Režija Kokan Mladenović; gostovanje Narodnog pozorišta iz Subotice u Ateljeu 212
Zamke „istorijskog usuda“: Bahanalije
U Makedonskom arheološkom muzeju u Skoplju čuva se vredan eksponat – bronzana figura Menade (tj. Bahantkinje) u ritualnom zanosu. O značaju ovog eksponata za grad u čijoj je okolini pronađena govori i podatak da je ona zaštitni znak Makedonskog narodnog teatra, kao i da su po njoj dobili ime neki skopski restorani i klubovi. Za dramskog pisca Gorana Stefanovskog ovaj podatak ne predstavlja samo arheološko-turističku zanimljivost: u komadu Bahanalije, napisanom za vreme poslednjih balkanskih ratova, Stefanovski pokušava da ispita zašto je ova furiozna pratilja boga Dionisa, koja u potpuno iracionalnom zanosu kida sve oko sebe, ponikla baš na balkanskom tlu, zašto je ona „zaštitni znak“ ne samo jednog skopskog pozorišta već i svih istorijskih procesa koji se dešavaju na ovom tlu.
Već iz prethodnog može se naslutiti da komad Bahanalije svodi mitsku građu, istu onu koju obrađuje Euripid u tragediji Bahantkinje, na istorijsku problematiku. Drugim rečima, mitska priča o bogu vina i zanosa Dionisu, koji surovom smrću kažnjava mladog tebanskog kralja Penteja jer je ovaj odbio da poštuje njegov kult, postaje u Bahanalijama sredstvo preispitivanja balkanskog „istorijskog usuda“, oličenog u neprestanom ponavljanju kolektivnih satiranja. Dramsku okosnicu ovog preispitivanja čini odnos Penteja i Dionisa, koji u drami Stefanovskog postaju izraz iracionalnog (čitaj krvožednog) zanosa, odnosno prosvetiteljsko-naprednjačkih napora da se „istorijski usud“ prekine i tako ostvari društvena utopija. Ali, nije sve tako jednostavno, manihejski postavljeno: oštrica komada nalazi se u tome što se zanos koji nudi bog svodi na dobro koje se može iskoristiti na različite načine, što samo od smrtnika zavisi da li će od Dionisovog vina „zaplakati ili zapevati“. A smrtnici, onako kako ih predstavlja hor u drami, jesu oni tipični balkanski navijači, pijandure i kukavice koji ne trpe Dinonisovu samovolju, već je sami žestoko prizivaju.
Međutim, iako je, kao što smo pokazali, ova dihotomija postavljena na nešto slojevitiji način, komad ipak ostavlja utisak nekakve didaktičnosti. Ima se utisak da tu ne postoji punokrvni dramski sadržaj, da se drama svodi samo na veštu dramaturšku obradu inteligentno izabrane mitske građe, obradu iza koje se opasno probija autorov komentar. Pri tom, taj komentar je, nezavisno od drame, intelektualno problematičan jer podrazumeva mešanje društveno uslovljenih istorijskih procesa s nedokučivim sudbinskim tokovima. Svođenje istorije na usud, stvaranje sintagme „istorijski usud“, najpouzdaniji je način da se istorija nikad ne spozna i ne savlada.
Prvo što pada u oči u predstavi Narodnog pozorišta iz Subotice, koja je izvedena u Ateljeu 212, jeste njena scenska dinamičnost, znakovitost i aktuelnost što sve sigurno predstvalja značajan pomak u kontkestu produkcije ovog pozorišta. Međutim, ne treba smetnuti s uma činjenicu da je reditelj Kokan Mladenović samo razvio scenska rešenja koja predviđa sam komad; tako, recimo, postavka hora koji je „diferenciran“ po nacionalnoj osnovi (predstavnici raznih naroda i narodnosti bivše nam domovine) predstavlja samo scensku artikulaciju, uz izvesno zaoštravanje, piščevog uputstva da se „delovi teksta repliciraju na drugim jezicima“. Drugim rečima, ono što na prvi pogled može delovati kao rediteljski radikalizam zapravo je u punom saglasju sa dramom Stefanovskog.
Međutim, iako ovakav rediteljski koncept pronalazi opravdanje u tekstu (a poreklo u ranijim Mladenovićevim postavkama), on ne postiže scenski efekat i to iz dva razloga. Pre svega, reditelj i njegovi saradnici zatrpavaju pozornicu raznoraznim scenskim znakovima koji se često međusobno preklapaju i potiru, tako da ovakav pozorišni jezik stvara utisak redudantnosti, što bi rekli semiolozi; dakle, utisak suvišnog, prekomernog, izlišnog. S druge strane, u izvođenju glumaca subotičkog Narodnog pozorišta, prevashodno onih koji tumače hor, ova scenska rešenja deluju nekako aljkavo, nedovoljno pregledno i u vizuelnom i u auditivnom pogledu. Tako se na kraju stiče utisak da je Kokan Mladenović zapravo samo pružio svoj prepoznatljiv scenski komentar na tekst koji je i sâm intelektualni komentar određenih istorijskih zbivanja.
Dramsku punoću i, ujedno, jedino pravo teatarsko uzbuđenje u ovoj predstavi ostvarila je igra Gorana Šušljika u ulozi Dionisa. Iako na tragu nekih glumčevih ranijih ostvarenja (recimo, onog iz predstave Zločinnakozjemotoku), ova uloga je sadržala svu (androgenu) ambivalentnost između pritajene surovosti i zavodljive privlačnosti, strasne posvećenosti i intelektualne distanciranosti, koju lik velikog, surovog, ciničnog i šarmantnog manipulatora Dionisa sa sobom nosi.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Mi takođe živimo u neherojskom dobu i vrlo dobro znamo da je herojski čin stvar lične odluke i da će pojedinac platiti punu cenu svog nepristajanja. Zato je baš danas pravo vreme da se igra drama o Siranu de Beržeraku – drama o herojskoj individualnoj pobuni u neherojskom vremenu i ceni takve pobune koju plaća pojedinac. Osim toga, u ovo vreme kada uglavnom gledamo predstave sa nekoliko glumaca i skromnim dekorom, Sirano je veliki pozorišni izazov, veliki u svakom smislu te reči
Endru Hejg je ostao imun na tako jake izazove i već spremna zicer-rešenja, jer manipulacije ovde ima taman onoliko koliko to zakoni pripovedanja iziskuju. Tretman kvir identiteta je primer poštenog i odmerenog pristupa, dostojanstvenog i u pravcu procenitelja i u pravcu procenjenog
Nije sasvim jasno koja je funkcija umetnosti, samim tim i opere u zaraćenom, zagađenom i zavađenom svetu danas. Da li je umetnost zabava, ritual, aktivizam, obrazovna ustanova? Šta je dobijeno time što se o suđenju naftnoj kompaniji peva?
Upravo je zatvoren Stari grad u Užicu zbog gradnje suvenirnice, jednog od projekata koji će biti realizovani i Užicu tokom godine u kojoj ima titulu prestonice kulture Srbije, a koja je počela sumnjom u zakonitosti javnih nabavki
Dvogodišnja Danka Ilić nestala je pre tri dana. Kolege i kvazi-kolege, sklonite se i umuknite. Bar jednom uradite ispravnu stvar. Već ste jednom dozvolili sebi da vas policija goni kao stado da bi mogli iz OŠ “Vladislav Ribnikar” da iznesu ubijenu decu. Šta je vama
Doktor Branimir Nestorović predstavio je još bolji i noviji pokret „Mi snaga naroda“ i opet će na izborima glumiti opoziciju. I opet će odneti neke glasove
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.