Kolumna

Ova situacija

Bumerang u lice predsednika Srbije 1

foto: m. milenković

Bumerang u lice predsednika Srbije

Zbog čega je Aleksandar Vučić kriminalisao svoje političke protivnike? Zašto medijska pomrčina ne može sakriti naličje ovog etiketiranja? Dokle je politički i javni život dovelo Vučićevo igranje uloge kadije koji goni, tuži i presuđuje? Kakva je uloga porodice u aktuelnom mehanizmu vlasti? Šta je razlog da u Srbiji niko ništa ne veruje, a opet može i u sve da poveruje? I kako je usled svega ovog Veljko Belivuk postao senka koje se šef države ne može otresti

Počnimo tekst misaonim eksperimentom – na vlasti su Dragan Đilas i Vuk Jeremić, a u opoziciji Aleksandri Vučić i Vulin. Kako li bi ovi drugi reagirali da Veljko Belivuk i Marko Miljković one prve proglase za svoje ortake?

Ovdje pomaže analogija, pa odgovor glasi – otprilike isto onako kao i prije osamnaest godina nakon atentata na Zorana Đinđića. Stariji čitaoci sigurno pamte kako su tada radikali predvođeni Vojislavom Šešeljem zajedno sa ostatkom ekipe iz "crno-crvene" koalicije ubijenog premijera proglašavali za mafijaša kojeg su likvidirali dojučerašnji drugari. Ukoliko je Vučić ponešto od ovog zaboravio, eno mu Bebe Popovića – on se možda sjeća.

Za ministra unutrašnjih poslova teško da bi itko rekao, ali mnogi će ustvrditi kako predsjednik Srbije nije više onakav kakav je bio devedesetih i u prvoj deceniji dvijehiljaditih godina. Napustio je Šešelja, odrekao se Velike Srbije, uozbiljio, kultivirao… Pa ipak, čovjek neusporedivo lakše izlazi iz Srpske radikalne stranke nego ona iz njega.

Vučić zbog toga nema političke protivnike. Odnosno – cjelokupnu opoziciju je proglasio za skupinu pljačkaša, lopova, mafijaša i kriminalaca opće prakse. Sa takvim ljudima on ne razgovara. A i kako bi kada su ojadili Srbiju, istopili tenkove, zatvorili tvornice… Ma ukrali bi oni i jaje ispod kvočke, samo da nije njega. Navedeno i još mnogo toga goreg, Vučić već devetu godinu ponavlja od televizije do televizije, a razrađuju i kite tabloidi i režimski "analitičari". Možda građane baš i nije uvjerio u potpunosti pošto su lideri opozicije na slobodi, ali gdje god da nastupe, ne gine im pravdanje i objašnjavanje. Etiketa lijepljenja etikete očito se pokazala kao dobitna kombinacija, stalna mrlja sumnje koju u javnom mnijenju nije moguće u potpunosti otkloniti.

Međutim, kriminalizacija političkih protivnika ima svoje naličje. Korupcionaške afere, bogaćenje na raketni pogon, bahaćenje, trošenje daleko iznad nominalnih primanja i slične prizore iz života režimske nomenklature ne može sakriti čak ni medijska pomrčina u Srbiji.

Vučićeva sveprisutnost i demonizacija neistomišljenika ovdje dolaze kao otežavajuća okolnost. Kako on sve zna o svakome, osim o ljudima iz neposrednog okruženja? I zbog čega je tako siguran da su u skladu sa zakonom "tetka iz Kanade", trgovina oružjem ministarske porodice, kamenolomi, popločavanja, rušenja i zidanja, "biznisi" u Upravi carina, ekskurzije na plantažu "trave", neplaćanje poreza i brojne druge afere svojih formalnih i neformalnih suradnika? Ne trebaju ovdje nikome "laži" "tajkunskih", "mafijaških" i "Đilasovih i Šolakovih medija" pa da shvati kako je nešto vrlo trulo u Republici Srbiji.

Još škakljivije je kada se dođe do brata i sina šefa države, Andreja i Danila Vučića. O prvom vlada uvjerenje da je siva eminencija Srpske napredne stranke i čovjek za delikatne i izuzetno povjerljive poslove. Drugi se ne može pohvaliti ovakvom ulogom, ali fotografije iz njegovog društvenog života svjedoče o poznanstvima sa ljudima poznatim organima gonjenja… Također, svu trojicu policija je prisluškivala kao "odvojke" dok su razgovarali sa osobama stavljenim "na mjere" po zakonski propisanim uvjetima.

Mada punoljetni, Andrej i Danilo Vučić nikad se nisu izjasnili o pričama koje ih prate. Umjesto njih to radi predsjednik Srbije. Za brata tako kaže da je notorna laž kako je vlasnik zemlje i restorana, ali o njegovom političkom uticaju ne govori ništa. Što se sina tiče, Vučić navodi da je žrtva prljavih policajaca, mafije i političkog podzemlja čiji je cilj da ga ucjene preko Danila. Sigurno je da tu postoji dosta istine. No, uslijed izigravanja tutora bratu i sinu uz njihovu stalnu i nijemu prisutnost na javnoj sceni, kontroverze neminovno rastu iz dana u dan.

A kako i ne bi? Aleksandar Vučić ništa ne objašnjava niti s nekim vodi dijalog, on neumorno proziva i etiketira. Ispunivši svaki kubni milimetar javnog prostora, bilo kakvo pitanje koje mu nije po volji ili kritiku proglašava za plod djelovanja stranih službi, zapadnih ambasada, "tajkunskih" i "mafijaških" medija.

Govoreći na Pinku 24. jula, za "Vreme" je rekao da ga napada na "milionima strana". Zbog čega? Pa zbog hapšenja Miroslava Miškovića. Iako su "Vreme" i sam predsjednik Upravnog odbora Delta holdinga više puta ukazali kako ne postoji nikakva vlasnička povezanost niti uticaj na uređivačku politiku nego standardno dobra poslovna suradnja, Vučić nastavlja sa klevetanjem. Dalje kaže i da je najveći privrednik u Srbiji hapšenje shvatio lično iako ga nije hapsio on nego država. Hm…Sve što je javnost u procesu Miroslava Miškovića mogla vidjeti, bio je samo prvorazredni pravosudni skandal van presedana i zdravog razuma, instrumentaliziran od početka do kraja zarad pumpanja Vučićevog rejtinga. U pravom značenju riječi, tu pravna država nije viđena ni blizu sudnice.

Institucije, zakoni i demokratske procedure, naime, malo znače u Vučićevom mehanizmu vlasti. Kada je riječ o neistomišljenicima, primat imaju zastrašivanje, podmetanje, demonizacija i kriminaliziranje – istina ovdje nije ni od kakvog značaja. A igrajući stalno ulogu kadije koji goni, tuži i presuđuje, predsjednik Srbije je doveo zemlju u situaciju da niko nikome više ništa ne vjeruje, a opet može i u sve da povjeruje.

Ta mu se politika sada vraća u lice poput bumeranga. Ma šta pisali režimski tabloidi, ma kako ga branili suradnici i ma koliko kontrolirao medije, kriminalizirajuća etiketa da je bio povezan sa Belivukovom bandom pratiće Aleksandra Vučića poput onih koje je zalijepio svojim političkim protivnicima. Možda će jednog dana slavodobitno objaviti kako je pobijedio laži i klevete, ali ni sebe samog neće moći uvjeriti. Naprosto, riječ je neizbježnoj posljedici kombinacije rijalitija, podilaženja najnižim porivima i opće tabloidizacije, u šta je upravo on pretvorio politički život u Srbiji.

Jasno je da se u iskaze Belivuka i Miljkovića ne treba pouzdavati. Ali stalno inzistiranje na njihovim zločinima sa sve prikazivanjem jezivih fotografija žrtava, porazna je krizna strategija. Između ostalog, otvara iznova pitanja kako je i uz čiju pomoć nastala ova banda, a ne nudi nikakav suvisao odgovor (vidi tekst "Iskazi iz Centralnog zatvora"). Da sve još bude gore, Vučićevo i Vulinovo izigravanje istražitelja, tužioca i sudija, unose dodatnu i vrlo ozbiljnu skepsu u svaku službenu verziju čitavog slučaja. Također i opskurni napadi u tabloidnoj histeriji na opozicione političare i profesionalne medije.

Što će dalje biti? Jedno je sigurno – normalizaciju institucionalnog, političkog i javnog života ne treba očekivati. Naprotiv, zemlju tek čekaju nove afere i maksimalno podizanje tenzija uz nastavak etiketiranja, kriminaliziranja i demonizacije neistomišljenika kako bi se odvratila pažnja. To je sve što znaju, ni na što drugo nisu spremni.

Iz istog broja

TV manijak

Besmrtno leto bez rominga

Dragan Ilić

Navigator

Isključite hitno dedu sa interneta

Zoran Stanojević

Svi brojevi Vremena na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu