Kolumna

Ova situacija

Generalov Robin Hud i Aida Ćorović 1

foto: nenad stojanović

10. 11. 2021. / 23.02

Generalov Robin Hud i Aida Ćorović

Zašto sa strancima sme da razgovara samo predsednik Srbije? Zbog čega Vučić svaki put kada se iznervira potraži utočište u radikalskoj teoriji i praksi? Kolika je dubina ponora moralnog sloma u Srbiji? I kako je žena sa nekoliko jaja u torbi iz vlastitog etičkog imperativa razotkrila svu bedu i licemerje vlasti, njeno podilaženje najnižim nagonima i vlastitoj mračnoj istoriji

Tabloidi su obnarodovali da je Dragan Đilas "gori od Kurtija" i predstavlja "opasno zlo". Zašto, sažima "Informer": "U SAD je tražio sankcije za Srbiju, obećao da će priznati Kosovo i ‘genocid’ (misle na Srebrenicu) i odreći se Republike Srpske."

A kad li je to predsjednik Stranke slobode i pravde uradio? Zna se – 4. novembra, na sastanku u Vašingtonu sa Gabrijelom Eskobarom, specijalnim izaslanikom američkog predsjednika Džozefa Bajdena za Zapadni Balkan.

Postoje i dokazi: em je grupica slabo poznatih kongresmena zatražila od Bajdena da razmotri zabranu ulaska u SAD i blokiranja imovine pojedincima zbog destabiliziranja regiona, em Srbija nije pozvana na Samit za demokraciju u organizaciji američkog predsjednika. Sve je ovo, tvrdi naprednjački Štab za brze intervencije, Đilasovo maslo. Male su Rusija i Kina zajedno koliki je on izdajnik.

Ajd’ sad da se uozbiljimo: kao što nema trunke istine u onome za što režim kleveta Dragana Đilasa, tako ni Vašington ne mijenja bitno odnos prema Aleksandru Vučiću. Riječ je, prosto, o još jednom podvlačenju američkih prioritete u regionu. To su u prvom redu Bosna i Hercegovina i Kosovo, uz izvjesno mrštenje na opčinjenost ovdašnje vlasti Putinovom Moskvom i Sijevim Pekingom. Sistemska korupcija, gušenje medija, sumrak parlamentarizma i slične pojave u Srbiji imaju sekundaran značaj i služe za realizaciju ciljeva iz prethodne rečenice.

Ipak, odlazak Đilasa u Vašington iznervirao je predsjednika Srbije. Čitaocu sigurno nije teško zamisliti kako bi izgledalo Vučićevo obraćanje da se on umjesto lidera SSP-a obreo u Stejt departmentu sa Eskobarom. U najkraćem – ponosan je na pohvale koje je dobio od domaćina jer je to ujedno priznanje i Srbiji, srpsko-američki odnosi nikad nisu bili bolji još od Deklaracije nezavisnosti iz 1776, lopovi iz opozicije neće uspjeti da vrate tajkune na vlast, niti će ikad više biti "Bljeska" i "Oluje"… Kako je ovakva izjava izostala, Vučić je svoj jed iskazao rekavši da svi njegovi prethodnici na funkciji šefa države zajedno nisu imali toliko susreta sa svjetskim liderima koliko on sam…

Ovo iznuđeno hvalisanje posljedica je njegove opsjednutosti odnosima sa inostranstvom. Tu nema mjesta za premijerku Anu Brnabić i ministra vanjskih poslova Nikolu Selakovića, a kamoli za "nekog tamo" Đilasa. Razlog je dvojak.

Pošto je stalno u predizbornoj kampanji, Vučić vanjsku politiku koristi u brutalnoj samopromociji, izdajući se za "novog Tita" – državnika cijenjenog na sve četiri strane svijeta, diplomatskog mahera i čovjeka koji vraća samopouzdanje nepravedno poniženoj naciji. Otud ničim izazvano obraćanje Si Đinpingu na kineskom, nastojanja da sa Vladimirom Putinom službeno razgovara na ruskom, čuveni "ključevi" Bijele kuće dobijeni poslije susreta sa Trampom, "moljakanje" Angele Merkel da pojede šniclu, "privilegija" da ga Emanuel Makron odvede u svoje "odaje" i ostali "transferi blama" za mučene građane Srbije… Stvarnost ovdje nije ni od kakvog značaja, ali jeste tabloidno prepariranje javnosti.

Drugi razlog zašto osim predsjednika države niti jedan drugi funkcionar ili političar ne bi smio razgovarati sa strancima leži u njegovoj radikalskoj prošlosti. Naime, osnovni postulat iz Visoke političke škole Dr Vojislav Šešelj kaže da će svaki suradnik na taj način biti zavrbovan, potkupljen, naveden na odavanje službenih i drugih tajni, pretvoren u izdajnika. Ukoliko pak opozicioni lideri kontaktiraju sa ambasadorima ili diplomatima, postoji li jači dokaz za postojanje zavjere i pripremanje prevrata? U ovom kontekstu, čitalac sigurno pamti Vučićeve izjave "da Srbijom više neće vladati ambasade", televizijskih državnih udara, "makedonskih" i "ukrajinskih" scenarija, optužbi za "uvezanost" sa stranim službama… Ta paranoja režima i njegovog prvog čovjeka savršeno oslikava njihovu ličnu nesigurnost i strah od međunarodne zajednice nahvatan devedesetih godina prošlog stoljeća.

No, ono što u početku djeluje kao teškoća, lako postaje prilika. Tako je i Vučić primijenio aikido tehniku na neprijatne abere iz Vašingtona. Ukratko: on je branilac Srbije koja će im, kako kaže, samo "uništena biti dobra i demokratska", iz naftalina vadi termin "avnojevska Hrvatska" nagovještavajući da bi mogla postojati i neka druga, te – ali nipošto na posljednjem mjestu – uspoređuje sebe sa Robinom Hudum iz "jednog malog naroda koji se bori za svoj narod".

Hm… Na stranu to što se tokom njegovog stolovanja u Šervudskoj šumi Beograda na vodi socijalne razlike u Srbiji produbljuju iz sata u sat, metro pravi za novu naprednjačku klasu, pravna sigurnost građana žrtvuje poslovnim interesima, minimalne zarade isplaćuju u privatnim firmama koje primaju ogromne državne poticaje, epidemija kovida izmiče svakoj kontroli, a samoj zemlji i njenim stanovnicima prijeti ekološki kolaps nesagledivih razmjera. Isto tako, valja apstrahirati i dobro poznatu činjenicu da srpski narod strada gdje god ga radikali/naprednjaci brane i da je ova kvazipatriotska retorika za kućnu upotrebu čvrsta koliko i balon od sapunice.

Pravo pitanje zato nije da li građani vjeruju u "Srpski svet" Aleksandra Vulina, ekonomsko "zlatno doba" Srbije i murale Ratka Mladića kao izraz nacionalnog prkosa i ponosa, nego brojno stanje onih koji se prave da je sve zaista tako. Ili, drugim riječima rečeno, kolika je dubina ponora moralnog sloma u Srbiji? Odnosno, da li su laž, servilnost, manipulacije, bahatost, prostaštvo i strah postali njena priroda?

Ako je suditi prema pripremama za predstojeću izbornu godinu, ambis moralnog sunovrata je popriličan. Naime, iz pojedinih stranačkih struktura stižu savjeti "kapilarnim glasačima" kako da prevare svoje naprednjačke kontrolore kada budu morali fotografirati glasački listić ili kao "vagon" učestvovati u "bugarskom vozu". Borba za demokraciju, vladavinu zakona i elementarni građanski dignitet time su zamijenjeni za etičko šibicarnje i sitan šverc ličnim integritetom. Svijest da nikakva promjena nije moguća i da su izbori isključivo festival "kurtamurtizma" ovakvim i sličnim porukama biračkom tijelu samo se učvršćuje. Jer zašto ne glasati za one dokazano uspješnije, moćnije i opasnije u svemu ovome?

Ma koliko nervirali i jedili Vučića, susreti sa stranim diplomatima i povremene packe režimu iz svijeta neće mnogo toga izmijeniti. Ono što bi moglo jeste rad na uspostavljanju bazičnog morala sa svim ličnim konzekvencama.

Istup Aide Ćorović može biti dobar početak. Bacanjem jaja na mural Ratka Mladića i, potom, njenim promptnim privođenjem, ona je hrabro nazvala stvari pravim imenom i razotkrila svu bijedu i licemjerje vlasti, njeno podilaženje najnižim nagonima i vlastitoj mračnoj istoriji: gotovo čitava policijska brigada sa maricama branila je mazariju ratnog zločinca osuđenog na doživotnu robiju.

Aida Ćorović uradila je što je morala. Vođena etičkim imperativom, suprotstavila se onome što nikad nije smjelo biti na ulicama Beograda. Sada je na redu svako od nas ponaosob.

Iz istog broja

Provetravanje

Kad Stevčo zagrmi

Rumena Bužarovska

Navigator

Pomozite Ilonu Masku da plati porez

Zoran Stanojević

Nuspojave

Kloniranje šećerne table

Teofil Pančić

TV manijak

TV grioti

Dragan Ilić

Svi brojevi Vremena na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu