Tribina – 3. deo >

Muharem Bazdulj, književnik: Eho pucnja Gavrila Principa

Muharem Bazdulj, književnik
Eho pucnja Gavrila Principa

Ne znam kad se prvi put spominje naziv Jugoslavija, recimo sredinom XIX vijeka, pa je trebalo šezdeset godina da to nastane kao politička činjenica. Možda će trebati šezdeset godina ako je to stvarno umrlo, da se taj mrtvac ohladi


TEOFIL PANČIĆ: Muhareme, u vreme te države Jugoslavije, nekako je važila floskula, ili možda nije floskula, da je Bosna i Hercegovina Jugoslavija u malom. Posle je bilo šta je bilo. Bosna i Hercegovina je zemlja koja je nekako na najbrutalniji način etnički isparcelisana i to je zemlja u kojoj je neka vrsta etničke segregacije i aparthejda dan-danas prosto ozvaničena kao nešto što je deo životne svakodnevice koja je dobila pečat od Evrope, od Amerike, od čega god hoćete, da je to nešto što je sasvim legitimno. Paralelno s tim, ako se ne varam, kao posmatrač sa strane, rekao bih da opet u Bosni i Hercegovini i dan-danas, možda jače nego igde, postoji kod pripadnika svih etnosa neka vrsta jakog sentimenta prema onome što je bila Jugoslavija, što je značila figura Tita, kao nekakvog oca koji brine...

MUHAREM BAZDULJ: Samo u Federaciji.

TEOFIL PANČIĆ: Nije li to malo paradoksalno? Dakle, s jedne strane, jedna neverovatna međuetnička distanca, segregacija i tako dalje, a s druge strane ipak, čini mi se, mnogo je prisutnije ili barem manje stidno govoriti o tom sentimentu prema Jugoslaviji, nego što se obično radi u Srbiji, da i ne govorim o Hrvatskoj.

MUHAREM BAZDULJ: Ja sam inače skeptičan prema upotrebi psihoanalitičkih termina u politološkim i društvenim analizama. Međutim, mene vrlo često ta priča o Jugoslaviji i jugonostalgiji podseća na jedan termin iz te psihoanalitičke prakse, koji glasi – regresija u privatni trač.

Muharem Bazdulj

Muharem Bazdulj

Ako je raspad Jugoslavije donio sa sobom 130.000 mrtvih ili ne znam koliko, preko sto hiljada ih se desilo u Bosni, devedeset posto svih tih zločina i sve te krvi, desilo se tamo. Ljudi tamo imaju najveću nostalgiju na toj ličnoj ravni

Mi izbjegavamo da pričamo o Jugoslaviji kao o političkoj činjenici i mi vršimo regresiju u privatni trač. To se vidi, recimo, na svim primjerima Leksikona YU mitologije. Ti famozni prehrambeni proizvodi... Meni je ostao u sjećanju jedan divan lirski esej Aleša Debeljaka "Sumrak idola" koji nastaje faktički dok se Jugoslavija još nije ohladila, ako ćemo govoriti o mrtvacu, u kojem se govori o Jugoslaviji kao o mirisu ćevapa sa Baščaršije, mirisu trave sa otoka Visa, ovo, ono, a izbjegava se da se činjenica postojanja Jugoslavije politološki posmatra.

Ono što je meni takođe tu veoma važno, i onda ću opet još jednom da se pozovem na psihoanalizu, to je onaj koncept koji Nežmi Žižak naziva "između dvije smrti". Inače, ne bi ni bio jasan da nema zgodnu ilustraciju. On kaže, to je onaj momenat kada recimo u filmu o ptici trkačici kojot uleti u provaliju i hoda po zraku sve dok ne pogleda prema dole. Tek kad pogleda prema dole – pada.

Mi – to je moj dojam – svi koji smo rođeni u Jugoslaviji prilazimo toj činjenici otprilike na način na koji se u holivudskim filmovima na prvom sastanku anonimnih alkoholičara ljudi predstave i kažu: ja sam taj i taj, ja sam alkoholičar, a mi kažemo – ja predstavu nisam gledao, ali imam dojam ako mi svedemo tu priču na priču – ja sam taj i taj, to mi je matični broj, ja sam rođena u Jugoslaviji, da mi što bi se reklo, mašimo ceo fudbal.

Ta priča je nastala kao politička priča i ne može se posmatrati odvojeno. To je ono što je Želimir Žilnik vrlo lijepo opisao. I postoji u vremenu iza Drugog svjetskog rata. Kad je Lorens Darel službovao u Beogradu kao američki diplomata, i putujući jednom u Bosnu, ušao je onako s planine u Sarajevo, vidio je one silne minarete, ovo, ono i napisao jednu pjesmu koja govori, eto njemu se svidio grad i tako dalje i završava distihom da je taj grad nastao od eha pucnja iz pištolja. Taj pucanj iz pištolja je naravno pucanj Gavrila Principa. Ali naravno, ako analiziramo to na jedini način na koji ima smisla analizirati, to nije tačno. Grad Sarajevo je postojao i prije pucnja Gavrila Principa iz pištolja. Ali ako je jedna stvar nastala iz eha pucnja Gavrila Principa iz pištolja, ta stvar se zove Jugoslavija.

TEOFIL PANČIĆ: A spominješ tu regresiju u privatni trač. Kako bi to protumačio? Zašto je to strategija kojoj mnogi od nas pribegavaju, možda iz najboljih namera? Čega se mi to ustručavamo? Šta je tu tabu?

MUHAREM BAZDULJ: Bježi se od političke dimenzije toga. Ti si pitao kakva je situacija u Bosni kad je riječ o tome. Situacija u Bosni je vrlo jednostavna. Ako je raspad Jugoslavije donio sa sobom 130 hiljada mrtvih ili ne znam koliko, preko sto hiljada ih se desilo u Bosni, devedeset posto svih tih zločina i sve te krvi, desilo se tamo. Ljudi tamo imaju najveću nostalgiju na toj ličnoj ravni. Prema tome, govore o tom vremenu kad su imali stanove, kad su imali besplatne fakultete, ali ne shvataju, kako bih rekao, povezano. Meni je jasno da je to ljekovito, a politiziranje u dnevnom smislu sigurno nije. Mislim na politiziranje svoje egzistencije i posmatranje u nekim emotivno-sentimentalnim šiframa.

Međutim, ja mislim da svi mi – kad kažem svi mi, ne mislim na nas petoro ili na nas ovde sto pedeset, nego u posljednjih osamnaest godina ili koliko već ima, idemo tim pravcem. I to je opet ono, evo sad druga asocijacija koja mi je bliža, književna – to je onaj predivan roman Žozea Saramaga Godina smrti Rikarda Rejša. Rikardo Rejš je heteronim pjesnika Fernanda Pešoe i u momentu kad Fernando Pešoa umire, Rikardo Rejš živi još devet mjeseci. Na jednom mjestu u romanu – kako si ti živ, a u stvari si mrtav, on kaže: pa i mi kad se začnemo devet mjeseci prije nego što dođemo na svijet na neki način smo takođe živi. Tako postoji i taj momenat dugog oproštaja.

Ne znam kad se prvi put spominje naziv Jugoslavija, recimo sredinom XIX vijeka, pa je trebalo šezdeset godina da to nastane kao politička činjenica. Možda će trebati šezdeset godina ako je to stvarno umrlo, da se taj mrtvac ohladi.



Miljenko Jergović, književnik:
Više nismo u stanju da se sećamo

Svako od nas pojedinačno ima jednu vrlo agresivnu psihoterapiju koja je trajala, recimo, od dolaska Slobodana Miloševića na vlast, pa do, recimo, pada Srebrenice, koja se na različite načine odvijala na različitim delovima Jugoslavije, a njezin cilj je bio da svoja stvarna sećanja, kakva god ona bila, koja su vezana za prostore bivše Jugoslavije i koja su vezana za naše stvarne živote, zamenimo nekim novim fantomskim, kolektivnim, nacionalnim pamćenjem


TEOFIL PANČIĆ: Miljenko, koji je to trenutak za tebe lično, kada je zemlja u kojoj si rođen i odrastao, jednostavno postala mrtva, a verovatno i besmislena i neoživljiva, da li je to prva granata na Sarajevo, da li je to nešto pre? Šta je ona tačka sa koje su stvari u tom smislu postale nepopravljive?

MILJENKO JERGOVIĆ: Odgovoriću na tvoje pitanje, ali prije toga ću reći nešto drugo. Prvo, meni se čini da svatko od nas o ovoj temi govori iz perspektive svoga dnevnog iskustva. Ja sam, recimo, pažljivo slušao Antu i Muharema i oni su na prvi pogled govorili različite, gotovo suprotne stvari. Međutim, Ante živi u Splitu kojim vlada jedan neprosvijećeni fašistički gradonačelnik i u kojem je Jugoslavija apsolutno sramotna riječ. Muharem živi u Sarajevu koji nije bolji grad od Splita – i to da se razumijemo – ali u kojem su stvari na različit način kodificirane, u gradu u kojem postoji taj neki, kako bi se reklo, glupavi stereotip da, kad dođe televizijska ekipa izvana, pogotovu sa Zapada, dakle iz Zagreba, recimo iz emisije "Latinica", prvo što urade je da odu u jedan posve marginalni kafić koji se zove "Tito" i da tamo slikaju Titove slike i da intervjuiraju troje-četvoro prisutnih koji će govoriti svoje mitove i legende o drugu Josipu Brozu Titu.

Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Pripadam generaciji rođenoj sredinom šezdesetih. Mi smo prema toj zemlji, prema tom društvenom sistemu i prema njenim ikonama bili cinični

To je iz perspektive nekoga ko živi u Sarajevu jezivo iritantan gest. Muharem i Ante su iritirani različitim činjenicama koje se tiču Jugoslavije. Ja sam opet iz niza biografskih, ali ne samo iz tih razloga, multiiritiran. Iritiran sam i s jedne i s druge i s treće strane i meni je jako teško govoriti o Jugoslaviji, jer ja o Jugoslaviji mogu govoriti na pet različitih načina. Svaki od tih načina će zapravo ovisiti od toga s kime razgovaram ili ko predstavlja dominantno društvo.

U razgovoru sa nacionalistima bilo koje vrste vrlo ću rado i spremno i vrlo neprincipijelno braniti Jugoslaviju i govoriti o Jugoslaviji kao o civilizacijskom napretku u odnosu na ono što je došlo nakon toga. Međutim, istovremeno, recimo prekjučer, gledam tu "Latinicu" u kojoj se komemorira dvadeset godina Jugoslavije i kad slušam te potpuno nepodnošljive patetične priče o tome kako nam se mater Jugoslavija raspala i kako smo mi sad ono svi tužni i žalosni i očajni zbog toga i kad čak slušam neke vrlo dobronamjerne ljude kako je divna pjevačica Esma Redžepova, ja postajem intenzivno bijesan i nervozan. Jer, ta Jugoslavija definitivno nije bila samo to.

Do 1991. godine prema Jugoslaviji nisam imao nikakav odnos. Pripadam generaciji rođenoj sredinom šezdesetih. Mi smo prema toj zemlji, prema tom društvenom sistemu i prema njenim ikonama bili cinični. Mi tu zemlju nismo voleli, što ne znači da smo je mrzeli, nego smo se prema njoj odnosili kao svaki normalan klinac prema zemlji u kojoj je rođen i u kojoj živi. Da li neki normalan Britanac mali voli Veliku Britaniju? Ne. Veliku Britaniju samo vole idioti, osim u situaciji kad je Velika Britanija bombardirana iz Berlina. Onda Veliku Britaniju voli i neko drugi.

Dakle, mi kad govorimo o emocijama, mi govorimo o nečemu što smo počeli osjećati nakon što te države kao političke činjenice nije bilo. I sad ti mene pitaš kad je za mene Jugoslavija bila mrtva. Bilo bi jako zgodno kad bih ja na to pitanje imao odgovor. Međutim, na to pitanje nema odgovora, jer postoji jedan niz takvih situacija. Recimo, užasna situacija za mene, emocionalno, i to ne iz ljubavi prema domovini, nego iz ljubavi prema sebi, bilo je vrijeme raspada 14. kongresa Saveza komunista Jugoslavije. Ja nisam bio glup klinac. Mislim, meni je bilo jasno da se onog trenutka kad su Slovenci izašli s kongresa dogodilo nešto što bi nas moglo skupo koštati, što bismo mogli osjetiti preko svoje glave. Ja nisam mogao zamisliti kako, ali sam to tako osjećao i to je bio jedan strašan trenutak. I to je bio trenutak kada se pojam, kada se riječ Jugoslavija predala Slobodanu Miloševiću, to jest kada je riječ Jugoslavija postala samo njegova riječ. On je to uspio. Kako je uspio, to nije bitno. On je to operativno uspio učiniti. To je bio trenutak, za mene trenutak najvećeg straha.

Trenutak kada sam se emocionalno, što bi se reklo – to već biblijski zvuči kada sam se ja emocionalno odrekao Jugoslavije – ja Petar – bio je vezan za vrijeme pada Vukovara. Bio je vezan za činjenicu da je pretežni dio Sarajeva i da je pretežni dio, kako bi se reklo, ljudi koji su meni bili dosta bliski, prema toj činjenici pokazivao ledenu hladnoću. Naime, jednostavno, bili su spremni, da se tako izrazim, da preko toga pređu. I ako je to potrebno da bismo mi nastavili normalno živjeti uz miris ćevapa i uz te divne sarajevske taksiste i uz novi primitivizam i Sjećaš li se Doli Bel, onda u redu, onda nećemo mi to previše spominjati, nećemo se mi na to previše nadovezivati.

To je za mene bilo nešto izuzetno neugodno. Veliki i zaboravljeni sarajevski fotograf tog vremena koji se zvao Mladen Pikulić i još se, hvala bogu, zove, u vrijeme pada Vukovara otišao je u Vukovar i napravio jedan užasno potresan i strašan serijal fotografija. Taj serijal je izložen u jednom – kako sad to nazvati – klubu, kafiću, disku, to je bio neki bastard svega toga koji se zvao "Teatar". Bile su izložene fotografije pored stolova za kojima mi sjedimo, za kojima moja generacija sjedi. To je bilo jedno zastrašujuće iskustvo. To kako mi sjedimo i kako se zapravo dijelimo na one koji su nasekirani, koji su uzrujani, koji su pogođeni i na one koji će preko toga preći. U tom trenutku to čak nije bila uopće nacionalna podjela, na čemu ja stalno insistiram. Nismo mi uzrujani bili Hrvati i poneki Musliman, kasnije Bošnjak, a ovi kojima je bilo svejedno su bili Srbi i također poneki Musliman. Ne. To je potpuno bilo lišeno tog nacionalnog elementa. Jednostavno, nekim ljudima iz moje generacije i transgeneracijski je bilo svejedno. To je bio trenutak kad se meni čisto emocionalno stvar raspala.

Teofil Pančić, voditelj

Teofil Pančić, voditelj

E sad, mogao bih ja dalje nabrajati, ali mislim da dalje nema smisla jer sam spomenuo dvije stvari koje otprilike određuju i ritam svih drugih. Ono što je naš ozbiljni problem vezan za temu Jugoslavije jeste upravo to što je ta tema friška i što o njoj možemo razgovarati na različite načine, ovisno od toga kad, pred kime i sa kime razgovaramo. To je jedan problem. Slijedeći problem, mi smo doživjeli svi, zaista svi, svako od nas pojedinačno jednu vrlo agresivnu psihoterapiju koja je trajala, recimo, od dolaska Slobodana Miloševića na vlast, pa do, recimo, pada Srebrenice, koja se na različite načine odvijala na različitim dijelovima Jugoslavije, a njezin cilj je bio da svoja stvarna sjećanja, kakva god ona bila, koja su vezana za prostore bivše Jugoslavije i koja su vezana za naše stvarne živote, zamijenimo nekim novim fantomskim, kolektivnim, nacionalnim sjećanjem. I ta psihoterapija je uspjela. Jako teško ćete od ljudi uspjeti dobiti jedno stvarno sjećanje. Neprestano dobijate neke kolektivističke stereotipe, svejedno koje vrste. Niko se zapravo više ničega ne sjeća, niko se ničega ne usuđuje sjećati. I svi, kad govore o sjećanjima, govore o sjećanjima samo uglavljenim u ta kolektivna fantomska sjećanja. Pri tome, pozitivna ili negativna – svejedno; nacionalistička ili antinacionalistička – svejedno. Ali, zapravo, mi se više nismo u stanju sjećati. To je jako loše.

I ovaj odgovor bih samo još završio jednom stvari. Ja bih jako volio, to bi u smislu individualne i kolektivne terapije jako dobro funkcioniralo kad bismo mi bili dužni da, kad ispunjavamo one birokratske dokumente, one neke papire, svejedno koje vrste, da pod zemljom rođenja upisujemo onu zemlju u kojoj smo stvarno rođeni. Ne upisujemo. Ne upisujemo zato što se ne upisuje SFRJ. Mi smo rođeni u SFRJ. U Hrvatskoj se ne upisuje SFRJ. U inostranstvu, kad se u hotelu na onoj recepciji čovjek deklariše ko je odakle, ne piše da je rođen u Jugoslaviji...

MUHAREM BAZDULJ: Vama su svima ukinute vize. Na obrascu za vize imaš državljanstvo u vrijeme rođenja i državljanstvo sadašnje. Ja uvijek napišem državljanstvo u vrijeme rođenja, jugoslovensko, a državljanstvo sadašnje BiH.

MILJENKO JERGOVIĆ: Da, mi smo napredni, mi nemamo viza.

VODITELJ: Miljenko to ne zna, pošto nije imao problem s vizama.

MILJENKO JERGOVIĆ: Ali, u svakom slučaju, moj pokojni otac je rođen u Kraljevini Jugoslaviji. Moja majka, hvala bogu, živa je, rođena je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ja sam rođen u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i sve troje smo rođeni u Sarajevu. Bilo bi užasno bitno da se podaci o državi rođenja upisuju onakvi kakvi su bili. Čini mi se da, bez obzira na to što je to mala birokratska gotovo sitnica, da bi to donekle ispravilo perspektivu.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net