foto: salinger igor / aermedia.com

Srbija i NATO >

Kvadratura jednog članstva

Dok okruženje, evropske ambicije i potreba za izgradnjom modernih oružanih snaga upućuju Srbiju u NATO, raspoloženje javnosti i održavanje bliskih partnerskih odnosa sa Rusijom više su nego uverljiva kočnica na tom putu

Istina je, kako javnost uvjeravaju predstavnici vlasti, da Strateška vojna konferencija u Beogradu nije NATO samit. Ali činjenica da je inicijativa za održavanje ovakvih skupova jednom godišnje pokrenuta na pravom NATO samitu u Rigi 2006, dosta govori. Između ostalog i da, bar kada je riječ o ovome dijelu svijeta, nema niti može biti ozbiljne priče o bezbjednosti, vojsci i vojnim poslovima bez Sjevernoatlantske alijanse. Javnost je toga i te kako svjesna i zato ne treba da čude prozivanja i polemike da li Srbija treba ili ne treba da uđe u NATO. Sadašnja situacija sa unilateralno proglašenom neutralnošću naprosto je jedna od onih privremenih mjera beskonačnog roka trajanja koje ne rješavaju niti jedan problem, a stalno otvaraju nove.

Izuzev Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore, sve ostale zemlje koje se graniče sa Srbijom – Hrvatska, Mađarska, Rumunija, Bugarska i Albanija – članice su NATO-a. Pritom, u BiH i na Kosovu prisutni su vojni kontingenti iz zemalja članica Alijanse, a Makedonija i Crna Gora izražavaju nedvosmislenu namjeru da što prije uđu u Sjevernoatlantski savez. Dalje, dio ovih susjeda već je u Evropskoj uniji (Mađarska, Rumunija i Bugarska), Hrvatska će to biti najvjerojatnije u ljeto 2013, dok su svi ostali, uključujući i samu Srbiju, u različitim fazama priključivanja. Ulazak u NATO zvanično nije na listi uvjeta za pristupanje Evropskoj uniji. Međutim, niti jedna zemlja iz istočne Evrope nije postala članica EU prije nego što je pristupila Alijansi. Jasan znak kada je u pitanju evropska budućnost Srbije, zar ne?

Ovdašnje pristalice Evropske unije i, istovremeno, protivnici pristupanja NATO-u, pozivaju se na primjere Austrije, Švedske i Finske. Ove zemlje jesu u EU, ali ne i u Alijansi. Kad mogu one, zašto ne bi mogla isto tako i Srbija? Pravi odgovor na ovo pitanje teško može biti principijelan. Austrija svoju neutralnost temelji na ugovorima i sporazumima nakon Drugog svjetskog rata, a Švedska i Finska na računicama još iz hladnog rata. U svakom slučaju, riječ je o bogatim i stabilnim državama bez teritorijalnih sporova, sa čvrstom parlamentarnom demokracijom i koje su uvijek doživljavane kao dio Zapada. Pored toga, kako ta neutralnost izgleda kad su u pitanju nordijske države, pokazuje i njihovo učešće u operacijama u BiH (samo Švedska), Kosovu i Avganistanu (i Švedska i Finska).

Evropska unija, dakle, nalazi se pod kišobranom NATO-a i teško da će se tu išta promijeniti u dogledno vrijeme. Neki drugi vojni savez njenih članica ili pretendenata na članstvo jednostavno nije moguć a da se ne uruši sadašnji poredak u Evropi. Svjesne navedenog, sve srpske vlade od Petog oktobra 2000. naovamo nastojale su da nađu zajednički jezik sa NATO-om. Vojna intervencija protiv SR Jugoslavije 1999. svakako nije olakšavala taj proces, ali kako je vrijeme odmicalo, sve manje je predstavljala problem. Međutim, proglašenje nezavisnosti Kosova u februaru 2008, zaoštrilo je odnos Srbije i NATO-a. Konkretno: dok su ključne članice Alijanse, Sjedinjene Američke Države prije svih, bile glavni promoteri kosovske nezavisnosti, Srbija se oslanjala na Rusiju i gotovo već zaboravljeni Pokret nesvrstanosti u nastojanju da što manji broj zemalja prizna Kosovo kao državu. Pritom, obje strane maksimalno su se trudile da ne iziđu iz sfere političke korektnosti. Eto, slažemo se da se ne slažemo, razvijamo suradnju i partnerstvo i slično u istom pravcu.

Ovakva situacija ni ribe ni djevojke teško da može biti unapređena. Srbija, na jednoj strani, uvela je profesionalnu vojsku, a da bi te oružane snage mogle biti funkcionalan faktor nacionalne ali i regionalne i evropske bezbjednosti, moraju biti ne samo strateški dobro uvezane sa svim tim zemljama, već i optimalno tehnološki osposobljene. Drugim riječima, Srbija mora dio čuvanja svog suvereniteta i bezbjednosti podijeliti sa drugim državama jer sa raspoloživim financijskim i svim ostalim vlastitim resursima jednostavno nije u stanju da razvije sve ono što treba jednoj modernoj armiji – od veze, suvremenih sistema naoružanja, borbenih letilica… Neutralnost u tom kontekstu, ma kako da su dobri politički odnosi, uvijek je najskuplja. Na drugoj strani je NATO. Srbija, sama po sebi, ne pridonosi mnogo snazi i moći Alijanse, ali da je u okviru nje, ona bi joj omogućila čvrstu kontrolu nad jednom politički i bezbjednosno još uvijek nestabilnom teritorijom. Kada se ovako gleda, može se samo čuditi zašto Srbija već odavno nije u okviru NATO-a.

Navedenog je i te kako svjesna vladajuća politička elita. Svjesna je, međutim, i ogromnog protivljenja članstvu u NATO-u u javnom mnijenju, što će reći i u biračkom tijelu (vidi tekst "Samo partneri i ništa više", str. 10). Razlozi za takav stav su sjećanje na intervenciju 1999. i proglašenje nezavisnosti Kosova 2008, ali i svijest da članstvo u Alijansi nije besplatno – naprotiv. Pored povećanja izdvajanja za oružane snage, od članica se očekuje i da shodno svojoj moći učestvuju u ratovima protiv država koje ni na koji način ili veoma malo ugrožavaju njihovu nacionalnu bezbjednost. Intervencije u Avganistanu, Iraku i Libiji, čim se malo slegne dim visokorazornog eksploziva, pokazuju da od njih korist isključivo imaju velike sile te da učešće malih zemlja dođe kao smokvin list za pokrivanje pravih interesa. Načini i ciljevi borbe protiv globalnog terorizma, što je u savremenom svijetu eufemizam za ratove u islamskom svijetu, glavni su razlog trvenja unutar samog NATO-a.

Što je – dakle – Srbiji za činiti? Okruženje, evropske ambicije i potreba za izgradnjom modernih oružanih snaga upućuju je na članstvo u NATO. Raspoloženje javnosti i održavanje bliskih partnerskih odnosa sa Rusijom (vidi tekst "Pogodi ko dolazi na prijem", str. 16) više su nego uvjerljiva kočnica za pristupanje Alijansi. Izvjesno je samo da politika neutralnosti, odnosno laviranja između dvije strane na način Josipa Broza Tita više nije moguća... Srbija će zato, sva je prilika, nastaviti da u ovome odnosu snaga povećava suradnju sa NATO-om istovremeno umanjujući njen značaj i nastojeći da se to tako ne zove. Naravno, ovakva politika će otvoriti pitanje povjerenja na svim stranama: u okviru Alijanse, u Rusiji i kod kuće… Sva je sreća da je riječ o dugotrajnom i složenom procesu, o kome će brigu voditi i budući predsjednici, premijeri, ministri… A tko zna, možda čitav ovaj problem i nestane sam od sebe? Ne bi bilo prvi put da ovdašnja politika zaigra na ovakvu opciju.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net