"Protivnici vlade DOS-a bili su svi prirodni: nestrpljivi građani, razočarani sopstvenim prevelikim očekivanjima; opozicija; mangupi iz DOS-a, ljudi naplavljeni tu, ali bez stranaka iza sebe; svi zajedno i još strani faktor koji sebi traži novog saveznika", kaže Zoran Živković za "Vreme"
„Vlada DOS-a bila bi pala i da Zoran Đinđić nije bio ubijen“, kaže za „Vreme“ Zoran Živković, premijer Srbije od marta 2003. do proleća 2004. Živković je u razgovoru manje rezigniran; više je gorak i lucidan posle sedam godina mirnog civilnog života. Ta je vlada, kaže on, bila protiv volje građana: narod je glasao za demokratiju, kapitalizam, poštovanje zakona itd. „Svi su sve očekivali, ali to je bila kolektivna hipnoza o boljem sutra, kao da se sve moglo popraviti odmah. Očekivanje je bilo tipa: ‘pazi da ne bole te reforme’.“ To nije bilo lako: Zoranova vlada je sve vreme imala sukob sa očekivanjima stanovništva i to je bio prvi problem.
Drugi problem, kaže Živković, bile su opozicija, poražene snage, kriminalne grupacije Miloševićevog doba itd.: svi oni radili su sve što su mogli protiv nove vlade i to im nije bilo teško.
„Treći stub sloma“, kako on to zove, „bili su mangupi unutar DOS-a, drčni dripci koji stalno traže još ovo i još ono. Bili su brojni i opasni, već takvi kakvi su, a još su usput i nagrizali koaliciju pretrčavajući stalno do Koštunice i natrag. Dok je Zoran bio živ, s tim se moglo: slušao ih je sve, za svakog imao reč strpljenja i smirenja. Ta njegova harizma sprečavala je rasturanje koalicije. Njegovim ubistvom cilj jednih je ostvaren – povratak unazad – a drugi su se ponadali da će dobiti ono što im Zoran nije davao. Navaljivali su na mene i pretili ostavkama. Rekao sam im da ostavke primam od 9 do podne i neka izvole. Ali ne: čekali su izbore.“
„Strani faktor“, kaže Živković, „nastupa tek kada se vlada već rastresla: nespretna smena Dinkića; sukob Dušana Mihajlovića i Nebojše Čovića; razni stalno traže pare. Onda se pojavljuje Bert Braun (Montgomerijeva desna ruka, jer je ovaj već otišao). Ali raspad je iznutra i to se videlo još pre ubistva Zorana Đinđića. Videlo se još tokom pobune JSO-a.“
Još tokom 2000. i 2001. trajale su rasprave u DOS-u o tome treba li Đinđić uopšte da bude premijer, seća se Zoran Živković; poslednja je trajala sedam punih dana. „Presudila je procena da, ako pustimo sve to tako kako je išlo, haos će trajati još pet godina. Napravljen je plan: da se Crna Gora otpusti mirno; da se insistira na podeli Kosova. Kasnije, decembra 2002, da se krene u realizaciju svega toga, da se raščisti s kriminalom, Legijom i tim; da se Vojska dovede u red, a da ja 2003. postanem ministar odbrane. Tom planu odupirali su se dva-tri potpredsednika vlade, neki ministri i kabinet Koštunice. Neki mediji su se pridružili. Imali smo tada i ponudu SPS-a: mi njima pare, a oni nama kvorum u Skupštini: pedeset hiljada evra mesečno. Pare nisu bile problem, ali već tada su se plele mreže u Demokratskoj stranci i drugde: od Vojske do tajkuna. Konačni ishod bio je kakav je bio.“
Vlada je izvela tri uspešne privatizacije: duvansku industriju (BAT), Bel pekedžing i Sartid. Posle izbora ostavila je u Narodnoj banci sve pare, nekih 500 miliona evra, sve čisto i pošteno.
A zašto vanredni izbori nisu bili raspisani odmah posle akcije „Sablja“?
„Istraživanja javnog mnjenja u vreme ‘Sablje’ bila su nepouzdana. Osim toga, trebalo je da prođe dva meseca do izbora. Posle smo iz istraživanja doznali da je Demokratska stranka mogla da računa na oko 30 odsto, a ceo DOS na još manje. U DOS-u niko nije bio srećan zbog ideje o izborima: bili su suviše posvađani. Ja sam očekivao, kad su već DSS i G17 ojačali, neku novu ‘proevropsku snagu’, ali sa manje ovih glodara, a i bez SRS-a i SPS-a, pa neka Voja Koštunica i Mlađa Dinkić dođu i pokažu nam sav taj ‘kriminal’ o kojem su pričali. Onda je ispalo da se nismo dogovorili, a jesmo: tačno smo se dogovorili ko šta dobija… Izbori su bili čisti.“
„Protivnici vlade DOS-a bili su svi prirodni: nestrpljivi građani, razočarani sopstvenim prevelikim očekivanjima; opozicija; mangupi iz DOS-a, ljudi naplavljeni tu, ali bez stranaka iza sebe; svi zajedno i još strani faktor koji sebi traži novog saveznika“, kaže Zoran Živković za „Vreme“.
Sledeća vlada koju je Srbija dobila nije bila bolje sreće, osim što je bilo manje članova koalicije; ona naredna takođe. Ova današnja i dalje je ostavljena na milost i nemilost koalicionih partnera zbog tanke većine u Skupštini, mada je donekle stabilnija, programski i čak ideološki. Iz dosadašnjeg iskustva, međutim, i ova vlada ima velikih razloga za brigu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!