Hapšenje Božidara Vučurevića >

Gospodar Trebinja i okoline

"Ako bude trebalo, napravit ćemo još lepši i stariji Dubrovnik", čuvena je budalaština koju je Vučurević izlanuo krajem 1991. godine. Neko duhovit je u komentaru na nekom od sajtova na vest da je uhapšen – pa ma kako i čime to hapšenje završilo – primetio: "Izaći će iz zatvora još stariji i još lepši"

Bar u nečemu valja činjenica da Srbija ima sporu državnu administraciju: eto je Božidar Vučurević, nekadašnji gradonačelnik Trebinja, još 2008. godine aplicirao za dobijanje srpskog državljanstva, no se njegova molba zagubila negdje u bespućima policijskih ladica... Tako je bar jedna stvar riješena nakon što je u ponedjeljak 4. marta uhapšen – po hrvatskoj potjernici – na graničnom prijelazu Karakaj, između Bosne i Hercegovine (čiji je državljanin) i Srbije.

foto: božidar petrovićRATNI GRADONAČELNIK, PESNIK, OPTUŽENIK: Božidar Vučurević

Iste te godine kad se Boži Volanu, kako tog kamiondžiju, pjesnika i političara zovu u rodnom kraju, prohtjelo da dobije srpsko državljanstvo, Županijsko tužilaštvo u Dubrovniku se prisjetilo da bi moglo podići optužnicu protiv Vučurevića. On sam je nakon vijesti o optužnici izjavio da nije imao nikakvog udjela u granatiranju Dubrovnika, da je optužnica "nebuloza", da je i Haški tribunal zaključio da je nevin, kao i da dokumentacija – među kojom i propusnice koje je izdavao nesrpskom stanovništvu da se može "skloniti iz Trebinja i iznijeti svoju pokretnu imovinu" – to dokazuje. "Mogu me samo osnažiti, ne mogu me ubiti, a suditi mi neće, jer to nije moj sud, niti hajem za to", rekao je tada Vučurević.

BEZ BIH OPTUŽNICE: Kako god, Viši sud u Šapcu odredio mu je 18 dana ekstradicijskog pritvora. U tim bi se danima trebalo vidjeti kako će nadležni raspetljati "slučaj Vučurević": koliko se moglo razumjeti prvih dana nakon njegovog hapšenja, problem srpskog državljanstva možda bi se i mogao još riješiti pozitivno po njega (ne bi bio prva "nacionalna veličina" kojoj se daje državljanstvo, dala ga je Srbija onomad i Mili Martiću, sasvim namjenski, kako bi ga mogla izručiti Haškom tribunalu), ali ima tu i problem što Srbija i Hrvatska imaju sporazum o međusobnom izručivanju svojih državljana – osim kad su posrijedi ratni zločini – a Bosna i Hercegovina Vučurevića, čiji je državljanin, nikad nije ni za što optužila.

A mogla je. Trebinjski Bošnjaci-Muslimani i danas znaju, i dalje uglavnom rasuti po raznim kontinentima, zašto. Njihove su kuće početkom rata u BiH minirane, oni maltretirani, da bi im gradonačelnik koji je sjedalo kamiona zamijenio foteljom dozvolio – kako sam kaže – da se sklone iz svoga grada i ponesu svoju pokretnu imovinu. Ta imovina stala bi u najlon vrećicu (novac, dakako, nije pokretna imovina, u čemu se drug Božo pokazao bržim od hrvatskog ustavobranitelja Smiljka Sokola, koji je godinama kasnije zaključio da novac nije imovina, bar ne kad je familija Tuđman u pitanju), dao bi im on i onaj Iskrin telefon koji se proizvodio u crvenoj, narandžastoj i zelenoj boji da odnesu (A zašto baš zeleni telefon?, pitali bi vlasnike zelenih telefona ti fini Vučurevićevi suborci), ali prije toga su morali potpisivati potvrde da se – dobrovoljno, nego kako – odriču svojih kuća i imanja u korist vlasti grada Trebinja. U "dobrovoljno" izgnanstvo otišlo je njih oko pet hiljada. "Dobrovoljno" je, inače, svojedobno najbolje opisao advokat Nikola Barović: to je kad ti ne ubiju nikoga tvoga, kad ti ne siluju ženu i kćeri, kad ti otmu imovinu i novac i kad ipak živ izađeš s najlon vrećicom u ruci.

NEKAŽNJENE SRĐANOVE UBOJICE: To vrijeme treba prizvati u sjećanje još jednim imenom: Srđan Aleksić. To je onaj mladić, glumac-amater i košarkaš i plivač, koji je braneći prijatelja Alena Glavovića 1993. godine na trebinjskoj pijaci od Vučurevićevih pijanih četnika dobio teške batine, te je koji dan potom umro. Njegov otac Rade Aleksić, kako je to prije dosta godina u jednom svom tekstu zabilježio bosanski kolega Ahmed Burić, tada je vlastitom rukom ispisao čitulju za svoga sina. Pisalo je: "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost." Valja znati da je tek jedan od ubojica Srđana Aleksića osuđen na dvoipogodišnju kaznu zatvora.

Potpisnica ovih redova sjeća se Vučurevića iz vremena kad je već bjesnio hrvatski rat, a bosanski se već mirisao i kada je bio na čelu SAO ISTOČNA HERCEGOVINA čiji je ministar informiranja bio Milorad Vučelić: bahati galamdžija, koji je prijetio (ekipa koja je stigla u Trebinje napraviti reportažu bila je otjerana u roku jednog sata, sve strahujući da li je netko od prisutnih spodoba, kao što su obećali, pod automobil stavio neki eksploziv) i vrijeđao, zaštićen jednako bahatim (također haškom mušterijom) Pavlom Strugarom, po zlu poznatom ubojici gosparskoga grada i njegovih stanovnika, s čijim je rezervistima Vučurević palio i pljačkao po Konavlima i zaleđu grada pod Srđem.

U Dubrovniku je, inače, Vučurević bio – kako je sam utvrdio u intervjuu "Slobodnoj Dalmaciji" – 1996. godine. Došao bi opet da ga se poželio, rekao je u vrijeme kad je već čuo za optužnicu i dodao: "Kako ga se neću poželiti, onda više neću ići." Prevario se, čini se iz trenutne perspektive.

"Ako bude trebalo, napravit ćemo još ljepši i stariji Dubrovnik", čuvena je budalaština koju je Vučurević izlanuo krajem 1991. godine.

Netko duhovit je u komentaru na nekom od sajtova na vijest da je uhapšen – pa ma kako i čime to hapšenje završilo – primijetio: "Izaći će iz zatvora još stariji i još lepši."

Teško da se nešto pametnije može dodati.


 

Prokleta struga

O, zemljo moja sirota, ljuta
što ti se desi ovoga puta,
zar nemam u tebi dio,
a tako sam na te ponosan bio.

Ljubio svako brdo i polje
za mene ne bi ljepše nit bolje,
na okret bijelog svijeta ovog
do meni čudnog "poretka novog".

Kojeg poretka nesretna braćo
kad bih se opet na svijet vraćo,
samo od njega strah bi me bilo –
mučena zemljo, ognjište milo.

Ja nemam straha od tuđeg mača
više se plašim bola i plača,
kojega stvaramo mi sami sebi –
tuđe se sile plašio ne bi.

Plašljivi čovjek il’ bena neka
obadva cijena ista čeka,
prvi se boji – od straha pati,
a drugi ne zna niti će znati.

Muči me ovo suludo stanje
mom rodu treba hrabrost i znanje,
to mu je dvoje preče od hleba
narod i zemlju braniti treba.

Kad dođe vakat da treba mrijet
kako ću sužanj na onaj svijet,
kako ću sresti oca i djeda
svakoj se istini u oči gleda.

Prvo što bude, pitat će oni:
Koja vas muka na zemlji goni,
šta vam to tamo na zemlji čine
čiji si unuk nesretni sine?

Branih je nekad o kori hljeba
sada kad srpstvo jedinstvo treba,
srpsku vam zemlju razara svijet
a za nju treba junački mrijet.

Kakve to međe zidaju braća,
apostol Petar iz raja vraća,
sve one što su k’o i ti
svi ćete ođe grešnici biti.

Bježi od raja u pakao kreni
koje Viluse pominjem meni,
sedam sam rana na njima steko
od kud ti hrabrost da bi mi rek’o.

Da to sad nije država naša
ja sam tu ratov’o sa više paša,
da ne dam parče od zemlje svoje
ne priznam da si unuče moje.

Pa vi ste tvorci krvavog kova,
još peku rane sa Vučijeg Dola
ođe sam bio sa oba brata
a vi se sada igrate rata.

Kad mora tako, otkud vam pravo
Sa srpskom zemljom upravlja đavo,
Viluse pređe Turčin i Španac
a ti se vraćaš k’o da si stranac.

A ja sam nekad postavljo rampu
Omeru-paši, kvario mapu,
Ustavljo vojske tuđijeh vjera
niko nam nije odbio pera.

Unuče moje, zašto si stao
znam da si ođe iz srpstva pao,
te rampe tamo izmišlja đavo
kako bi zemlju demonu dao.

Što će vam tamo prokleta struga
neće to ni jedna nacija druga,
da sama sebi zatvara vrata
između brata i drugog brata.

Noge mi drhte, plašim se djeda
vidim da me prekorno gleda,
hajdučko oko k’o munja sine
čiji si unuk nesretni sine.

Moskva je blizu, Zagreb daleko
ako je rampu stavio neko,
srpska je zemlja sa obje strane
a tebi tuda pregazit brane.

Turčin prolazi a ti se vraćaš
koje to grehove zemaljske plaćaš,
kad opet kreneš tapije nosi
kako bi braća poznala ko si.

U staroj škrinji, tamo ti stoje
sa Vučijeg Dola medalje moje
meni ih dade Knjaz Crne Gore
za rane koje me tek sada more.

Vjerovah tvrdo boljet me neće
prostrelna rana kroz desno pleće,
dobih je kad sam ustavljo džihad
sada me boli više no ikad.

Sele se Turci u Crnu Goru
da srpsku zemlju gaze i oru,
a tebi tuda prolaza nije
žalosno srpstvo ko nikad prije.

Pošalji sina neka se bori
za dobro braće u Crnoj Gori,
sudbina naša nama je svima
Srbima, braći, gdje god ih ima.

Rušen je Stambol, Berlin je pao
te rampe šalje vam đavo,
zemaljski svijet dočeka svašta
Gospod je velik jer svakom prašta.

Narod se mora moliti Bogu
za bratsku ljubav i srpsku slogu,
ko srpstvo izda zalud se kaje
Kosovska večera i danas traje.

Božidar Vučurević, Trebinje
Ova pesma je premijerno objavljena u "Vremenu" br. 200


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

Optužnica

Optužnica Vučurevića tereti za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, te krivično djelo uništavanja kulturnih i historijskih spomenika.

Kao predsjednik Skupštine općine (SO) Trebinje, predsjednik tzv. srpske autonomne oblasti (SAO) Hercegovina, predsjednik Kriznog štaba i Ratnog štaba općine Trebinje, te predsjednik Ratnog predsjedništva općine Trebinje, Vučurević je tokom 1991. pa do 29. oktobra 1995. godine, djelujući individualno i u suradnji s bivšim liderom bosanskih Srba, haškim optuženikom Radovanom Karadžićem, planirao, poticao, naložio i na drugi način pomogao u provođenju ideje stvaranja "velike Srbije" na području bivše Jugoslavije okupacijom i pripajanjem dijelova teritorija Hrvatske i protjerivanjem hrvatskog stanovništva, navodi se u optužnici.

Tereti ga se da je u septembru 1991. godine na području općine Trebinje naredio mobilizaciju Teritorijalne obrane (TO) i formiranje jedinica specijalne policije kojima je popunjavao jedinice bivše JNA, koje su 1. oktobra 1991. godine s područja Hercegovine i Crne Gore napale Hrvatsku.

Te jedinice su do 26. oktobra 1991. godine privremeno okupirale područje od Prevlake do Stona, a grad Dubrovnik držale u potpunoj blokadi.

U napadima su postupali protivno odredbama međunarodnih konvencija, namjerno i bezobzirno granatirajući civilne objekte i spomenike kulture, pri čemu je poginuo 91 civil, a oko 200 civila je ranjeno, dok su u okupiranim mjestima uništavali, palili i pljačkali privredne i privatne objekte i imovinu civila, a ljude vodili u logore Morinje i Bileća.

Nakon 26. oktobra 1992. godine, odnosno povlačenja bivše JNA s okupiranog područja, imajući potpunu kontrolu i vlast nad oružanim snagama samozvane SAO Istočna Hercegovina, Vučurević je, zajedno sa zapovjednim kadrom Hercegovačkog korpusa bivše JNA, naredio da se nastavi granatiranje Dubrovnika sve do 29. oktobra 1995. godine, pri čemu je ubijeno sedmero civila, a 11 ih je teško ranjeno, te je nanesena materijalna šteta, saopćilo je te 2008. godine hrvatsko Državno tužilaštvo.

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net