

Komentar
Petnaest godina i još mesec dana požara
Petnaest godina ove vlasti vide se u tome što duže od mesec dana nadležni ne umeju da ugase požar u Deliblatskoj peščari. Tu ne pomažu nikakve teorije zavere




Kad god se bude merila snaga interneta, Oliver Entoni biće visoko rangiran, kao primer za brzinu uspeha. Ovaj tridesetogodišnji radnik, koji je prošao kroz probleme sa alkoholom i drogom, počeo je pre par godina da peva kantri pesme i objavljuje ih na svom Jutjub kanalu. Od tehnologije je imao samo ajfon, ako ne računamo akustičnu kantri-gitaru. Onda je 8. avgusta ove godine objavio pesmu Bogataši severno od Ričmonda (Rich man north of Richmond), prvu snimljenu s pravim mikrofonom, sa jasnom aluzijom na političku elitu u Vašingtonu i došlo je do “nuklearne detonacije”.
Entonijeva pesma je za deset dana, niotkuda, dospela na prvo mesto Bilbordove liste. Bilo je i ranije slučajeva da novitet zasedne na čelo, ali nikada to nije bio slučaj sa izvođačem bez prethodne istorije i bez izdavača, samo sa Jutjub objavom. Ispostavilo se da se pesma dopala nekima koji su je širili dalje, onda se dopala uticajnim konzervativcima na internetu, pa su je oni uticajno širili i dođosmo do pravog čuda. I dokaza kolika je društvena snaga interneta. Jer sada se govori da je Entonijeva pesma krik američkog radnog čoveka koji se oseća očajno u današnjem svetu (vidi stih living in the new world, with an old soul), ali te analize su za druge prilike.
Pesma jeste politička i odmah je ispolitizovana. Desnica ju je predstavila zamalo pa kao novu himnu, levica je kritikuje jer pesma nije naklonjena “novim vrednostima”, naprotiv. Pustili su je kandidatima na Republikanskoj TV debati na Foks televiziji, a Entoni je posle pričao da je bio zblanut njihovim komentarima jer je pesma upravo o takvim tipovima, vašingtonskim bogatašima, to jest političarima koji bi da upravljaju, i to ne zemljom nego nama.
Istovremeno sa pomenutom debatom na internetu odvijao se još jedan politički događaj, veći od debate, a po nuklearnom udaru sličan Entoniju. Novinar Taker Karslon, koji je nedavno najuren sa Foksa, počeo je da se obraća publici internetom umesto da traži novi TV kanal. Primaran mu je nalog na Tviteru gde je narečenog dana u goste pozvao Donalda Trampa. Tramp je prethodno odbio učešće u debati pošto ima ogromnu prednost nad protivkandidatima, ali se rado odazvao dobrom prijatelju Takeru. Razgovor je bio mekan, ništa dramatično nije rečeno, nisu puštali ni Entonija, ali su na Tviteru odnosno Iksu bili gledaniji od debate na Foksu. U jednom trenutku pratilo ih je dvadeset miliona ljudi; doduše, ovi podaci nisu zvanični i radi se samo o procenama.
Ipak, mogućnost ovakve alternative podigao je američku javnost, pre svega onu liberalnu. Tvrdnje da je intervju videlo između 150 i 260 miliona korisnika odmah su doveli u pitanje naglašavajući da se radi o broju pregleda samog tvita, ne i pregleda intervjua (videa). Ali čak i najveći kritičari Karlsona i Trampa priznaju da ga nije videlo manje od 13 miliona ljudi, što je zavidan rejting i za televiziju, naročito kada tome dodate i Jutjub i ostale kanale gde se steklo još nekoliko miliona pregleda.
Kao da ni to nije bilo dovoljno za jednu nedelju, tek u petak se Tramp vratio na Tviter prvom objavom od januara 2020. Stavio je svoju sliku, policijski portret sa privođenja u Altlanti gde će mu se suditi zbog tvrdnji da su izbori na kojima je izgubio pokradeni. I taj tvit je videlo skoro 250 miliona ljudi, a slika ogorčenog Trampa postala je simbol trampovske Amerike koja bi mogla da bude alternativa demokratskoj, to jest bajdenovskoj, na izborima sledeće godine.
Imamo saundtrek, imamo medijski prostor, neka izborna bitka počne.


Petnaest godina ove vlasti vide se u tome što duže od mesec dana nadležni ne umeju da ugase požar u Deliblatskoj peščari. Tu ne pomažu nikakve teorije zavere


Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija


Vučićev Igrokaz na Grzi, kada je zloupotrebio nesreću jedne građanke i njene porodice, bio je, naravno, jeftin medijski trik, ali to ne umenjuje njegovu skandaloznost. Naprotiv. Bila je to demonstracija moći čoveka lišenog emocija i civilizacijskih ograda koji pred kamerama gazi zakon


Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna


Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“
Evropa i Srbija: Slučaj “Crvene zvezde”
Kako je fudbalski klub postao poslovno-politički projekt Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve