Obeležavanje 400 godina od prvog štampanja najpoznatijeg dela Migela Serventesa povod je da Španci masovno ponovo upoznaju neponovljivu ličnost sopstvene, ali i svetske literature
Migel de Servantes
Ako mislite da će vam svaki Španac od prve ispričati neku od dogodovština Dok Kihota i njegovog vernog pratioca Sanča Panse, varate se. Daleko od toga da će vas gledati „belo“ ako pitate o Migelu Servantesu i njegovom junaku, ali stepen stvarnog poznavanja, i još više razumevanja, besmrtnog dela, prvi put objavljenog pre 400 godina, 1605, zavisi umnogome od stepena ličnog obrazovanja, interesovanja pa, bogami, i uže nacionalnosti. Dok je za stanovnike pokrajine La Manča, kojom Don Kihot krstari u svojim avanturama, pitanje časti znati što više o njemu, u šta smo se svojevremeno uverili boraveći par dana u Sijudad Realu, za druge delove Španije ne bi se moglo reći da je poznavanje Servantesovog dela „pitanje časti“. Što se škole tiče, Servantes se u osnovnoj školi uči samo fragmentarno, kroz nekoliko odabranih scena čiji opis ne prelazi nekoliko stranica, dok je u srednjoj školi fakultativan, što bi se kod nas reklo „može ali ne mora“. Jubilej pojave prvog izdanja DonKihota zgodan je povod da se Španci ponovo sretnu sa „tužnim vitezom“ i njegovim irealnim svetom. U svakoj španskoj knjižari ovih dana mogu se naći nova izdanja DonKihota, u opremi za svačiji džep. Cene se kreću od 6,95 evra pa do 59,90. Ovo poslednje izdanje štampao je institut koji nosi Servantesovo ime a knjiga je u dva toma sa 1349 i 1446 stranica. Kroz štampu, televiziju, razne izložbe, predavanja, Servantes je od početka godine prisutniji nego obično u svakodnevnom kulturnom životu zemlje. U poplavi tekstova o piscu koga Španci s pravom porede sa Šekspirom, naravno ne po stvaralačkom obimu, već po duhu i večnoj aktuelnosti njegovog glavnog dela, može se naći bukvalno svašta, od biografija do svakojakih analiza.
Rođen u brojnoj i skromnoj porodici, po nekim izvorima „jevrejskog porekla“, što je sam pisac tokom života energično demantovao, seljakao se iz grada u grad. Otac mu je bio zatvaran zbog dugova, ni on sam nije krenuo najboljim putem jer je u mladosti morao da beži pred optužbom da je mačem ubio nekog zidara… Lutao je po Italiji i Alžiru, gde je proveo pet godina o kojima se ne zna mnogo. Neki istraživači njegovog života tvrde da je u Alžiru bio ljubavnik svog gazde, ali njegova homoseksualnost nikada nije dokazana. Po povratku u Španiju dugo je neuspešno tražio posao, pomišljao da emigrira u Ameriku, dobio je vanbračnu ćerku, oženio se dvostruko mlađom ženom od sebe sa kojom nije imao dece, probao je sve i svašta da bi završio u zatvoru. Kada je izašao, sasvim se posvetio literaturi, i tih poslednjih deset godina njegovog burnog života su, zapravo, njegove najbolje stvaralačke godine. Objavio je DonKihota i još dva dela, zbirku kratkih priča i jednu komediju. Kasnije, 1615, objavljuje drugi deo DonKihota i posthumno Persiles.
Uspeh DonKihota ubrzo je prešao granice Španije. Tomas Šelton prevao ga je na engleski 1612. a Sesar Udin (Oudin) 1614. na francuski. Od tada postaje jedno od najprevođenijih dela svetske književnosti a glavni junak „najdraži ludak svetske literature“. Tema ludila u Servantesovom delu bila je predmet istraživanja Karlosa Kastilja del Pina, psihijatra i pisca, koji u svojoj knjizi MudrostiludostkodServantesa zaključuje da se u knjizi reč „ludilo“ pojavljuje 182 puta i kaže da „Don Kihot postaje lud kada shvata da ne može da prihvati realnost“. Autor, međutim, tvrdi da je Servantes „genije koji je napisao prvi savremeni roman“. Temom ludila u DonKihotu delimično se bavio i Milan Kundera. U jednom eseju Kundera objašnjava scenu u kojoj je Don Kihot pozvan u kuću u kojoj vlasnikov sin u momentu otkriva njegovo ludilo, ali upada u zamku da mu recituje i pred naletom pohvala zaboravlja sve. „Ko je, dakle, više lud? Ludak koji hvali normalnog ili taj normalni koji veruje u pohvale ludaka?“, pita se Kundera. Slavni češki pisac kaže za Alonsa Kijadu, alias Don Kihot, da je „jedan veoma originalni ludak“, ali podseća da i sam Serventes upozorava svoje čitaoce da „ništa ne uzimaju previše ozbiljno“ jer on samo prenosi ono što je čuo od nekog Arapina… Kundera je oduševljen Servantesovim postupkom da u drugom delu knjige ličnosti koje Don Kihot sreće prepoznaju junaka, debatuju s njim o prethodnim avanturama i on može da popravi svoj literarni utisak. „Pogled u ogledalo dotad nikad viđen i primenjen“, uzvikuje oduševljeni Kundera.
DonKihot je bio inspiracija za mnoge umetnike drugih žanrova, pre svega za slikare i muzičare. Dali, Pikaso, Šagal, Andre Mason, Munjoz Degrain i mnogi drugi slikari ostavili su dela posvećena Servantesovom junaku. Zanimljivo je, međutim, da prvi filmski zapis o Don Kihotu nije nastao u Španiji, nego u Francuskoj, 1898. Nažalost, ništa od materijala nije sačuvano, ali se zna da je producent bila kuća Gomon. Pet godina kasnije, na 300. godišnjicu objavljivanja dela, konkurentska kuća Pate snimila je film u trajanju od 20 minuta, AvantureDonKihotaodLamanče, uz pojašnjenje da je reč o „komediji u 15 slika“. Od tada pa do danas bilo je više od 60 pokušaja ekranizacije DonKihota. U Španiji je prvi pokušaj napravljen 1910, sledeći tek 1934! Poslednji dokumentarni pokušaj napravio je Keith Fulton 2002. u LostinLaManča, a slavni Orson Vels snimio je 1992. svoju verziju.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
U Rogaškoj Slatini postoji mali privatni muzej sa, smatra se, najbogatijom kolekcijom Karađorđevića. Do Beograda još uvek nije stigao odlivak Spomenika srpskim kraljevima, koji je procenjen na 400 evra
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!