Oružje
Nemci i Francuzi prave „pametni tenk“ da pariraju ruskom T-14
Strogo gledano, to i nije tenk već čitav borbeni sistem u kojem su razna oklopna vozila, dronovi, lasersko oružje pa još i veštačka inteligencija
Istraživanje na terenu: kakve su evropske a kakve srpske banje
Dugo sam maštala o banji u kojoj ću moći da se lečim, a da se pri tom ne osećam prerano ostarelom. Kako patim od misteriozne kombinacije reumatoloških oboljenja, često sam odbijala posete banjama. Domaće su mi „socijalne“, a strane nepristupačne. Prošlog leta sam posustala i posetila Vrdnik na Fruškoj gori. Predlog prijateljice da pođem sa njom, njene dve kćerke i majkom (koja će čuvati decu), delovao je obećavajuće. Ipak moje lečenje se zadržalo samo na leškarenju pored jedinog otvorenog bazena. Istina, pogled na napukle bele pločice, preplanule penzionere i vetar koji im suši kosu pruža osećaj ugodnog smiraja. Visoke breze šušte i gibaju se uz zvuke nostalgičnih pop pesama sa lokalne radio-stanice. Sve to čini da se čovek oseti kao da je upao u neki Kunderin roman. Ipak, pogled iznutra kaže: „Beži iz bolnice!“ Zato sam odustala od svih ambulantnih sadržaja u hotelu. Uprkos cenama poput onih u „kućnim“ salonima, đakuzi i masaža nisu bili u ambijentu koji sam zamišljala. Miris bolesti me je opredelio da ostanem napolju. Bila sam zahvalna svojoj intuiciji da se opredelim za privatni smeštaj. Kada sam otkrila da u vikendici u kojoj smo noćili ima i bicikl, provozala sam se svim asfaltiranim putevima. Stigla sam do manastira Ravanica, a potraga za hlebom posle deset sati pre podne – prava je avantura. Kada sam poželela potpuno da se osamim, umesto da odem na bazen, iznela sam ležaljku u voćnjak, jela neprskane jabuke „direktno sa grane“ i duboko udisala čist vazduh. Nezaboravan je bio i naš odlazak iz Vrdnika. Pošto taksi ne postoji, do autobuske stanice smo vukle kofere i nosile decu sigurno sat vremena. Da li će autobus doći, jer ide samo jednom nedeljno za Beograd, takođe je bilo neizvesno. Taj osećaj pojačao je očajnički komentar koji sam uhvatila u razgovoru dve meštanke koje su nas spazile: „Bože, šta traži ovaj narod u Vrdniku?!“ Na kraju, autobus je stigao. Dok smo se vozili kroz fruškogorske vinograde preko kojih je zalazilo sunce, osetila sam da sam se ipak odmorila. Mada nisam bila izlečena.
Mnogo sam slušala o austrijskim i nemačkim banjama u kojima i mlađi od 70 leta mogu da se leče i uživaju. San da posetim jednu modernu evropsku banju ispunio mi se u maju i trajao je jedan dan. Pozvana sam u čuvenu slovenačku banju Terme Čatež na otvaranje nove kamp-atrakcije – Gusarskog zaliva. Sam smeštaj je bio grofovski. Noćili smo u hotelu Mokrice, srednjovekovnom zamku, koji se nalazi blizu granice sa Hrvatskom, a od banjskog kompleksa udaljen je deset minuta vožnje. Miris sveže pokošene engleske trave, pogled na golf terene i bašta sa umetničkim bistama uverili su me da je Evropska unija udaljena samo 500 kilometara od Beograda. Tu atmosferu upotpunjuje i oklopni vitez na recepciji, kao i legenda o grofici Barbari, koja se tu ubila skočivši sa prozora zbog nesrećne ljubavi. Istorija zamka podignutog na Gorjanci brdu, doseže do 1444. godine, a posle Drugog svetskog rata preuređen je u hotel sa luksuznim restoranom. Zamak je danas deo deoničarskog društva Terme Čatež, a renoviranje je finansijski potpomognuto iz Evropskog regionalnog fonda za razvoj. Predveče smo se spustili u glavni turistički kompleks koji objedinjuje tri hotela, dva kamp naselja, spa, velnes i akva park, kafiće, restorane i prodavnice. Tu je još mnogo sadržaja kojima baš ne znam namenu. Kada sam videla više ogromnih tobogana sa animatorima i drugim ludorijama, setila sam se dece u Vrdniku, koja su se brčkala u bazenčiću za dezinfekciju nogu. Tada mi je tek sinulo da osim dve ljuljaške, za njih nije ni bilo druge zabave. Meni je najviše prijala topla lekovita voda koja u talasima i mlazovima protiče kroz zimsku i letnju termalnu rivijeru (zajedno dugačke 11.800 metara). Kako sam sve slobodno vreme provela u vodi, iznenadilo me je da iz unutrašnjeg mogu da isplivam na spoljašnji bazen i pri tom ne platim nadoknadu. Sve je podređeno gostu, koji se u ovom lečilištu oseća kao u dobrom hotelu ili spa centru. Zato su najčešći posetioci kompletne porodice. Cene su „evropske“, a jezik koji se čuje uglavnom nemački. U povratku, osećala sam se kao posle uspele masaže. Kako sad proceniti šta je blagotvornije?
Strogo gledano, to i nije tenk već čitav borbeni sistem u kojem su razna oklopna vozila, dronovi, lasersko oružje pa još i veštačka inteligencija
Vojni sud u Sibiru osudio je dvoje tinejdžera na zatvorske kazne zbog grafita protiv ruske invazije na Ukrajinu koja je počela 2022. godine
Nedavno mi je jedna beogradska novinarka u privatnom razgovoru rekla da mi se, zbog onoga što se sada dešava sa narodom u Gazi, oduzima svako pravo da bilo kome držim moralne lekcije. Ali zamislite da su hiljade raketa koje su ispaljene na Izrael od početka rata došle do svog cilja i ubile daleko veći broj Izraelaca. Da li bih onda imala više prava da iznesem svoje mišljenje
Na mestu nekadašnjeg atinskog aerodroma, gde su svojevremeno prodefilovali milioni ljudi, pronađene su bombe zaostale od Nemaca u Drugom svetskom ratu. Ni hiljade sportista, kao ni izbeglica koje su kasnije ovuda prošle, nisu ni slutile da opasnost vreba ispod tla. Tek je izgradnja „Atine na vodi” otkopala tone ekspozivnih naprava
Od danas se ulazak u Veneciju plaća pet evra. „Važno nam je da grad bude manje preopterećen, i to bi trebalo više da odvrati od dolaska dnevnih turista nekog određenog dana“, objašnjava gradonačelnik jednog od najposećenijih evropskih gradova, dok građanske inicijative smatraju da ulaznica od pet evra neće popraviti kvalitet života Venecijanaca
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve