Milovan Đilas >

Anatomija jednog morala

(odlomci)

Ono što bi moglo biti kod nje neobično za običan svijet, bilo je samo to što je bila pjevačica u operi, a uz to još, kao takva, i supruga visokog funkcionera, – ali ni to ona nije, u poletnoj jednostavnosti, osjećala kao nešto strašno, jer bože moj živimo u modernom dobu u zemlji socijalističkoj.

Ne da je slutila, nego je i znala unaprijed da će joj mnoge zavidjeti zbog tako dobre udaje: on je bio visoki funkcioner, uz to lijep, zrele, izrazito muške i snažne ljepote, a iznad svega – pratila ga je legenda i slava ratnog komandanta, što je oduvijek opijalo igrivu i živahnu maštu žena, pa i budilo zavist zbog promašene sreće. A sem toga se on, budući mu je čitava mladost protekla u ratovima i tamnicama, čim se najzad dočepao makar i prividnog mirnodopskog života, poširoko zabavljao ne toliko olako koliko željno, uprkos svim partijskim i drugim ograničenjima i za to vezanim unutarnjim grižnjama... Zato je i očekivala da će se ne samo one s kojima je njen muž imao intimnijeg dodira nego i one kojima se nije posrećilo da učestvuju u njegovim momačkim doživljajima, ali koje su znale nešto bliže o njima, pojaviti sa sitnim intrigama – preko telefona i anonimnih pisama, značajnim možda za neku ženu starinskog kova, ali naivnim i neuplivnim za nju i manje-više za čitave nove generacije.

Ali se i u tome u mislima ohrabrivala time da će ulaskom, uz muža, u tu novu i čistu i produhovljenu sredinu, među žene viših funkcionera, koje su mahom izgledale jednostavno i skromno, sve to postati beznačajnim detaljima, sitnim i raskalašnim pakostima, i nestati vremenom, kada se i za spoljni svijet potvrdi unutarnja čvrstina njihovog braka.

I doista, ta sitna, zla i, smišljena uznemiravanja – telefonski pozivi mužu, saopštavanje njoj samoj sablažnjivih detalja, anonimna pisma, sve je to opadalo, iz nedjelje u nedjelju, iz dana u dan. Ali je, mimo očekivanja i nasuprot tome, nije primila a kamoli prigrlila nova sredina. Dočekao ju je tako masivan, leden i neprobojan zid, koji niko nije mogao unaprijed očekivati, a najmanje ona – s predstavama posljeratne omladinke i mlade partijke, a i mladice, iako uznemirene i začuđene svim onim novim što bračni život sobom donosi, utonule u rumeni sjaj i oganj prve ljubavničke sreće.

Brak je spadao i spada, bez obzira na unutarnje odnose i spoljne oblike, u jednu od bitnih ćelija i osnova društvenog života...

Zato je mlada žena i bila pogođena, stučena i kao ljudsko biće, i kao žena i kao supruga, kad je ta nova i idealizovana sredina – veći i presudni njen dio – na prvom koraku na nož, golim sječivom mržnje i prezira dočekala i nju i njene bračne odnose. A to je za tu mladu ženu, a i inače, bilo ispoljeno s takvom žestinom i upornošću, koji se nijesu mogli mjeriti nikakvim dotad saznanim ličnim ili poznatim društvenim mjerilima, a mogli bi se pojmiti jedino ako bi se i za njih dala jasno sagledati ljudska životinjska pohlepa za održanje socijalnih pozicija, nerazumnija i divljija, čudovišnija i nemilosrdnija od ikakve životinjske borbe. Jer eto, pozicije tog sloja su pojavom mlade žene ugrožene tako naglo, sudbinski i na neki nedokučiv način, kao samom činjenicom što se jedna od onih nepoznatih, nezaslužnih, koja ne samo da nije ni bila u ratu i da nije mogla postati ni običan član nekog običnog rejonskog ili studentskog komitetčića, nego je i glumica kao i sve glumice, koja se ko zna kako "uvukla" u Partiju u kojoj sad ima svega i svačega...

Istina, te mahom primjerne supruge i majke – koje su se javno izjašnjavale za ravnopravnost i slobodu žena i od kojih su neke bile i funkcioneri ženskog pokreta, a neke na visokim položajima – nijesu mnogo prebacivale mužu što se oženio jednom "takvom" koja "nema nikakve veze s nama" (tj. – s njima, sa određenim slojem žena, sa određenim stepenom funkcija). Ta zaslijepljena pristrasnost se nije obzirala ni na šta, pa ni na to što je on skoro dvaput bio stariji, i u svakom pogledu neuporedivo iskusniji od nje. A sem toga, bio je i stari komunist, čije bi grijehove, čak i po moralu koji je vladao u toj sredini, trebalo suditi strože. Ali, da... Ali ona uopšte nije imala veze "s nama", s njima, pa time – ni s komunizmom, ni s ljudima i ljudskim društvom uopšte, jednom riječju – uljez i otpadak! (...)

Čitava mladoženjina "krivica" je olako odbacivana, a u najboljem slučaju mu je nonšalantno i uz šalu zamjerano da je ušao ipak u godine i da mu – neka me čitalac izvini zbog ovog i drugih sličnih izraza! – "sad odgovara piletina"... A ustvari je i u tome krivica bacana na nju na najfrivolniji način: "Upecala ga je na golu nogu"; "ne izdrža poslednju frajersku ofanzivu", "naratovao se drugar, trebalo je da mu samo podigne suknju..."

U onim donjim, nižim krugovima, bilo je sve to otvorenije – divljačnije, grublje i surovije. Sekretareva žena je takorekuć prekonoć postajala najuglednija dama u srezu, i to bez obzira na njene intelektualne i druge odlike, ona je marno i budno birala prijateljice i bila je prava sreća stupiti u njen posvećeni krug.

A kako su se politički odnosi unutar kruga mijenjali i pojedinci padali i dizali se na funkcijama, tako su se sklapala i raspadala prijateljstva i među muževima i među ženama. Ali u jednom je svaki krug bio zatvoren i neprobojan – ne dopustiti "nezasluženim" ili onim koji nijesu približno na istoj stepenici vlasti da uđu u stvarni, unutarnji i intimni život kruga...

Prema onom što je mlada žena kasnije doznala, između one žene i mladoženje vodio se ovaj razgovor: Ona: "Je li to ta tvoja lepojka?" On: "Jeste. Dopada li ti se?" Ona: "Pa, kako se uzme! Ovako spolja – i može, ali izgleda da nije mirisala mnogo baruta?" On: "Nije ni mogla, nije imala ni trinaest godina." Ona: "Znam, znam. Ali nije ti ni bilo teško naći. Našla te, ona tebe. Ne znam samo što si se vjenčavao! Kod toliko dobrih starih drugarica..." On: "Ženio sam se iz ljubavi, iz dopadanja, a ne... " Ona: "Ja, ja, ljubav, ljubav – gori kao mokro ćebe u Savi. Da se nijesi zatrčao, na mladost i ljepotu?" On: "Ne ženi se forum nego čovjek"...

Nevjesti je izgledalo, dok je ulazila tako s muževljevom rukom preko leđa, da je sve to bilo slučajno, svakako trenutno. I ona je namah sve i zaboravila, provlačeći se između stolica i pod novim utiscima.

Ali ako je taj nejasni i neprijatni susret i mogao lako da iščili pred očaravajućom ljepotom i prigušenim šarenilom prepunog stadiona i rascvalim buketima pijeskova na sve strane, čas ovdje čas ondje, prema tome gdje je omiljeni tim grada pristizao optrčavajući arenu – prvi susret s drugim ženama iz te lože, koji se nije mogao izbjeći, zgranuo je i zamrzao mladu ženu. I dok su igrači očekujući sudiju zagrijavali ispred golova mišiće, muževljev prijatelj – kum ju je upoznavao s nekim drugovima i s četiri drugarice, koliko ih je svega i bilo u loži, među njima i sa onom ispred ulaza, kojoj je nevjestu sad povukla još veća radoznalost. Ljubazno i neodređeno se smješkajući, muškarci su joj pružali ruku, da bi je namah i kao nenamjerno zaboravili pred prizorom igrališta. Ali žene su joj mlitavo, bez stiska i bez riječi i nekako sa strane pružale ruku, i očevidno namjerno okretale glavu od nje, čak ne ni ka igralištu, nego baš tako da to ona jasno vidi. A ona, ona ispred ulaza, ona najfinija i najumnija, ona joj nije ruku pružila, nego se jedva primjetno poklonila i neodređeno – i šaljivo i prekorno, i nezainteresovano i ledeno rekla: "I vi ste glumica? Da, čula sam. One druge, udate za naše generale, nikada ne dolaze ovde"...

Nevjesta nije znala, kad je prišla, šta da kaže, a ona žena je ćutala, gledajući nijemo i uporno i lupkajući prstima o tašnicu. "Ja sam – poče nevjesta i začudi se što zamuckuje – ja nisam onakva kakve Vi mislite da su glumice, a neke možda i jesu takve. Ja ..." Ali je ona presječe: "Ja i ne tvrdim. Ali Vaše je zanimanje takvo da... Uostalom, zašto da se pred Vama izjašnjavam i... da Vam činim neprijatnosti? Jedno ipak treba da Vam je jasno, i to Vam kažem s najboljom namerom, radi Vas samih – Vi nikad nećete moći da budete društvo naših drugova i drugarica." I ta žena se kao u nekoj igri okrenula lako na petama i udaljila...

... Naročito su bile izvještene u surovosti one koje se nijesu mogle pohvaliti za svoju mladost vrlinama koje su tražile od drugih, od nevjeste.

Jedna je rekla, imitirajući slabu literaturu: "Prosto osećam odvratni zadah razvrata ako sam s njom u istoj prostoriji." A jedna druga, koja je proživjela mladost u onom vremenu kada se u Skoju smatralo prvim znakom ženske emancipacije, oslobođavanje od "buržoaskih" moralnih predrasuda djevičanstva i vjernosti: "Više se ne zna ko su naše drugarice! Ne razlikuje se ko je kurva a ko je drugarica." A jedna opet: "Njeno zanimanje je takvo da može biti samo kurva"...

U krugu se, kao udarom struje, munjevitim i tajnim šapatom raščulo da je glumica trudna. A odmah s tim – komentari, nesvakodnevni i pristrasni. Ali, to dijete! Još i to! Najednom! Nije se, ipak, išlo tako da se otvoreno tvrdi da ono nije i njenog muža, jer bi tako što bilo nelogično, neprirodno, a rušilo bi i ugled jednom, ipak članu kruga. Ali... Sad je "sve bilo jasno": ulovila je "našeg druga" na "ljudske slabosti" (koje se inače nijesu priznavale!), "napravio" joj je dijete još prije vjenčanja, pa nije ni imao kud...


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net