Prvu "evropsku" naseobinu na teritoriji današnje Libije osnovali su Spartanci i Minijci s ostrva Tera (Santorini) u drugoj polovini sedmog veka stare ere. Bila je to Kirena, čiji se ostaci danas vide na istočnom delu obale Libije kod sela Šehat, ne tako daleko od Bengazija
Sad već skoro nezamenjiva, Vikipedija u odrednici „Libija“ kaže da je to „entitet“ čijim zapadnim delom vlada režim Muamera el Gadafija, a istočnim nešto što se zove Nacionalni prelazni savet. Internet je car, a brzo „ispravljanje“ dojučerašnjih istina pitanje časti i, možda, para.
Pomenutoj enciklopedijskoj podeli Libije na „Gadafijevu“ Tripolitaniju i „pobunjeničku“ Kirenaiku nedostaje samo Fezan, južni deo. Ideja o toj podeli Libije na „istorijske“ delove pojavila se neposredno pre ovog najnovijeg evroatlantskog napada. Zanimljivo je da se u međunarodnom političkom novogovoru nešto ranije pojavila i kao rešenje za Irak: i njega valja podeliti na tri dela, uglavnom po linijama vilajeta bivše Otomanske imperije.
U najranijoj istoriji Libija je ime kojim se označava cela Afrika. Druga dva dela sveta bila su Evropa i Azija; Herodot je držao kako postoji i afričko-azijska veza, Egipat. Levo od Egipta je Libija, desno Azija. Današnja Libija je italijansko ime za anektirane turske provincije Tripolitaniju i Kirenaiku (1911).
U petom veku stare ere Herodot kaže da je Posejdon poreklom libijsko božanstvo, kao što je i proročište Zevsa Amona – koje će Aleksandra proglasiti božjim sinom – u Libiji. Persej je preko Egipta dospeo u Libiju, da u Grčku odnese trofej, Gorgoninu glavu. Pred grčko-persijske ratove Egipat i Libija (Kirena i Barka) su Kralju kraljeva plaćale godišnji danak od 700 talenata srebra, po čemu su bili treća najbogatija satrapija – posle Inda („koliko ja znam ima ih najviše na svetu“), koji su danak plaćali zlatnim prahom, te Babilona i Asirije.
Prvu „evropsku“ naseobinu na teritoriji današnje Libije osnovali su Spartanci i Minijci s ostrva Tera (Santorini) u drugoj polovini sedmog veka stare ere. Bila je to Kirena, čiji se ostaci danas vide na istočnom delu obale Libije kod sela Šehat, ne tako daleko od Bengazija. Tirski Feničani su postepeno naselili područje Oea, osnovali Libdah i Sabratu – dajući Grcima razlog da ta tri mesta nazovu „Trigrad“, Tripolis. Kirena i kasnije osnovani Barka (Al Mardž), Euhesperide (Berenika, danas Bengazi), Tauhejra (Arsinoja, danas Tukrah) i Apolonija (Susah) nazvani su Pentapolis, „Petograd“. Sama Kirena postaće kasnije jedan od najvećih helenističkih kulturnih centara, filozofsko, medicinsko, arhitektonsko i obrazovno središte grčkog sveta.
Kirenski kralj Arkesilaj IV pobeđivao je sredinom petog veka stare ere na olimpijskim i pitijskim igrama u trkama četvoroprega, ali je atletsku slavu gradu pre toga doneo već Telesikrat, trkač pod oružjem: obojicu je u pobedničkim himnama zauvek proslavio Pindar.
Rimljani su anektirali Kirenaiku i priključili je Kritu kao provinciji 74. godine p.n.e. Tokom građanskih ratova Tripolitanija i Kirenaika su podržavale Pompeja i Marka Antonija protiv Cezara i Oktavijana. Potonji je, sad već kao Avgust, zauzeo severni Fezan. Tripolitanija dostiže vrhunac napretka u drugom i trećem veku n.e., posebno Leptis Magna, rodni grad careva iz dinastije Severa. Rimska Libija je tokom nekoliko vekova deo rimskog sveta koji spajaju isti jezik, zakoni i građanska pripadnost. Tripolitanija izvozi maslinovo ulje, zlato i robove, a Kirenaika vino, lekove i konje. „Afrički Rimljani“ će u današnjoj zapadnoj Libiji, na granici s Tunisom, opstati sve do desetog veka.
U međuvremenu, područjem prolaze Vandali, za njima stižu Vizantija pa Arapi. Dalja istorija Libije pripada njima (640–1551), Otomanskim Turcima (1551–1911), Italiji (1911–1943) i Saveznicima iz Drugog svetskog rata (1943–1951). Kraljevina Libija, pod patronatom Ujedinjenih nacija, proglašena je 1951. godine: nezavisnost će plaćati „držanjem“ američkih i britanskih vojnih baza (Francuzi se brinu za Fezan) sve do 1969. kada na vlast dolazi mlađahni pukovnik Muamer el Gadafi.
Srednjevekovni Evropljani nisu zanemarivali trgovački značaj Libije, ali su njihovi pokušaji da je zauzmu bili više no kratkotrajni: sicilijanski kralj Rodžer II zadržao se nekoliko godina u XII veku, a španski Habsburgovci su uspeli da zauzmu Tripolis 1510, prepuštajući ga vitezovima Svetog Jovana, sve dok ga Sinan Paša nije zauzeo 1551. Tripolitanija, Kirenaika i Fezan potom postaju toliko važni da se o njima brine direktno Carigrad, ili ih otimaju odmetnute paše i begovi.
Početkom XX veka oko delova Turske počinje evropska otimačina. Italijani ulaze u Libiju 1911–1912. godine i tamo ostaju do 1943. Otpor Italijanima između dva svetska rata predvodi Idris al-Mahdi as-Senusi, potonji kralj Idriz I.
Ležišta nafte otkrivena su 1959. i tada je, može se sad reći, sve pošlo naopako.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Jovanović i Vučić za razliku od Grbovića i Đilasa ne priznaju presude Haškog tribunala. Međutim, PSG i SNS će se ogledati na beogradskim izborima gde neće biti SSP-a i NDSS-a. Odnos prema Rezoluciji o Srebrenici daleko je od najvećeg problema opozicije u Srbije, ali je prilično ilustrativan
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!