Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Da li je DOS imao svoje "vojno krilo"? I, ako jeste, ko ga je činio i kako je bilo organizovano? Odnosno, da li je Srbija bila na pragu građanskog rata
„Moram da kažem da nivo naoružanja koje smo posedovali nije bio bogzna šta, ali i da uopšte nije bio naivan“, rekao je Nebojša Čović, nekadašnji lider Demokratske opozicije Srbije (DOS) u dokumentarnom filmu Konačni obračun Vreme filma, prikazanog na Radio-televiziji Srbije u utorak, 5. oktobra. Da je među pristalicama DOS-a bilo oružja, potvrđuju i drugi sugovornici iz ovog filma. Bivši komandant Beogradskog korpusa Vojske Jugoslavije, general Božidar Delić, kaže da su ga operativci obavjestili da u koloni demonstranata iz Čačka, uz jedan bestrzajni top, ima i protivoklopnih ručnih bacača. Lider DOS-a, Velimir Ilić, koji je vodio ovu kolonu to potvrđuje: „Svojim očima sam video ‘zolje’ u jednoj ‘ladi nivi’.“
Da li sve ovo govori da je DOS imao i svoje „vojno krilo“? I, ako jeste, tko ga je činio i kako je bilo organizirano? Odnosno, da li je Srbija bila na pragu građanskog rata?
Nakon NATO intervencije, režim Slobodana Miloševića bio je sve autoritarniji i brutalniji. To se nije ogledalo samo kroz progon nezavisnih medija, nevladinih organizacija i, posebno, aktivista Otpora. U tom periodu režim je otvoreno posegao za nasiljem: Vuk Drašković, lider Srpskog pokreta obnove, dva puta je pukim čudom preživio atentat, a u augustu 2000. otet je i ubijen Ivan Stambolić, bivši predsjednik Srbije. Iza ovih zločina stajao je Resor državne bezbjednosti MUP-a Srbije. Konkretno – grupa pripadnika Jedinice za specijalne operacije (JSO), na čijem je čelu bio Milorad Ulemek Legija. Javnost i tadašnja opozicija bile su i te kako svjesne da je Milošević spreman na sve da bi opstao na vlasti. Strah od hapšenja, batinanja i naručenih likvidacija bio je opšti i gotovo da se mogao opipati.
U tom kontekstu, narasla su lična obezbeđenja pojedinih lidera DOS-a. Čović kaže da je oko njega i Zorana Đinđića u pojedinim trenucima bilo nekoliko desetina ljudi, te da smatra da nijedan od opozicionih prvaka nije bio bez ovakvog oblika zaštite. Ovom treba pridodati i da je DOS organizirao i mnoge oblike građanske neposlušnosti – blokade prometnica, štrajkove i slično. Kako je politička napetost dospjela do ključanja, izvjestan broj najradiklnijih učesnika ovih akcija bio je spreman da na nasilje odgovori nasiljem. Konačno, sami lideri DOS-a zaključili su na sastanku održanom 26. septembra 2000. da će se aktivno braniti ukoliko režim primeni silu.
DOS nije organizirano nabavljao oružje. Ipak, nakon svih ratova tokom devedesetih Srbija je bila puna dugih i kratkih cijevi. Doći do njih nije bilo teško, pogotovo ne za pripadnike obezbjeđenja lidera DOS-a – ljude od kojih su mnogi imali ratno iskustvo. Ni aktivisti opozicionih partija i obični građani nisu zaostajali. Neki od njih su se naoružali iz straha, drugi su ponijeli oružje kao što fudbalski navijači nose metalne šipke i noževe, treći zbog egzistencijalnog beznađa, četvrti zato što su na taj način obezbjeđivali osjećaj zajedništva…
Kao i oružja, i motiva je bilo mnogo. Mada su neki od naoružanih ljudi bili u čvršćim ili labavijim ekipama, u svemu tome bilo je malo organizacije. Lideri DOS-a mogli su Petog oktobra da utiču na svoja obezbjeđenja, a njihovi članovi u izvjesnim prilikama na radikalnije grupe demonstranata. Sve ostalo bila je stihija. U čitavom tom nizu spontanih akcija i djelovanja, ogromna je sreća što sve to oružje nije upotrebljeno i što nije prolivena krv. Razum je očigledno nadvladao kaos Petog oktobra. I to kako kod demonstranata tako – još i više – među pripadnicima policije i vojske. Ovim posljednjim bilo je, kao i ogromnoj većini građana, dosta i Miloševića i njegovog režima.
Lideri DOS-a, kada su došli na vlast, nisu potvrđivali, ali ni demantirali razne glasine o oružju i grupama naoružanih pristalica. Na taj način sebe su predstavljali važnijim, a svoje aktivnosti u petooktobarskim danima sistematičnijim i odlučnijim. Na kraju, sve je postalo mit i sjećanje na čovjeka u Pionirskom parku kome ispod mantila viri cijev kalašnjikova…
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve