Fleming, u glavnoj ulozi Džudi Garland) koji je u bioskopima premijerno prikazan 15. avgusta 1939. To je onaj film za koji Salman Ruždi tvrdi da je od njega napravio pisca, onaj film koji završava višesmislenom frazom There’s no place like home, čiji se jedan smisao može prevesti onim jurestublićevskim vapajom Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom. Razni ljudi imaju razne domove, ali svi ljudi imaju samo jedan svijet. Lijepa je Birmanova rečenica o Kamiju: "Mrzi nepravdu, a voli život.", kao što je lijepa i Kamijeva rečenica: "Postoje nalozi istorije, ali postoji i sunce." Florijan Ilijes i Verner Birman napisali su knjige o nalozima istorije, ne zaboravljajući ni u jednom trenutku da postoji sunce; isto sunce koje i danas, kao i prije tri četvrtine stoljeća, bije u oči nekim starcima, što su kao djeca, u avgustu 1939, bili zasljepljeni njime izlazeći s matineja na kojima je prikazivan Čarobnjak iz Oza.

Hladna noć pred velike događaje 9

Hladna noć pred velike događaje 10

Hladna noć pred velike događaje 11

VREME ZABAVE: Enriko Karuzo 1913…


Hladna noć pred velike događaje 12

…i Lale Andersen 1939.

Iz istog broja

Stend-up

Šta je smešno

Srđan Dinčić

TV manijak

Pesmom na pesmu

Dragan Ilić

Knjige

Afričko ogledalo

Dragan Ilić

Roman – Životinjsko carstvo

Vežbe iz poslušnosti

Teofil Pančić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu