POVRATAK NA POČETAK: Ministarka pravosuđa Snežana Malović i predsednica Društva sudija Srbije Dragana Boljević / foto: tanjug

Pravni sistem >

Uloga kadije u reformi pravosuđa

Iz pogažene stalnosti sudijske funkcije neminovno proizlazi i ukinuta nezavisnost sudstva i tužilaštva; dok tužilaštvo već duže vreme funkcioniše po principu apsolutne subordinacije (diše i hrani se zajedno sa izvršnom vlašću), sudstvo je u ovom trenutku dovedeno u istu zavisnu situaciju, novu nesigurnost i novu nesamostalnost, novi strah od svakog iskazivanja samosvojnosti i hrabrosti u primeni prava u korumpiranoj državi

Nešto više od godinu dana traje saga o reformi pravosuđa i reizboru sudija i tužilaca: u decembru 2009. godine objavljen je spisak izabranih, u kojem mjesta nije bilo za više od njih 800, koji su svi redom – paušalno i bezobrazno – proglašeni nedostojnima, lopovima, nestručnima, mafijašima i kafanskim lakim komadima i poslovnom pratnjom, sve iz usta predstavnice najviše sudske vlasti, od predsjednice Visokog savjeta sudstva i Vrhovnog kasacionog suda Nate Mesarović.

Potom je cijele prošle godine trajao obračun između neizabranih sudija i tužilaca i Visokog savjeta sudstva: ovi iz Savjeta (pritom nepotpunog sastava) odbijali su svaku kritiku i tvrdili da je sve u najboljem redu, sudije i tužioci su tvrdili suprotno i sve je to tako trajalo do kraja 2010. Tek krajem godine iz koje smo netom zakoračili u svijetlu pravosudnu budućnost, čuli smo prve pomirljive tonove iz vrhovne sudske i tužilačke vlasti, koja je napokon priznala da postoji nekakva evropska supervizija, koja na dosad provedenu reformu (u prvom redu personalnu) ima brojne primjedbe.

HITNO, PA KUSO: Onda smo pred samu Novu godinu, sve po hitnom postupku, dobili nove zakonske odredbe o sudijama i tužiocima i Visokom savjetu sudstva; poslanici kao poslanici, već željni prasetine i ruske salate, na brzaka su politički prodiskutirali ono što jedva da su pročitali (oni koji su se uopće udostojili doći u skupštinu), onda se u pet do 12 skupila inače odsutna vladajuća većina predvođena demokratama i socijalistima, pa su izglasali i te najnovije izmjene koje su – gle čuda, koje samo u Srbiji više nije čudo – stupile na snagu odmah po objavljivanju, bez onog uobičajenog osmodnevnog čekanja po objavljivanju u "Službenom glasniku".

Nakon svega toga, čini se da smo opet na početku, s time da nas je i ovo dosad koštalo papreno. Neizabranima je, naime, sve do septembra ili oktobra pripadala naknada – bar onima koji su na nereizbor uložili žalbu Ustavnom sudu – koja im je obećana sve dok taj sud ne riješi njihov predmet. Za to očito više nema novca, ali najprostije da računamo: ako je njih 800 (a više ih je) u prosjeku primalo naknadu od dinarske protuvrijednosti od 700 eura mjesečno, to je trošak od 560.000 eura svakog mjeseca. Do kraja oktobra, računamo sa brojem od pet milijuna i 600.000 eura nezarađenih plaća, iako su neizabrani nudili da – kad već primaju naknade – rade na starim predmetima, pod supervizijom reizabranih. Kad tome pridodamo – kad je o pravosudnim vlastima riječ – onih skoro milijun eura plaćenih za slobodu i nagodbu za onog mladog i državno važnog siledžiju Miladina Kovačevića koje su nadležni nama građanima oteli iz džepa, pa još kad dodamo ove silne milijune za onaj još pravosudno nedovršeni satelit, bezobrazluk i bahatost vlasti je sasvim bjelodan, čak i onima koji s računicom nisu baš načisto.

KADIJA: A evo zašto smo na početku: nakon svih čudesa i nakon što je Visoki savjet sudstva napokon pristao, u drugoj polovini 2010. godine, nereizabranim sudijama i tužiocima dostaviti pojedinačna rješenja s razlozima iz kojih nisu reizabrani, Ustavni je sud uspio odlučiti o tek dvije od gotovo 900 žalbi. On je ukinuo odluke Visokog savjeta i naložio da ponovo razmotre kandidature neizabranih sudija, ali je Skupština Srbije – na prijedlog Ministarstva pravde – posljednjih dana prošle godine po hitnom postupku praktično ukinula nadležnost Ustavnog suda i prihvatila zakon po kojem se sve žalbe nereizabranih izuzimaju i vraćaju pred taj isti Visoki savjet sudstva, koji nas je u tu situaciju doveo (isto se odnosi i na Državno vijeće tužilaca, da ne bude zabune!), koji će – e, sad smo na zanimljivom terenu – sve to ispočetka razmotriti. Ali, ne samo žalbe nereizabranih sudaca i tužilaca nego i onih izabranih.

To će, kako stvari stoje, obaviti ovaj sastav – nepotpuni i izabran s političkim utjecajem, kako to konstatira Evropska komisija u svom godišnjem izvještaju o napretku Srbije na evropskom putu – dok će, po slovu Zakona, stalni Visoki savjet sudstva, koje mora biti izabrano do kraja marta ove godine, učiniti i ovo: "Stalni sastav Visokog saveta sudstva preispitaće odluke prvog sastava Visokog saveta sudstva o izboru na stalnu sudijsku funkciju, odnosno odluke o predlogu za izbor sudija koji se prvi put biraju, radi utvrđivanja postojanja razloga koji ukazuju na sumnju u stručnost, osposobljenost i dostojnost pojedinog sudije, odnosno postojanja razloga koji ukazuju na povredu postupka u donošenju odluke o izboru ili predlogu za izbor pojedinog sudije.

Odluka stalnog sastava Visokog saveta sudstva kojom se utvrđuje postojanje razloga iz stava 1. ovog člana, predstavlja poseban osnov za pokretanje postupka za razrešenje."

Taj član 6 netom izglasanog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijama kaže da smo se vratili na sam početak: ne samo da će, po principu kadija te tužikadija ti sudi, oni koji su cijelu stvar zakuhali, umjesto Ustavnog suda, odlučivati o dosad počinjenim čudima, nego će kad napokon izaberu stalni sastav istoimenog naziva preispitati i krajem 2009. godine reizabrane sudije, po kriterijima koje tek treba odrediti.

ZAVISNOST I NESIGURNOST: Najmanje dvije činjenice bodu oči: iz upravo rečenoga, proizlazi da će i ti izabrani sudije i tužioci ponovo prolaziti nekakvo preispitivanje, da su i oni ponovo u situaciji da strahuju od onoga što stotine nisu preživjele – novu uzurpaciju instituta stalnosti sudske funkcije – i da moraju razmišljati jesu li se zamjerili izvršnoj vlasti i nisu li možda time što su kritizirali provedenu reformu zaslužili "šut-kartu" iz pravosuđa (o čemu se, kad su posrijedi oni rijetki koji su se usudili nešto kritički reći, već šuška u kuloarima, među onima koji šute i trpe). I Venecijanska komisija i evropski zvaničnici od početka upozoravaju na narušavanje instituta stalnosti sudske funkcije, koji će – po slovu Zakona kojega su upravo usvojili naši vajni parlamentarci – još jednom biti pogažen, sve uz uvjeravanja da reforma pravosuđa funkcionira sjajno.

Iz pogažene stalnosti neminovno proizlazi i ukinuta nezavisnost sudstva i tužilaštva; dok tužilaštvo već duže vrijeme funkcionira po principu apsolutne subordinacije (sve se odlučuje u samom vrhu, koji po principu imele, poluparazita, diše i hrani se zajedno sa izvršnom vlašću), sudstvo je u ovom trenutku dovedeno u istu zavisnu situaciju, novu nesigurnost i novu nesamostalnost, novi strah od svakog iskazivanja samosvojnosti i hrabrosti u primjeni prava u korumpiranoj državi.

Druga bitna činjenica: silni zakoni vezani za pravosuđe doneseni su posljednjih mjeseci po hitnom postupku, bez valjane – ili čak nepostojeće – javne rasprave, s rokom važnosti odmah po objavljivanju u službenom glasilu, umjesto kako je to uobičajeno osam dana nakon objavljivanja. Takva praksa – i ne samo kad je pravosuđe posrijedi – dovodi do potpune pravne nesigurnosti građana i svih ostalih učesnika u životu neke države, a u pravosuđu pogotovo, jer riječ je o sistemskim zakonima. Normalne države takve zakone mijenjaju vrlo promišljeno i sasvim rijetko, naša je pravila izbora sudija i tužilaca, kao i mnogih instituta krivičnog i krivično-procesnog prava, u posljednjih nekoliko godina mijenjala često, prelamajući uglavnom loša rješenja "preko koljena".

Pritom, oni na vrhu – Visoki savjet sudstva, na primjer – kao da ni sami pojma nemaju o zakonima. Tako se dogodilo da je Društvo sudija Srbije, koje bi po definiciji trebalo biti partnerom zakonodavca i svih onih koji se pravosuđem bave, prije koji mjesec dobilo dopis Visokog savjeta da im po pravu na pristup informacijama od javnog značaja dostavi (s odrednicom: "zahtijevamo"): sve zapisnike sa sjednica Upravnog odbora Društva sudija održanih u novembru i decembru 2009. i tokom 2010. godine koji sadrže zavodni broj, pečat i potpis, obavještenje da li su na sjednicama Odbora bila prisutna i lica koja nisu članovi Odbora i ako jesu, imena tih lica, sve zaključke koje je Upravni odbor donio, uključujući zaključak da se sačini analiza rada sudova, imena članova radne grupe koja je tu analizu napravila, sve rezultate rada sudova i sudija na osnovu kojih je ta analiza napravljena i informaciju o tome na koji su način pribavljeni rezultati rada.

Nati Mesarović, predsjednici Visokog savjeta sudstva, odgovor je stigao i od povjerenika za pristup informacijama od javnog značaja Rodoljuba Šabića i odgovor Društva sudija: to Društvo nije institucija, na koju se Zakon o pristupu informacija odnosi, već je – još od onog mračnog Miloševićevog vremena – tek nevladina organizacija, koja nije dužna postupati po tom zakonu, pa se zahtjev Visokog savjeta sudstva može vidjeti tek kao nezakonit. Kako to ocjenjuje predsjednica Društva sudija, također nereizabrana Dragana Boljević: "Visoki savet sudstva, umesto da bude garant sudske nezavisnosti, čini upravo suprotno od onog što mu je ustavna dužnost. Visoki savet sudstva zastrašuje sudije i vrši nepropisan uticaj na njih, obeshrabrujući ih u aktivnostima njihovog strukovnog udruženja i predočavajući im šta sve može da im se desi pojedinačno..."

DATUMI, NEZNANJE I ANALIZE: I ne samo to, obratimo pažnju na datume: dopis Visokog savjeta sudstva sa zahtjevom za pristup traženim informacijama od Društva sudija nosi datum 7. jul 2010. godine, povratnica u Društvu je potpisana 1. oktobra 2010; no, 23. septembra 2010. godine isto Društvo je službeno dostavilo Visokom savjetu sudstva svoju analizu, koju je upravo predstavilo javnosti, s opaskom da je analiza zasnovana na nepotpunim i nesistematičnim podacima, s ciljem da ukaže na neka važna pitanja za koja je neophodna odgovarajuća intervencija Visokog savjeta, kao doprinos strukovnog unapređenja funkcioniranja pravnog sistema.

Taj izvještaj, temeljen inače na izvještaju o radu sudova objavljenom na sajtu Visokog savjeta sudstva, analizira opterećenost sudija u novoj organizaciji (smanjen broj sudija, a povećan broj predmeta), koji je povećan u svim sudovima i svim materijama, što je bila i zamjerka evropskih zvaničnika koji su upozoravali na to da novoj mreži sudova i jedinica nije prethodila ozbiljna analiza. Temeljem analize, tako nepotpune, slijedi i zaključak Društva sudija da je "jasno da se broj predmeta ne može smanjiti pritiskom na sudije", koji je opasan i koji će uzrokovati nekvalitetne i nezakonite sudske odluke i nejednaka postupanja u jednakim stvarima i – urušavanje sistema.

Konačna ocjena reforme pravosuđa još nije na vidiku, ali ako nadležni nastave putem kojim su krenuli, neće je biti još dugo. Ovakvim urušavanjem pravne sigurnosti, nezavisnosti sudstva i tužilaštva, novim prijetnjama tek izabranima prije godinu dana i svime ostalime što smo gledali od kraja 2009. do danas, nećemo prispjeti nigdje, najmanje u blizinu Evropske unije.

Kao i obično, cijenu ćemo – nažalost – umjesto (ne)odgovornih političara, poslanika i ostalih, plaćati mi, građani.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net