Kultura

Intervju: Damir Karakaš, pisac

Kako srušiti barikade 2

fotografije: gordana i miroslav nonin

Kako srušiti barikade

“Pišu vam i neke žene koje bi vam mogle biti majke, vrijeđaju, psuju, pa školski prijatelji, sve se to toliko čovjeku zgadi. A nitko nije ni pročitao knjigu, tako da se događao fenomen da je književnost bila bitna samo tamo gdje je nitko ne čita. Srećom, nisu ni moji roditelji na mojoj strani, a meni je to drago jer sam tako sigurniji da im se neće nešto loše zbog mene dogoditi”

Piše: Gordana Nonin

Ono što se pre samo mesec dana dogodilo uličnom sviraču u Novom Sadu, Kristijanu Kostiću, i koji je nažalost preminuo od posledica nasilja, kada ga je mladić od 21 godine brutalno pretukao, desilo se pre nekoliko godina poznatom i nagrađivanom piscu Damiru Karakašu koji je, doslovno, jedva preživeo jedan takav napad nakon kojeg se dugo oporavljao u bolnici, boreći se za život.

Svoju situaciju je držao podalje od medija tako da je javnosti bilo gotovo nepoznato da mu se to i dogodilo. Ali, kao pisac, taj, po njegovim rečima, najgori dan u životu nije mogao držati sa strane, podalje od književnosti. Tako je nastao roman Okretište (Booka, 2021), a autor je upravo gostovao u Paviljonu književnosti nazvanom “Seobe duša” koji je Fondacija “Novi Sad – Evropska prestonica kulture” organizovala u okviru Međunarodnog sajma knjiga u Novom Sadu.

VREME: Ima ona scena u Kopolinom filmu Apokalipsa danas kada Marlon Brando izgovara da svaki čovek u svom životu ima svojutačku prelomaposle koje nikada više ništa nije isto. Da li je taj mučki napad na vas bio vaša tačka preloma?

DAMIR KARAKAŠ: Znate kakve mi Ličani imamo uloge u partizanskim filmovima, jurišamo na bunker, pogodi nas metak, padnemo, dižemo se, opet nas pogodi metak, opet padnemo, dižemo se i ubacimo bombu u bunker, tako da ne vjerujem kako mi se dogodila nekakva velika točka prijeloma da ću se sad povlačiti, šutjeti, biti neki drugi čovjek, iako su stvari bile strašne. Naime, da znam što se dogodilo možda bih o tome napisao neki jako zanimljiv esej, pošto ne znam napisao sam ovaj roman, osim toga možda je i bolje da ne znam što se te subote točno dogodilo, jer nejasnoća je uvijek jako dobra za književnost, pa nije li Borges jednom rekao kako se u njoj zapravo krije bogatstvo? Uglavnom, nije mi ni nakraj pameti bilo da pišem o tome što se dogodilo, jer to bi bila neka niža razina, bez obzira koliko je sam taj događaj bio mučan, jedva sam ostao živ. Zapravo mnogi su se više čudili što sam živ, čak i neki doktori, a proveo sam i dosta dana u šok sobi bolnice Rebro u Zagrebu.

Isto tako, da se vratim na samo pisanje romana, nije me ni najmanje zanimala nekakva kriminalistička varijanta, mi tražimo ubojicu, ili ubojice, a bilo je i takvih sugestija. Ja sam, naime, kad već pišem o tome, htio jedan intimni zapis u kojem nema ni crne kronike ni spektakla, niti tko ni kako ni zašto, to mi je bio izazov, tu sam težište prebacio na jezik, a ubojici nisam dozvolio da uđe u roman, iako je prisutan u mnogim stvarima, zvuku vjetra, moru, drveću. Osim toga, za mene književnost ni prije nije bila nekakvo opisivanje događaja već prije svega jezik, pa sam htio roman koji se bavi teškom psihofizičkom traumom protagonista, načinom njegova nošenja s njom i pronalaženjem mehanizama ponovnog vraćanja povjerenja u ljude i svakodnevicu, a ta je svakodnevica ovdje u romanu preko jezika u funkciji radnje. Isto tako, moram se po tko zna koji puta zapitati što za književnost znači ovakav za mene i moju familiju strašan događaj, koji mi još i danas, nakon više godina, izgleda kao ružan san. Netko može preživjeti strijeljanje pa o tome napisati loš roman, a netko može gledati pile kako se peče u pećnici i napraviti o tome dobar roman.

Književnost ne može biti lek. Rekli ste da ste knjigu dugo pisali, da vas je bolelo svako slovoU kom momentu ste shvatili da se morate izboriti sa tim događajem tako što ćete pisati o njemu, u stvari o posledicama s kojima se čovek mora izboriti ako, kao vaš junak, želi da nastavi dalje?

Pa, na neki način je ovaj roman, između ostalog, htio ja to ili ne htio priznati, ispao svojevrsna terapija – dakle, književnost kao lijek, kao katalizator frustracije. Nešto kao način traženja puta pobjede dobra nad zlom, ljudskosti nad zvjerstvom, ako ovdje uopće može biti pobjednika. Da se vratim na početak, moram biti iskren i priznati da mi je uvijek bila odbojna ta priča o književnosti kao terapiji, ali ja doista ne znam kako bih sve ovo prebrodio da nije bilo književnosti, pa sad vjerujem u literaturu koja je neophodna i koja može pomoći, i nakon ovoga pokušavam u pojedinim situacijama, za razliku od vremena kada sam bio mlađi, malo više šutjeti. Pišući ovaj roman pokušavao sam sebi dati i neke odgovore, ali kad god bih išao nekim putem, on bi me uvijek vodio do đavola. Ali, što se tiče te nesreće, đavola, to može biti i jako inspirativno. Jer, nesreća je bogatija od sreće – sreća je sama sebi cilj, a nesreća treba da se pretvori u nešto drugo, u neku knjigu, film, kazališnu predstavu. Osim toga, u Odiseji se kaže da su bogovi ljudima dali nesreću da bi imali što opjevati. Ono što se ne doživi u sebi to nije duboko, ali iskustvo nesreće, to je prava škola života, tako se stiče saznanje, Dostojevski je u tom iskustvu išao do krajnjih granica, Sioran ga smatra za najvećeg pisca, kako kaže, s ogromnim nedostacima i sjajem svetosti.

Može li se dalje bez opreza? Vaš junakpokriva misli trepavicamai misli da ako pogleda sa strane, videće nešto što ga opet može ubiti. Da li je današnji svet, svet u kojem je nasilje toliko dominantno, baš takav da krajičkom oka uvek moramo gledati upravosa straneda bismo na vreme uočili opasnosti koje vrebaju na svakom ćošku?

Grozno mi je sve to što se događa po svijetu, pa nije bezveze nobelovac Imre Kertes još davno rekao kako je poredak u svijetu svakodnevna čarolija zla. Pokušam izbjegavati vijesti, jer mi se čini da ako budem gledao sve te vijesti da bih mogao završiti na psihijatriji. Još kao dječak sam priželjkivao da živim u selu u kojem će živjeti sve nacije svijeta, pa mi svi ti grozni ratovi nisu nikako jasni. Pa još da u tom selu ima neka biblioteka ili vrt s bibliotekom, osim toga u Danteovoj Božanskoj komediji vizija Boga otkriva se kao knjiga.

U jednom trenutku vaš junak i kaže da će jednog dana napisati roman i da u njemumože raditi što hoće, pucati, vraćati iz mrtvih, ponovo ubijatii da će se tako najbolje osvetiti. Da li je ovo onda zaistaroman osveta”?

Okretište je i roman o barikadama, a one su nezgodno mjesto za umjetnika, jer onda samo vidiš metu, a ovaj roman je upravo i o stajanju na barikadama, ili knjiga o njihovu rušenju. No, kako srušiti te barikade, ključna prepreka bila je, da se ne lažemo, upravo osveta. Ima jedan dokumentarac u Crnoj Gori, a to je sličan mentalitet: Lika, Crna Gora, kada su ondje sedamdesetih godina čovjeku ubili sina, a on se nije želio osvetiti, no nakon par godina je to ipak učinio i kad ga je sudija pitao otkud mu oružje, on je rekao, druže sudija, pa tko god mi je u ovih dvije godine došao u goste, donio mi je oružje, imao sam ga toliko da bih mogao garnizon naoružati. Tako je nekako i meni bilo u snovima, gdje mi, a još se to ponekad dogodi, dolaze djedovi, pradjedovi, svi traže od mene da se osvetim. Gotovo uvijek im u snu obećam da ću ubiti, pa se budim u znoju. Kasnije sam te snove pokušavao opisati, a općenito oni su mi u književnosti uvijek bili važni, jer sam pokušavao pisati književnost koja je kao precizno opisivanje snova. Namjerno kažem pokušavao jer književnost će za mene i dalje biti pokušaj da se postigne nemoguće. Puno sam, otkako se sve ovo zbilo, razmišljao o ovome romanu, razgovarao dosta sa svojom ženom Mitrom koja je sa mnom prolazila kroz svu tu kalvariju i dobro razumije književnost. Sada, nakon svega, siguran sam da ovaj roman ne bi mogao biti nikako drugačije napisan, jer to doista više nije samo roman o meni, mojoj familiji, iako sam ga posvetio svojim trima kćerima.

U jednom delu romana ste pisali i eksplicitno o strahovima. Da ste i pre tog napada, ako vas doslovno poistovetimo sa junakom, dobijali preteće poglede ili dobacivanja na ulici zbog vaših knjiga ili onoga što ste u intervjuima izjavljivali. Da li vam se odnos prema tome promenio ili ste s vremenom uspeli da pobedite strah i ponovoosvojite slobodu”?

Kako srušiti barikade 3

Haha, oprostite, morao sam se malo nasmijati, kad bih vam pričao što sam sve ove godine prolazio trebali bi dani i dani razgovora. Pa možete li zamisliti da me nikada u dvadeset godina nijedna knjižnica u Lici nije pozvala na književnu večer, kao da ne postojim, iako me stalno zovu iz raznih mjesta, iz Pariza, Berlina, Beča. Naravno bilo je i toga prije, ali eskalacija se dogodila s romanom Proslava, nešto potpuno banalno, ali dignuto na takvu razinu kao da sam neprijatelj broj jedan, grozno je bilo to vrijeme, pišu vam i neke žene koje bi vam mogle biti majke, vrijeđaju, psuju, pa školski prijatelji, sve se to toliko čovjeku zgadi. A nitko nije ni pročitao knjigu, tako da se događao fenomen da je književnost bila bitna samo tamo gdje je nitko ne čita. Srećom, nisu ni moji roditelji na mojoj strani, a meni je to drago jer sam tako sigurniji da im se neće nešto loše zbog mene dogoditi. Inače, nisam u rodnom kraju bio već tri godine, otad su mi neki zabranili da se vratim, i ne namjeravam ići, nije da se bojim, ali ne želim dolijevati ulje na vatru, niti imam više živaca za sve to. No, nije to sve lako podnijeti, jer je Lika kao nekakav topos jak formativni okvir moga identiteta i rada, a sve moje pisanje o Lici poteklo je iz ljubavi prema tom kraju, jer ne možete raditi literaturu iz mržnje. No, sve što se dogodilo neće utjecati na moje pisanje, ja sam uvijek samo želio pisati knjige koje govore o pravdi i slobodi, i želio sam da se obraćam čitatelju, kako kaže moj omiljeni redatelj Tarkovski, u nadi da će razumjeti moju iskrenost.

Kada je u pitanju obračun sa precima, velikim ratnicima, da se vratimo na to, upravo ste ovom knjigom ukazali na ključnu stvar, a to je da čovek uvek ima izbor.

Opet se vraćamo na tu prokletu osvetu, ali ništa čudno, ne treba zaboraviti da su u našim folklornim društvima uvijek glavni rekviziti oružje. Odrastao sam uz oružje, još kao dječak od sedam godina nišanio sam iz očevog pištolja u sebe na prozorskom staklu, a kaže u jednom mom dramskom tekstu neki tip za drugoga opisujući ga kao dijete, mogao je bez problema začas rastaviti i sastaviti pištolj. Onda je tu i ta toliko spominjana osveta, pa kod nas se za onaj rat, ili neki prošli, nikad ne kaže onaj ga je ubio, već se dobro zna imenom i prezimenom tko je koga ubio, i to se pamti i prenosi s koljena na koljeno. No, ovo je definitivno roman koji je raskid s junačkom tradicijom moje familije i moga kraja, pa mrtvi djedovi vjerojatno misle da sam kukavica, ali neka misle.

Ovde, naravno, aludiram na onaj deo: “Donose mi svoje oružje, jatagane, kubure, puške, strojnice, traže od mene da bude oko za oko, zub za zub, da riješim ovu nepravdu, jer nisam ništa kriv, nikome nisam ništa napravio. Da izravnam račune, jer moram odlučiti želim li biti čovjek pa da mi konobar donosi u birtiji piće na stol, ili da budem u životu žaba pa da mi donosi piće na pod.”

Što se tiče ovog mog slučaja, ali i drugih sličnih, poznato je da raspodjela nesreća, kao i darova na ovome našem svijetu nije ni poštena ni pravedna, ali postoji i neki viši oblik koji će jednom riješiti stvari. Barem je pisac Džozef Konrad u to vjerovao kada je napisao kako nije pravda ono što najbolje služi ljudima, nego su nezgoda, slučaj i sreća saveznici strpljivog vremena, da je to ono što donosi ujednačenu i obazrivu ravnotežu. Da ne zaboravim, u pisanju ovog romana bila mi je jako važna i jedna rečenica Petera Handkea koju sam stavio u roman, a koja glasi: “Kasnije ću o svemu ovome tačnije da pišem.”

Vaš junak traži i fotografiše slovaUpo gradu jer će sva ta slova, jednog dana, staviti u knjiguZnakova ratnih zločina, murala sa likovima zločinaca, ima svuda po našim gradovima

Prije ovog događaja radio sam godinama jedan projekt u kojem sam po fasadama, koži, drveću, raznim površinama skupljao slova U, fotografirao ih, kaneći jednog dana napraviti izložbu i konceptualnu knjigu u kojoj bi bila samo ta slova, nijedno nije smjelo biti isto. Nekad tražiš cijeli dan, a nađeš dva slova, nekad ih dnevno nađeš dvadesetak, a to mi je s vremenom počelo sličiti onome kad u šumi želiš brati otrovne gljive. No tijekom rada na romanu, u jednom trenutku mi se učinilo da bih zapravo tu ideju, svu tu slovnu masu koju sam dugo i strpljivo skupio, a ima tu nevjerojatnih primjeraka, trebao staviti u ovu knjigu. Ali, samo kao neku ideju, i to je bio kraj realizacije tog mog projekta. Ta slova, ovdje u romanu Okretište mogu služiti i kao možda neki rebus…

Iz istog broja

Roman

Nadrastanje “okrutišta”

Teofil Pančić

FEST 2022 (2)

Škola naopakog sveta

Zoran Janković

Pozorište

Žrtve sopstvene intrige

Marina Milivojević Mađarev

Premijere

Predatorska kompeticija

Nataša Gvozdenović

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu