Komentar
Nestorović reloaded: Bućkalo za somove
Doktor Branimir Nestorović predstavio je još bolji i noviji pokret „Mi snaga naroda“ i opet će na izborima glumiti opoziciju. I opet će odneti neke glasove
Operacija masovnog implementiranja "lažnog sećanja" građana Srbije poprilično je već uspela. Sada se krenulo još jedan bitan korak dalje
Bivalo je i do sada velmoža koje slažu čim zinu, ali ovi su nešto novo: ovi zinu čim slažu. Tako da zevaju neprestano. Izgleda da im je otvaranje usta neposredno i neodvojivo asocijativno povezano s laganjem, mašćenjem, baronisanjem, krivotvorenjem, postavljanjem dupeta na mesto glave i obrnuto. Zovite to nagonskom potrebom, uslovnim refleksom ili već kako hoćete, fakat je da su toliko srasli s masivnim i sveobuhvatnim proseravanjem (kao, po filozofu Hariju G. Frankfurtu, demagoškim postupkom koji ide dalje i radikalnije od puke laži, tj. ide ka potpunom negiranju važnosti istine i činjenica) da im se više ne može verovati ni kad kažu da je četvrtak dan koji se nahodi između srede i petka. Doduše, to ne bi ni tvrdili: paze da ni slučajno ne izgovore istinu, kao da bi ih tog trenutka usrkala supermasivna crna rupa. Možda i bi, nikad ne znaš?
Enivej, neću se ovde baviti „folklornim“ lažima raznih vrsta koje neprestano proizvode, a koje su možda i relativno bezopasne u svojoj preotvorenoj tupoumnosti. Zanima me ona centralna, konstitutivna laž na kojoj se bazira čitava njihova vladavina 2.0, ona bez koje ne bi ni dospeli tu gde su, a još manje bi se tu i održali. Ta laž, štaviše bullshit, onaj je verbalno-misaoni t(r)ik koji je gotovo neosetno postao opšte mesto njihove retorike, te odatle prodro duboko u glavni tok javnog govora, da bi do danas avanzovao u nešto već na polukorak od nesporne istorijske istine, sagrađene na živom pesku jedne megaizmišljotine. U tamnom središtu te supermasivne laži je narativ o „dosovskim parazitima“, „žutim lopovima“ i sličnim imaginarnim stvorenjima, koja da su načisto opljačkala, unazadila i upropastila Srbiju, pa su sad oni tu da je spasavaju, vade iz bule, otklanjaju uporne fleke. U realno-istorijskoj stvarnosti bilo je obrnuto: Srbija je opljačkana, poharana i u svakom smislu unazađena tokom „njihovih“ apokaliptičnih devedesetih, a tokom naredne decenije se iz tog blata izvlačila. Vrativši se na vlast, Vučić i kamarila zatekli su zemlju u neuporedivo i nezamislivo boljem stanju od onog u kojem su je ostavili dok su davali petama vetra iz svojih kabineta onog 5. oktobra 2000. kasno popodne. Od tada, Srbija dokazuje da i u mirnodopskim uslovima ume lepo da nazaduje, samo ako se počasti odgovarajućom ekipom prigradskih vaćaroša i diletanata.
Do sada je, kažem, ova operacija masovnog implementiranja „lažnog sećanja“ poprilično već uspela. Sada se, kanda, krenulo još jedan bitan korak dalje. Nakon što je, dakle, ustanovljeno da su „žuti“ i ostali iz tog špila osiromašili Srbiju i nakon što je ta paraistorijska paračinjenica postala deo većinske memorije pamćenja, sada će se navaliti na priču da su je pritom još i terorisali, držali u zaptu, pod knutom, u kletoj neslobodi i u tandari gde akrepe memla davi, i tako sve do 2012. dok nam nije iznova sinulo Sunce slobode. Za koje znamo i vi i ja da se zove Aleksandar. Jedan drugi, po vlastitom priznanju inferiorni Aleksandar, onaj Vulin, pre neki je dan uspeo da sroči i ovo: „Mi nekada zaboravljamo kako je to stvarno izgledalo, zaboravljamo kakva je bila strahovlada DOS-a, da niste mogli ništa da radite ako niste bili član DOS-a. Ako je neko imao hrabrost da im se suprotstavi, bio je šikaniran, prisluškivan, hapšen.“ (Dnevnik, 6. 8. 2019.)
Neko će reći: „Ah, to je Vulin, pusti budalu, šta taj pa i može da kaže…“ Osim što je uvredljiv za jednog visokog državnog službenika, ovakav iskaz je neoprostivo banalizujući, te je utoliko i nesvesno „saveznički“ sa onim koga olako otpisuje kao neku vrstu nevažne dvorske lude. Vulin, naprotiv, izgovara tekst koji ćemo – kladim se u raskošnu vegansku večeru u „Savanovi“ – u bliskoj budućnosti još mnogo puta čuti iz mnogih kamarilskih usta, tek blago izvariran; Vulin je, naime, samo sažeto sintetisao jednu dražesnu fikciju koja nam je prodata pod firmom stvarnosti, a sada, ovako ucelovljena, glasi otprilike ovako: „Politički protivnici Miloševića i Šešelja, došavši na vlast, do tada berićetnu i slobodnu Srbiju su opljačkali, unazadili i zavili u crno, i još su je pri tome lišili slobode, zaveli strah i drhtanje kao meru stvari, a onda smo nazad došli mi, saradnici i naslednici Miloševića i Šešelja, i kurtalisali Srbiju ne samo bede, nego i straha, i eto nas svih od tada, hoj-la, nazad u najboljem od svih svetova“. Tako da, po novom, ima da modifikujete svoje sećanje na vlastiti život otprilike ovako: devedesetih ste bili bogati i slobodni, dvehiljaditih porobljeni i bedni, a sada vam opet ide sve u šesnaest, i svakog dana u svakom pogledu sve više napredujete.
Ali, sve je to naposletku previše idiotska priča, zar bi iko u to mogao da poveruje?! Koješta. Ljudima su sumnjive poluidiotske priče, u njima relativno brzo nanjuše slaba mesta i izbuše ih na sve strane dok se skroz ne izduvaju. Međutim, priče koje su kompletno idiotske i u tome savršeno zaokružene i ispunjene, priče koje su sa stvarnošću raskinule radikalno, dosledno i bez ikakvog stida, oklevanja ili kompromisa, mogu da se održe zastrašujuće dugo, podržane od deprimirajuće mnogo hipnotisanih ljudi. Da nije tako, ničega od ovoga ne bi ni bilo, a likovi domicilno iz paralelne, košmarne stvarnosti, poput Vulina samog, a i njegovog imenjaka, bili bi tek bledeće prikaze iz sve mutnijeg sećanja na sve dalju i sve goru prošlost.
Doktor Branimir Nestorović predstavio je još bolji i noviji pokret „Mi snaga naroda“ i opet će na izborima glumiti opoziciju. I opet će odneti neke glasove
Naklapa se o tome ko će biti Brnabić umesto Brnabić, to jest predsednik nove vlade. Zašto, kad je potpuno svejedno
Četvrt veka od bombardovanja, niko ništa nije naučio. U Srbiji smo rešili da jedni drugima pričamo poluistine i svoje žrtve koristimo kao adute u produženom obračunu za „našu stvar“
Goran Vesić je na društvenoj mreži X rekao da je Tito srušio dve zgrade na čijem mestu sada stoji Generalštab jer su ga „podsećale na srpsku istoriju i stari poredak“, a da su ovi koji bi sad da sačuvaju to kulturno dobro isti takvi
Stanimir B. je okončao život zbog zverske torture u ćeliji zatvora Padinska Skela – državne ustanove u koju nikad i nikako nije smeo da dospe. Pravo pitanje zato glasi: gde mi to živimo? Jer Stanimir B. je slika u ogledalu i društva i svih nas
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve