Kolumna

Ova situacija

Korona u ogledalu agresije, netolerancije i straha 1

foto: m. milenković

Korona u ogledalu agresije, netolerancije i straha

Gde je najmoćniji čovek u državi? Zbog čega to ne zanima novinare režimskih medija koji godinama pomno prate svaki njegov korak? Zašto su maske i socijalno distanciranje na naprednjačkoj korona žurci zamenili trubači, kolce, zagrljaji i poljupci? Postoji li išta iritantnije od režimskog izdiranja na građane zbog neodgovornosti? Veruje li još iko išta aktuelnoj vlasti

Politički stil Aleksandra Vučića može se opisati kao razbijanje oraha maljem od deset kilograma. Zapravo, on smatra i da nema boljeg alata za tu vrstu posla.

Proljetos, kada je postalo jasno da korona nije "najsmješniji virus u istoriji" i da đavo dolazi po svoje, predsjednik Srbije je poput staroskandinavskog boga Tora razmahnuo maljem: osobe starije od 65 godina stavljene su u kućni pritvor, zaveden je policijski sat i da ne nabrajamo sve ostale restrikcije – čitalac ih je iskusio na vlastitoj koži. Sjeća se također i Vučićevih televizijskih monologa, dramljenja, paničenja, žalopojki što je dopustio povratak gastarbajterima, iščekivanja kada će i kako pooštriti mjere…

Da li su morala biti zavedena razna ograničenja zbog korone? Naravno. Ali, da li je to urađeno na najbolji način, uz uvažavanje zdravog razuma, ličnog integriteta i potreba građana koje nisu bile povezane sa sprečavanjem širenjem virusa? Nipošto. Vanredno stanje je iskorišteno za voluntarističku kampanju učvršćivanja Vučićevog kulta ličnosti bez ikakvog obzira na posljedice po zemlju i društvo.

Na isti način je korona pobijeđena. Šef države i partije ponovo je tresnuo maljem i – preko noći – više nije bilo ograničenja. Isto onako kako je Srbija vodila u zabranama, tako je izbila na vrh tabele po opuštenosti: Crvena zvezda i Partizan igraju pred petnaestak hiljada navijača, Novak Đoković i društvo đuskaju po klubovima, narod se gura po pretrpanim Vesićevim autobusima i tramvajima…

Pa zar građani nisu kažnjavani zbog kršenja policijskog sata kada je broj zaraženih bio isti kao u proteklih nekoliko nedjelja? Jesu, ali nema veze. Važni su bili isključivo izbori.

Uprkos hvalisanju o najbrže rastućoj ekonomiji u Evropi i sličnim Potemkinovim selima, Vučić zna da zemlju čeka teška jesen pošto globalnu krizu nitko ne može izbjeći. Zato je izbore pakovao dok se još osjeća efekt kampanje iz vanrednog stanja i onih sto evra po glavi svake punoljetne duše. A da bi one zaista odšetale do biračkih mjesta, korona se nije smjela fermati ni dva posto. Ako je broj umrlih i dalje nerazjašnjeno pitanje metodologije, izvjesno je da su brojevi sa zaraženim nekoliko puta umanjivani. I to ne radi uticaja na rezultat Srpske napredne stranke, već isključivo da se ne bi smanjila izlaznost. To je ujedno bio i Vučićev odgovor na bojkot, ali i na zahtjeve za odlaganje izbora uslijed epidemije.

Koliko je u ovom kontekstu malj radio, najbolje se vidjelo na pobjedničkoj žurci naprednjaka: umjesto maski i socijalnog distanciranja – trubači, kolce, zagrljaji i poljupci… Postoji li išta iritantnije od potonjeg izdiranja naprednjačkih velmoža na građane zbog neodgovornosti i nepridržavanja mjera zaštite; ima li ičeg što više ruši bilo kakvo povjerenje u aktualni režim od kada se saznalo da su Vulin, Marko Đurić, Maja Gojković, Marko Čadež i, vjerojatno, još neki iz vrhova vlasti zaraženi kovidom 19? Ti ljudi ne idu na posao gradskim prijevozom, ne plaše se da bi mogli izgubiti posao u narednim mjesecima i nisu morali dati gazdi pola minimalca dobivenog od države. Što od njih poslije ponašanja viđenog na žurci građani mogu očekivati? Ozbiljnost i kompetenciju sigurno ne.

A situacija se, kako bi nekad rekli, usložnjava, pogotovo u sklopu dešavanja u Novom Pazaru, o čemu u ovom broju opširno pišemo. Ali, gdje je Aleksandar Vučić da lupi svojim maljem, pokaže prstom na "neprijatelja", razdvoji "nas" od "njih"?

Na naprednjačkoj korona žurci bio je centralna ličnost. Viđen je, potom, u Moskvi sa bratom Andrejem i Vladimirom Putinom, te u Briselu sa Ursulom fon der Lajen. Od tada pa do utorka po podne, kada nastaje ovaj tekst, ako se izuzme Vidovdanska objava na Instagramu, nema ni slike niti tona od predsjednika Srbije.

Možda je i on zaražen kovidom 19, a možda je u samoizolaciji zbog bliskog kontakta sa već pomenutim osobama na žurci, ali i sa oboljelim Čedomirom Jovanovićem. Ne zna se ni da li je Vučić testiran prije puta u Rusiju i Belgiju, odnosno – bilo kad. Izvjesno je samo da ga nema u javnosti, što, kada se u uzme u obzir njegova zavisnost od televizijskih kamera, djeluje krajnje neobično i misteriozno. Još čudnije u svemu ovome jeste potpuna nezainteresiranost novinara režimskih medija za sva ova pitanja iako godinama pomno prate svaki Vučićev korak…

Gdje je, dakle, najmoćniji čovjek u državi?

Ako se zarazio, javnost mora znati: kako kaže njegova medijska savjetnica Suzana Vasiljević, to nije nikakva sramota, a kao drugo – predsjednik Srbije je javna ličnost i nema prava na ovu vrstu privatnosti. Ukoliko Vučić nije ugrožen od korone, i ta vijest mora biti objavljena kako bi se u korijenu sasjekle spekulacije i glasine. Najgore od svega je ćutanje države, što mnogi tumače kao prikrivanje.

Ali, ako je zaista tako, zašto je tajna stanje zdravlja predsjednika Republike? Dio odgovora tiče se izbora: eventualna zaraženost Vučića i dramatičan skok oboljelih istakli bi njegovu odgovornost i ukazali na nizak stupanj upravljanja ovom krizom, i ne samo njom.

Međutim, uz gotovo potpunu kontrolu nad medijima i političkim životom navedeno se uz nešto truda još može uspješno hendlovati. Ono što nije moguće ničim zabašuriti jeste nesamostalnost, nesposobnost i nedostatak autoriteta Vučićevih suradnika. Vjeruje li itko u Srbiji da Ana Brnabić i o čemu odlučuje? Ili da Zlatibor Lončar ima posljednju riječ u svom resoru? Vučićev izostanak iz javnosti, zapravo, samo podvlači koliko je za njih najbolje da papagajski ponavljaju fraze i načine ophođenja svoga šefa.

No, više od svega, oči bode razvaljenost društva. U Srbiji je nezamisliv zajednički rad vlasti i opozicije na bilo čemu, pa i na suprotstavljanju krizi poput epidemije korone: udarajući bez milosti maljem, Vučić svoje političke protivnike isključivo tretira kao lopuže, sjecikese i narodne neprijatelje. Dalje – na isti način, iskorijenio je slobodno i kritičko mišljenje u javnosti, a od većine medija napravio poltronsku sprdačinu i ekipu za linč neistomišljenika. Agresija, netolerancija i strah postali su ključno obilježje društvenog života, a to nijednoj zemlji nije, niti može donijeti bilo što dobro.

Bez obzira na razlog Vučićevog tihovanja daleko od televizijskih kamera, jasno je da ogromna iskušenja Srbije tek počinju. Teško je prognozirati kada će se i kako njen predsjednik ukazati, ali jedno je sigurno – onaj malj od deset kila kojim lupa orahe neće ispustiti iz ruke.

Iz istog broja

TV manijak

Novi kanali i stare novine

Dragan Ilić

Navigator

Skarletno F za Fejsbuk

Zoran Stanojević

Provetravanje

Igre s istinom

Minja Bogavac

Svi brojevi Vremena na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu