

Pregled nedelje
Portparoli razočaranih birača
Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija




Postoji jedna zanimljiva stvar sa internet slobodama, za koje često mislimo da su neograničene. Recimo, većina korisnika Tvitera ne zna da postoje ograničenja u broju naloga koje mogu da prate, baš kao i na Fejsbuku, broj direktnih poruka koje mogu da pošalju u toku dana i broj tvitova koje mogu da objave. Ali, kada Ilon Mask saopšti da će ubuduće tviterašima ograničiti i broj tvitova koje mogu dnevno da pročitaju, digne se ogromna buka i ceo svet priča uglavnom o tome.
Mask je u subotu na Tviteru, a gde drugde, napisao da će ubuduće novi nalozi moći da čitaju do 300 poruka dnevno, stari neverifikovani do 600, dok će oni koji za verifikaciju naloga plaćaju osam dolara mesečno moći da čitaju šest hiljada postova. Krenula je pobuna na Tviteru i Mask se malo povukao, to jest sa heksa je prešao na dekadni sistem i povećao limite respektivno na 500, 1000 i 10.000 (za verifikovane). Ni to nije previše smirilo javnost, ali se otvorila debata o Tviteru po ko zna koji put od kako ga je najbogatiji čovek na svetu kupio.
Sam Mask navodi da je razlog za uvođenje ovakvih limita njegov pokušaj da spreči razne zloupotrebe mreže. Tvrdi da mnoge firme besramno kupe podatke sa Tvitera i koriste ih u razne svrhe. Pomenuo je četbotove koji se treniraju na našim tvitovima, takoreći se napasaju na Maskovoj livadi i za to ništa ne plaćaju. Tu su, potom, mnoge druge firme koje prate naše ponašanje i na osnovu toga doteruju svoje algoritme pa nas zatrpavaju raznim, vrlo preciznim ponudama. Za razliku od Tvitera sa kojim smo klikom potpisali ugovor kada smo se prijavljivali, čak i na onaj besplatni servis, pa u tom ugovoru piše na šta pristajemo kada su naši podaci i objave u pitanju, sa ovim prikupljačima nemamo nikakav dogovor, oni samo usisavaju ono što mi emitujemo i sa tim rade šta im je volja. Biznismen Mask zna šta sve mogu da urade i to mu se ne sviđa, jer ga u tom lancu ishrane ostavljaju gladnim. A livada je njegova.
Maskovi kritičari, među kojima mnoge komotno možemo nazvati i dušmanima, tvrde kako je sve ovo taktika da se poveća broj onih koji za tvitovanje plaćaju. To ima logike, mada bi se moglo postaviti pitanje da li se tim tehno parazitima možda isplati da plate sitnih osam dolara po nalogu i nastave sa poslom. Moguće je da se tu krije tajna u određivanju gornjeg limita na šest pa na deset hiljada poruka dnevno, što je za velike sisteme koji se hrane podacima ništa. S druge strane, hipotetički sličan Maskov servis imao bi neograničen resurs da ga hrani, što bi ga dovelo u nesumnjivu prednost. No, to su samo špekulacije.
Interesantno je to što je Mask u jeku rasprave ljudima poručio da ima života i izvan Tvitera, da se manu ekrana i popričaju sa porodicom i prijateljima. To ne liči sasvim na ponašanje biznismena koji od društvenog medija pravi biznis, ali podseća na ponašanje duvanske i industrije alkoholnih i gaziranih pića koje nas upozoravaju da njihove proizvode konzumiramo odgovorno, odnosno da sami sebi postavimo neku granicu.
Jer, pravo pitanje je šta sam sebi uradio ako sam danas pročitao hiljadu tvitova od kojih je devetsto sasvim beskorisno ne samo za mene lično, nego uopšte? Matematički gledano, ako prosečan tvit ima 28 karaktera, čitanje hiljadu objava je kao da ste pročitali 15 strana neke knjige. Mada niko izvan Tvitera trenutno ne zna šta se podrazumeva pod “čitanjem objava”, da li je dovoljno da nam se ukažu na ekranu dok skrolujemo ili je potrebno da kliknemo i ispratimo i odgovore?
Prosečnog korisnika nova ograničenja ne bi trebalo da pogode, ni novog ni starog, naročito pretplatnika. Ali, ako vam se ukaže poruka da ste dostigli dnevni limit u čitanju tvitova, trebalo bi da razumete da to jeste problem, ali da Ilon Mask sa tim nema nikakve veze. ¶


Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija


Vučićev Igrokaz na Grzi, kada je zloupotrebio nesreću jedne građanke i njene porodice, bio je, naravno, jeftin medijski trik, ali to ne umenjuje njegovu skandaloznost. Naprotiv. Bila je to demonstracija moći čoveka lišenog emocija i civilizacijskih ograda koji pred kamerama gazi zakon


Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna


Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“


Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla
Evropa i Srbija: Slučaj “Crvene zvezde”
Kako je fudbalski klub postao poslovno-politički projekt Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve