Da li ste vidjeli snimak na kojem trojica učenika Tehničke škole u Trsteniku ponižavaju svoju profesoricu engleskog jezika? Kakav vam je bio osjećaj u stomaku poslije ove ogavne demonstracije nasilja, bahatosti i mizoginije? Što govori slika u kojoj jedan dripac zastrašuje profesoricu, drugi joj izmiče stolicu a treći sve to snima sa posebnim fokusom na njeno padanje na pod?
Niko – iskreno – nije mnogo iznenađen. A kako bi i bio? Jer u čemu je razlika između trsteničkih dripčina i tabloida koji upravo gnusno vređaju i kleveću pokojnog oca Radomira Lazovića, šefa poslaničkog kluba Zeleno-levog bloka u Narodnoj skupštini? Ili od aktulnog parlametanog saziva gdje za opscenost, primitivizam i siledžijstvo vladajuće većine više ni nebo nije granica?
A da ne bude zabune kakve se vrednosti traže u današnjoj Srbije, njen prvi čovjek neumorno održava standarde: odavno je poslovično postalo verbalno nasilje Aleksandra Vučića nad neistomišljenicima i ponižavanje bliskih saradnika. Uostalom, svaki ministar koji drži do sebe i lojalnosti šefu, mora s vremena na vrijeme – makar na društvenim mrežama – pokazati nasilništvo s pozicije moći.
Iživljavanje nad slabijima i nemoćnima, najsigurniji je put za afirmaciju i prestiž na naprednjačkoj skali uspjeha. Primjeri su na svakom koraku. Zašto u takvoj atmosferi balavi dripci iz Trstenika ne bi povjerovali da će postati face ponižavanjem svoje profesorice? Zar u rijalitijima nisu najpopularniji kulovi poput njih; zar se u skupštinskim klupama na drugi način izlazi iz anonimnosti i beznačajnosti; zar stupanj bahatosti nije postao mjerilo uspjeha u životu?
Ovo nasilništvo ima i svoje drugo lice. Ime mu je kukavičluk. O čemu je riječ? Čitaocu će se samo kaz’ti ako pogleda snishodljiv odnos predsjednika Srbije prema liderima velikih i moćnih zemalja u inostranstvu, poslanike i ministre dok puze i šene pred njim na domaćoj sceni, paničenja D.J Vučićevića pred grupicom djevojaka i žena poslije odvratnog intervjua sa serijskim silovateljem u Informeru… Osim kad nisu u zoni komfora vlastitog čopora, svi oni skupa dokazano su mirni poput bubica i uplašeni od vlatite sjene.
I tako, na koncu, opet stižemo do trojice dripaca Tehničke škole. Misli li itko ozbiljan da bi im palo na pamet da se na isti način kao prema profesorici engleskog ponesu prema njenom kolegi u ranim tridestim godinama, nosiocu crnog pojasa i treneru lokalnog karate kluba?
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
