Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Koliko dugo i koliko uspešno se izdaleka – naročito iz pritvora – može voditi politika u zemlji, najbolje pokazuje primer Vojislava Šešelja. Evo, već osmu godinu čovek pokušava da održi svoj uticaj i autoritet u Srbiji, a postigao je da mu se stranka rascepi na veći, raskolnički, i na manji, lojalni deo; da postane pojava marginalna i neozbiljna; da od njega dignu ruke oni od kojih je najviše očekivao – Rusi i "antiglobalisti"
Počnimo od Radio Jerevana: „Pitaju nas slušaoci: da li je moguća ljubav na daljinu? U principu jeste, ako je mogućnost duža od daljine.“ Isto važi i za politiku na daljinu. Retko je kome uspelo da iz izgnanstva, a kamoli iz zatvora u tuđini, vodi uspešnu politiku, pa nije ni Vojislavu Šešelju, predsedniku Srpske radikalne stranke. Nikola Pašić znao je da je u izgnanstvu privremeno, da spase glavu, a vreme će već doneti svoje. Kraljevska vlada u Londonu takođe je proigrala svoje šanse kladeći se na pogrešnog konja; kad su se 1944. setili – bilo je prekasno. General De Gol i njegovi Slobodni Francuzi bili su em pametniji, em veoma prisutni u okupiranoj domovini i vratili su se kao pobednici. Za Voju Šešelja nema nade, jer ga nikakvi Rusi neće dovesti iz zatvora i postaviti ga za šefa države, kao što su to umeli da rade u svoje vreme. Njemu je preostalo da čeka presudu Haškog tribunala, onog istog za koga je rekao da će ga rasterati kao mačke s jebišta čim stigne tamo. Evo već osam godina to traje; bilo je s početka zabavno; onda je Šešelj oslabljenu pažnju javnosti privlačio vulgarnostima, ispadima i štrajkom glađu; sada jedva da je vest, osim ako ne napravi neku novu scenu, ali i to je čudo za tri dana. Dok su Šešelj i sudija Antoneti razmenjivali komplimente (koje za Antonetija ima i hrvatski general Praljak), vreme je neumitno prolazilo. Daleko od očiju – daleko od srca; koji ga nema, bez njega se može, kažu na jugu.
NAUKA I TEHNIKA: Srbija je još jednom preplavljena plakatima na kojima piše „Srbija čeka Šešelja“, sa istom onom slikom iz fotošopa na kojoj doktor Voja liči na dobroćudnog punačkog čikicu. Srpska radikalna stranka svako malo trijumfalno najavljuje dolazak svog predsednika iz „haškog kazamata“ gde akrepe memla davi, organizuje „međunarodne naučne skupove“ na kojima se pojavljuju kojekakvi jurodivi Rusi i uopšte ostaci one mahnite ekipe iz devedesetih od koje se nije moglo živeti, ali ništa od toga ne pomaže.
Radikali sve više izgledaju kao ljudi u panici koji vide da čamac pušta vodu, a nemaju dovoljno prstiju da sve rupe začepe. Vidi se to iz javnih nastupa, ali i u Skupštini gde pričaju i pričaju stalno iste banalnosti iz svog programa, sa sve manje uverenja i uz sve više skeptičnih pogleda ostalih poslanika i uz otvoreni podsmeh Tome Nikolića i njegovih. Nije radikalima lako. Uostalom, ko im je kriv? Sve i da sutra Vojislav Šešelj bude pušten na slobodu, pošto odleži i ono što bude dobio za uvredu suda, a što se ne računa – šta će se promeniti? Ništa, osim što će politički život biti malo veseliji – do narednih izbora, kada će se videti gde je ko i čija nana crnu vunu prede. Štogod ko mislio o „doslednosti“ i „principijelnosti“ Tome Nikolića, Ace Vučića i njihove nove stranke (a znamo ih koji su), svaki mogući savez sa Šešeljem isključen je: suviše se dobro poznaju. Eventualni povratak Šešelja u srpsku politiku doneo bi samo još žešće sukobe sa naprednjacima. Voja Šešelj upropastio je sve šanse svoje stranke, sam i bez ičije pomoći. Kako je u tome uspeo?
Pre svega nije uopšte jasno zašto se svojevremeno toliko gurao da se dokopa Haga i zašto je Hag popustio. Razumni ljudi lepo su ih upozoravali da ne nasedaju i da ga ne optužuju, jer da će se gorko pokajati; ne znaju oni Voju. Da sada ne ulazimo u to – duža je to priča – tek oni su ga optužili, čini se u poslednjem trenutku, jer je već bio počeo da ga hvata neizdrž. Nekako baš posle onog neuspelog atentata na Zorana Đinđića, 24. februara 2003, dakle, Voja Šešelj trijumfalno beži u Hag i pritom laže da odavno ima kartu; nema: kupio ju je dan-dva ranije. Oko toga šta je sve svojima ostavio u amanet ne slažu se svi izvori, ali to je druga priča. Opšta je procena da je lukavi Hercegovac naslutio šta će biti i odlučio da se udalji, mada su mu Duća i Zemunci velikodušno nudili da ga negde sakriju kao što su i Dragoljuba Milanovića. Da li je Voja Šešelj zaista verovao i veruje da će pobediti Tribunal? Da li je u to verovala njegova stranka? Da li je mislio i misli da će se vratiti na belom konju i postati šef države plebiscitarno i aklamacijom? Da će mu svi Staleži, Crkva i Vojska podastreti poniznu molbu da se primi teške dužnosti i časti Oca Otadžbine? To niko ne zna, nemojmo se zamajavati.
RELIQUIA RELIQUIARUM: Kad čovek pogleda, međutim, kako je Voja Šešelj vodio iz Haga svoju politiku u Srbiji, stvari izgledaju donekle jasnije. Kao prvo, ostavio je za sobom veliku i jaku stranku, disciplinovanu do fanatizma, sa čvrstom i lojalnom komandnom strukturom. Partijska linija koju je formulisao pred odlazak bila je jasna: hašku optužnicu pisali su „žuti“ u Beogradu, a sve ostalo sledi iz toga. Zašto su je napisali? Da unište Srbiju; da naprave marionetsku vladu; da „razsrbe“ Srpstvo i odvoje nas od Rusije i ostalih naprednih slovenskih, pravoslavnih i nesvrstanih naroda; da postanemo sluge NATO pakta; itd. Sve je to, naravno, moguće tek ako Voja Šešelj bude u Hagu, dakle odsutan. Srpska je radikalna stranka do iznemoglosti ponavljala i varirala te idejne smernice, a ostaci ostataka (reliquia reliquiarum) čine to i danas, sve slabijim glasom, doduše.
Iz Haga je Voja napravio otvorene kanale komunikacije preko porodice i tima za odbranu. Pratio je situaciju i intervenisao što telefonom, što (u delikatnijim stvarima) preko ličnih kurira. Raskolnici čak i danas o tome nerado govore, ali čini se da je ostao podjednako nabusit, autoritaran i ciničan kakav je bio i u zemlji. Revidirao je i menjao odluke Centralne otadžbinske komande ili kako se već taj njihov CK zove; isključivao je ili uključivao koga treba; vodio kadrovsku politiku; rukovao parama; cenjkao se sa saveznicima i sa protivnicima po svojoj volji; sam je donosio ponekad i strateške odluke; pod izgovorom da on sedi u „haškom kazamatu“, pa je prema tome za stranku dobro ono što je dobro za njega, dovodio je SRS u neprijatan položaj raznoraznim nepotrebnim svadljivim ispadima; ukratko – ponašao se i dalje kao da je u Batajnici, a ne u Sheveningenu. Napušavao je tužioce i sudije u Hagu, narodnog veselja radi, a na povremeni tihi užas svojih pravnih savetnika, kako čujemo. To i nije najstrašnije: najstrašnije je kada je počeo da otkriva imena zaštićenih svedoka i da organizuje pretnje i cenjkanja sa njima, ali i sa drugim, poznatim, svedocima. Na tako nešto jako se loše gleda tamo kod njih i pravnim savetnicima to je bilo jasno, ali se niko nije usudio ni da zucne; neki su čak u tome uživali.
Druga zanimljiva taktika bila su „Sabrana dela prof. dr. Vojislava Šešelja“ u do sada valjda 114 tomova (većinom po hiljadu strana svaki). U najvećoj meri reč je o neopevano dosadnom smaranju iz pera skromnih i samozatajnih marljivih radikalskih pisara, uz pretenciozne i podjednako tupe predgovore i uvode malo viših stranačkih šarži. Uzgred: najveći deo tog svog monumentalnog opusa Voja Šešelj ni video nije, a kamoli napisao; uostalom, to su većinom tuđi spisi na koje su potpisali njega. Svrha tog neviđenog u Srba bibliografskog poduhvata, te vavilonske zbirke banalnih gluposti ostala je, međutim, nejasna. Šta se hoće postići? Pretvaranje kvantiteta u kvalitet? Opseniti prostotu debelim knjižurinama? Očekuju li oni da to neko (osim mene) uopšte čita? Radikalski glasači nisu po tome poznati, a i ne trebaju im debele knjige da bi glasali za Šešelja. Kako je taj izdavački poduhvat finansiran, druga je priča i ona se nazire: putem zahvatanja u budžet, reketiranja lokalnih samouprava i „patriotskih“ biznismena, koliko se naslućuje. Politički učinak tog napora, međutim, ostaje sumnjiv, osim ako Voja Šešelj nije planirao da ostavi svoj opus budućim generacijama Srpčadi; to bi ličilo na njega.
ROK TRAJANJA: Dok se sve to događalo, vreme je teklo. Izgleda da je i Voji Šešelju polako isticao rok trajanja, štogod on po Hagu vikao i štogod radikali po Skupštini i inače radili. Nije jasno kako su ti ljudi toliko dugo propuštali da primete elementarnu zdravorazumsku činjenicu: da stranka koja počiva na liderskom principu ne može da uspe bez prisutnog lidera; sasvim prosto. Kada su se Toma Nikolić i Aca Vučić konačno prekontali, nije to bilo neko političko iznenađenje, mada je imalo izvesnu moralnu dimenziju, ali šta sad… Uzgred: pre barem desetak godina „Vreme“ je u opisu lika i dela Voje Šešelja napisalo da ubuduće treba najviše da se plaši Tome Nikolića, pa se Toma posle ljutio. Procena Tome, Ace i kompanije – da je Voji istekao rok trajanja – pokazala se kao ispravna. Imperija je udarac uzvratila bedno i nemaštovito: uvredama, insinuacijama i sa još bar tri knjižurine istog tipa kao i one koje su pravili Aca i Toma.
Vratio se Voja iz Haga ili ne pre izbora, plašiti se da su radikalske nade u njega tek pusti snovi devojački. O tome svedoči i Vojin testament u okviru, uostalom.
Kućnu biblioteku od oko 5000 knjiga obogatio je i svojim autorskim delima, do sada njegov opus sadrži 112 knjiga. Milorad Mirčić, visoki funkcioner SRS-a, svojevremeno je objašnjavao da su knjige Šešelja „naučne studije o vremenu u kojem živi, on ostavlja svedočanstva za budućnost i svaki pametan čovek trebalo bi da čita njegove knjige“ a piše ih „zato što zna da mu je to najjače oružje.“ Šta je između korica tih knjiga, retko ko može precizno da kaže, ali već i sami naslovi su rečiti: Cijin major Grujica Spasović, U čeljustima Kurve del Ponte, Svedok odbrane Slobodana Miloševića u haškom procesu, Milo Đukanović novi Skenderbeg Crnojević, Boris Tadić novi Sinan Paša Kodža, Izdajnički akreditivi ustaškog konzula Vuka Draškovića, Politički ortakluk Kurve del Ponte i Kurve del Koštunice, Ubica Slobodana Miloševića Patrik Robinson, Haški štrajk glađu, Kad bitange marširaju, Siktanje crvene zmije, Robija kao sudbina, Politička partija Prodanovića, Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić, Haška instrumentalizacija lažnih svedoka, Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije, Ubistvo mafijaškog premijera Zorana Đinđića, Mafija ubila svog lidera, Propali puč Tomislava Nikolića, Haški denuncijant Tomislav Nikolić, Portparol lopovske stranke Aleksandar Vučić, Srpski baron Minhauzen Aleksandar Vučić, Sanaderova mačkica Aleksandar Vučić…
Lider Srpske radikalne stranke je u decembru 2009. godine, u vreme kada je štrajkovao glađu u Haškom tribunalu, napisao „testament“, koji je poslao stranačkim drugovima, a sa njegovim sadržajem javnost je upoznao Zoran Krasić.
Politički testament
Od svih članova Srpske radikalne stranke i posebno od rukovodstva zahtevam da nikad ne odustanete od čvrste nacionalne ideologije i koncepta velike Srbije.
Drugo, da nastavite sa energičnim suprotstavljanjem globalizmu i svim njegovim pojavnim oblicima, da se oštro suprotstavite svim pokušajima da se Srbija uključi u Severnoatlantski pakt i u Evropsku uniju, jer su tamo koncentrisani svi tradicionalni srpski neprijatelji.
Treće, da budete uporni u rusofilstvu i zalaganju za što veću integraciju Srbije sa Rusijom i ostalim istočnim, slovenskim i pravoslavnim zemljama.
Četvrto, da vodite politiku iskrenog prijateljstva sa Kinom, Indijom, arapskim, afričkim i latinoameričkim državama koje se suprotstavljaju američkoj hegemoniji i dominaciji.
Peto, da nikada ne ulazite u bilo kakvu koaliciju sa Tadićem, Koštunicom i sličnim srpskim izdajnicima.
Šesto, da nikada ne prihvatite otcepljenje Kosova i Metohije od Srbije. Da insistirate na tome da se automatski za sva vremena prekinu diplomatski odnosi sa svim državama koje priznaju nezavisnost Kosova i Metohije.
Sedmo, da potpomažete srpske političke partije u Crnoj Gori, okupljene oko Srpske liste kako bi uspela da prevlada srpska opcija u Crnoj Gori i Crna Gora se u dogledno vreme vrati srpstvu.
I opšta jedna poruka, da najviše na svetu čuvate stranačko jedinstvo i da ne dozvolite da vas iko spolja pocepa i podeli.
Lični testament
Moja sahrana treba da bude u Batajnici, u porodičnoj grobnici, tamo gde je moj otac sahranjen, na položenoj ploči ispod njegovog imena, moje ime i prezime, moja godina rođenja i godina smrti.
Drugo, lokalni sveštenici iz Batajnice da obave opelo, ako može da dođe vladika Mileševski gospodin Filaret i njega bih rado. I na kraju sahrane da mi se otpevaju tri pesme: Niz polje idu, babo, sejmeni, Ima jedan kućerak u Sremu i Sprem’te se, sprem’te.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve