Kolumna

Ova situacija

Šta sve možete u Srbiji kada ste na vlasti 1

foto: tanja valič / tanjug

Šta sve možete u Srbiji kada ste na vlasti

Ko je iznad zakona, a ko izvan njega? Šta pokazuje slučaj ministarke Gordane Čomić i kako je joj je Palma pokazao pravo mesto u režimskoj nomenklaturi? Zašto bivše demokrate Goran Vesić i Siniša Mali zvuče kao veterani Srpske radikalne stranke? I zbog čega će Aleksandar Šapić po isteku medenog meseca sa Vučićem mnogo više ličiti na zamenika gradonačelnika Beograda nego na sebe samog u sadašnjem izdanju

Igrani film Pravo na prigovor bavi se dugogodišnjom borbom advokata Brajana Stivensona protiv smrtne kazne, to jest – njegovim zalaganjem za revizije najteže presude izrečene siromašnim i crnim osuđenicima u postupcima koji su bili sve samo ne fer i pošteni. Ovo ostvarenje bazirano je na stvarnim događajima i osvjetljava odnose crne i bijele zajednice smještene u jednom okrugu Alabame: oni žive jedni pored drugih, zajedno rade na mnogim poslovima, nerijetko se i druže, ali pravila nisu ista za ljude različite boje kože.

Kakve to veze ima sa današnjom Srbijom, sigurno se pita čitalac. Aktualnom režimu svašta je moguće staviti na teret, ali ne i rasizam.

Čitalac je potpuno u pravu. Međutim, ako malo bolje razmisli i isključi boju kože kao povod podjele, pući će mu pred očima da u Srbiji – sasvim nalik na Alabamu – ista pravila ne vrijede za sve ljude. Razlika je ovdje u tome da li je neko vlast ili nije.

Da ne bude zabune – nije u pitanju odlučivanje o ekonomskoj politici, Kosovu, vanjskoj politici i sličnim temama; dobro je poznato šta je u domenu vlasti, a šta opozicije. Ovdje se radi o nečem sasvim drugom.

Na primjer, o moći da neko bez ikakvih posljedica može zastrašivati svjedoke poput Dragana Markovića Palme. Ili o presudi za nesreću na naplatnoj rampi Doljevac kada je Stanika Gligorijević izgubila život, donesenoj uprkos nemoći suda da dobije snimak od dva minuta sa sigurnosne kamere koji bi razjasnio da li je ili nije za volanom bio tadašnji direktor Koridora Zoran Babić. Ima toga još. Na primjer, uvažavanje diplome iako je dokazani falsifikat poput one Nebojše Stefanovića; saopćavanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da je njegov brat Andrej dobio presudu u svoju korist protiv Miroslava Aleksića iz Narodne stranke prije njenog zvaničnog objavljivanja; usiljeno marširanje Aleksandra Vulina kroz tri Tužilaštva a da nijedno nije utvrdilo odakle mu 205.000 evra za kupovinu stana (afera "Tetka iz Kanade")… I da ne nabrajamo dalje, jasno je.

Kako je na drugoj strani, izvan vlasti? Odgovor je kratak i jasan: tamo vladaju strah i nemoć. Uporni i hrabri pojedinci poput Marije Lukić iz Brusa i Milana Jovanovića iz Grocke uz podršku one malo pretekle javnosti, te mnogo muke i truda još su nekako uspjeli da se izbore za pravdu protiv lokalnih moćnika. Međutim, oni predstavljaju izuzetak, nipošto pravilo. Jer šta u istom kontekstu reći o poništavanju zatvorskih presuda napadačima metalnim štanglama na Borka Stefanovića, Bobana Jovanovića i policajca Dejana Palibrka u Kruševcu 2018 godine? Ili o svoj onoj demonizaciji i crtanju meta na leđima nezavisnih i profesionalnih novinara, opozicionih političara, javnih ličnosti sa kritičkim mišljenjem…?

Kada se ispod svega podvuče crta, jasno je nekoliko stvari. Prva je da i izvan vlasti postoji život, ali vrlo kržljav, anemičan, na dnu lanca ishrane, nemoćan da se izbori za svoje mjesto pod suncem čak i kada nije u pitanju politika. Obilje i prosperitet – to je pod dva – u Srbiji su mogući samo u okviru režima: tu cvjetaju korupcija i trgovina uticajem, pljušte pare i privilegije, čovjek smije apsolutno sve i može odgovarati jedino ako ga uhvate sa zadimljenim pištoljem iznad izrešetanog leša, mada nije sigurno. Treća i posljednja stvar je stari nauk da je bolje biti iznad zakona nego izvan njega tako što ćete se pridružiti onima za koje vjerujete da ih ne možete pobijediti. Ovu posljednju maksimu u duhu one narodne "il’ se skloni il’ mi se pokloni" odavno upražnjava Aleksandar Šapić, a sada je ulaskom u Srpsku naprednu stranku (vidi tekst na sledećoj strani) samo podiže na viši nivo. Ima i dobar razlog.

Naime, pred očima lidera još postojećeg Srpskog patriotskog Saveza (SPAS) više je primjera osoba ubijeđenih da će ako uđu u režimske strukture moći ponešto i "završiti". Njihovi motivi bili su različiti – od onih lukrativnih, preko sujeta do uvjerenja da će kroz institucije sistema dati doprinos unapređivanju javnog interesa.

Šta je od pobrojanog bio razlog da Gordana Čomić, bivša visoka funkcionerka Demokratske stranke, sjedne u ministarsku fotelju druge vlade Ane Brnabić, najbolje sama zna. No, trudila se onoliko: em je razarala vlastitu partiju kako bi izašla na besmislene izbore bez elementarnih uvjeta za regularnost, em učestvovala u izgradnji falš opozicije po mjeri režima, em maksimalno nastojala da ubijedi javnost kako su naprednjaci jedna proevropska i odgovorna politička partija spremna da odbaci svoju ružnu prošlost…

I dokle je tako stigla? Nidokle. Ako je Čomić vjerovala da će kao ministarka unaprijediti položaj žena, slučaj Palma je pokazao gdje joj je pravo mjesto: kada su obznanjene optužbe protiv gospodara Jagodine, nije rekla ni riječ unatoč tolikom javnom zalaganju za ženska prava. Isto tako, pokorno je prihvatila i da Vučić obriše pod njenim Zakonom o istopolnim zajednicama koji je na sva usta reklamirala i branila. Kako stvari stoje, ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog o svemu razmišlja i sve važe, jedino joj ostavka ne pada na pamet. Nju tek mora zaslužiti.

Sve ovo, zapravo, malo koga čudi. Čomić nije prava, a neće biti ni posljednja osoba uvjerena da u okviru režima može zadržati kakvu-takvu nezavisnost i ponešto uraditi u okvirima svog resora. Kori Udovički, Dušan Vujović, pa čak i "čudo od djeteta" Lazar Krstić mislili su isto i, prije ili poslije, dospjeli u isti položaj kao ona. Kada im je istekao rok korištenja, za njih više nije bilo mjesta među naprednjacima.

Zašto je tako, objašnjenje je vrlo jednostavno: da bi smjeli sve što požele, nosiocima vlasti u Srbiji nije dopuštena nikakva mogućnost izgovora da nisu znali, bili protiv ovog ili onog, samo slušali naređenja i slično… U toj apsolutnoj podršci Vučiću i ćutanje – osim onog po njegovom naređenju – djeluje sumnjivo.

Naprednjački koljenovići s navedenim nemaju nikakav problem. Ali, kako stoje pridošlice iz drugih stranaka? Ovdje je najbolje pogledati primjer Gorana Vesića i Siniše Malog – dvojice najbolje uklopljenih – koji sada neusporedivo više zvuče kao veterani Srpske radikalne stranke nego bivše demokrate. Sva je prilika i da će Šapić, kad mu istekne medeni mjesec sa Vučićem, mnogo više ličiti na zamjenika gradonačelnika Beograda, iako ga "ne vidi u svom timu", nego na sebe samog u sadašnjem izdanju. U suprotnom, izostaće sve ono čemu se nadao kada je ulaskom u SNS cementirao pripadnost režimu.

Na kraju zaključak. Za vladavinu zakona, ljudska i građanska prava mora se boriti i izboriti. Od Gordane Čomić, Aleksandra Šapića i sličnih tu nema koristi, niti je može biti.

Iz istog broja

Navigator

Gde ste bili kad je bio neko

Zoran Stanojević

Nuspojave

Zakon jednočlane države

Teofil Pančić

Svi brojevi Vremena na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu